BLOGBUSTER BRANE JAKUBOVIĆA: Debela crna linija

Krajem novembra svirali smo u jednom klubu u slovenačkom mjestu Črnomelj koje je veličine Visokog. Sutradan , poslije koncerta organizator nam je poklonio knjigu koju su štampali u čast 18-og rođendana kluba. U knjizi  su opisane aktivnosti kluba zajedno sa slikama svih bendova koji su tu svirali u proteklih 18 godina. Na prvoj strani bila je slika sa otvaranja na kojoj se lijepo vidi načelnik opštine ili neko slicno mudo koje je odvojilo neku lovu da slobodna slovenačka omladina ima gdje da se kulturno uzdiže u novim demokratskim vremenima. Ispod slike pisalo je : februar 1992.

Kada god negdje vidim datum na čijem je kraju godina 1992 u meni se javi ta grozna slika debele crne linije koja razgraničava moj pojam o vremenu. Crna linija je debela  četiri godine i ona predstavlja granicu između onog vremena prije rata i ovog poslije rata. Dugo vremena u meni je postojala ta navika da ono vrijeme koje stoji ispred crne linije bespotrebno romantiziram i gotovo uvijek predstavljam kao bolje u odnosu na danas, a to su realno gledajući, vremena u kojima su se švercale farmerke iz Italije i ploče iz Evrope. Vremena u kojima je okus svježeg ananasa isključivo vezan za slike olimpijade, jer sam ga tek tada valjda prvi put probao. Vremena kada se kafa mljela ručnim mlinom sa obaveznim mangupskim finalom u kojem jednom rukom lagano rotiram mlin tako da se ručica sama okreće, vremena kada sam bio sretan ako me neko od starije raje pošalje da donesem vode dok igraju lopte na parkingu ...Poslije toga dolaze četiri recke na vremenskom lenjiru koje su zacrnjene markerom, vremena ugašenog svjetla, a onda se sve slijeva u današnje vrijeme u kojem svi imamo po jedan automobil – koji nije lada, trabant ili pezejac, dva mobitela od kojih je jedan obavezni ajfon na kojem imamo sve aplikacije namijenjene za preživljavanje savremenog čovjeka, šoping centar po glavi stanovnika, itd.

Poslije nove godine bio sam na odmoru kod prijatelja u Sloveniji. Sada putujemo slobodno i tu se otvorila  prilika da zajebem tu svoju priču crne linije i srušim famu o najvećem simbolu „onog vremena“ , moćni crveni pasoš sa kojim si mogao gdje hoćeš. Sjedimo kod mog jarana u Ljubljani i u neko doba noći njegova priča ode na : „ i tamo negdje devedeset treće – četvrte kupim taj motor koji sam kasnije sredio i mijenjao za ...“ – BUM, opet crna linija. Džaba sloboda i biometrijski pasoš , realno moja priča :“ tamo negdje devedeset treće – četvrte razvučem ti ja licnu negdje iza policijskog sata da se pokušam prištekati na prioritet“ nije baš previše kompatibilna sa njegovim motorom.

Nekoliko dana kasnije,u autu, na putu kući, negdje poslije hrvatske granice dođe mi slika u kojoj sa starcima putujem na more u Orebić. Buraz i ja na zadnjem sjedištu starog fiće. Između nas veliki kožni kofer, na galeriji dvosobni šator. Autokasetofon svira novi album Zabranjenog pušenja, atmosfera nabrijana niko ne progovara, puna koncetracija u autu – stari upravo prestiže kamion.

Trgne me smijeh moje ćerke koja na zadnjem sjedištu već dvadeset minuta ponavlja : „ lulati , eno kavo“ – tri riječi koje je naučila na slovenačkom. Gledam taj mali osmijeh u retrovizoru koji se kao spasilac uvijek pojavljuje kada mi se u glavi počnu skupljati oblaci i kontam:

„ Jebala me crna debela linija“.

(zurnal.info)