Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih
Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.
- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?
- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.
Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.
Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.
- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.
- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?
- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?
- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.
- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.
- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.
- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?
- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!
- Miki, nemoj tako.
Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.
- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.
- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.
- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.
- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.
Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.
- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?
- Monsieur Smith?!
- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.
- Final Four?!
- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...
- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.
Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.
- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?
- Tovariš Smith?
- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.
- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.
Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.
(Nezavisne novine, 05.05.2010.)
">Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih
Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.
- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?
- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.
Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.
Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.
- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.
- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?
- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?
- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.
- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.
- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.
- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?
- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!
- Miki, nemoj tako.
Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.
- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.
- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.
- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.
- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.
Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.
- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?
- Monsieur Smith?!
- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.
- Final Four?!
- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...
- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.
Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.
- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?
- Tovariš Smith?
- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.
- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.
Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Copy / paste
BORIS DEŽULOVIĆ: Mr. i Mr. Smith
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih
Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.
- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?
- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.
Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.
Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.
- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.
- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?
- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?
- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.
- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.
- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.
- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?
- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!
- Miki, nemoj tako.
Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.
- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.
- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.
- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.
- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.
Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.
- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?
- Monsieur Smith?!
- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.
- Final Four?!
- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...
- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.
Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.
- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?
- Tovariš Smith?
- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.
- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.
Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.
(Nezavisne novine, 05.05.2010.)
(NEZAVISNE NOVINE/ZURNAL.INFO)
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih
