Bosanskohercegovački fudbaleri uspijevaju tamo gdje su političari pali

Hladna jesenja magla, začinjena mirisom dima iz peći na drva, spustila se nad stadion koji je, tokom četvorogodišnje opsade Sarajeva, bio smješten na ničijoj zemlji – najbliža srpska mašinka stajala je tik iza gola, tamo gdje inače skandiraju Željini “manijaci” i stoji elektronska tabla s rezultatima. Večeras, tabla pokazuje 2-0 u korist Željezničara a protiv Čelika iz Zenice, u okviru Kupa BiH.

Ne tako davno, jedan od igrača Želje – tima koji su 1921. osnovali željeznički radnici – bio je Edin Džeko, danas fudbaler Manchester City-ja i jedan od najvećih bosanskih igrača svih vremena. Džeko će u petak predvoditi napad u prvoj od dvije najznačajnije utakmice koje je ova zemlja dosad imala – u utakmici protiv Portugala, za mjesto na narednom Evropskom prvenstvu.

Pobjeda ne samo da bi donijela prvo, spasonosno, učešće na velikom međunarodnom takmičenju zemlji još uvijek izbrazdanoj ratnim ožiljcima, već bi uslijedila i nakon katastrofalne godine za nogomet u Bosni i Hercegovini.

Na večerašnjoj utakmici, na Željinom stadionu, nema navijača, kao što ih nema na bilo kojem nogometnom susretu u BiH. Zabrana je nametnuta nakon žestokih, etnički motiviranih sukoba navijača u četiri posljednja meča, sukoba u kojima su sudjelovali pripadnici sve tri etničke skupine i sva tri sarajevska tima. Dosad je većina bosanskih Srba navijala za Srbiju, većina bosanskih Hrvata za Hrvatsku, dok su navijačku bazu bosanskog nacionalnog tima činili mahom muslimani, Bošnjaci. Organizacijska struktura dosad je odražavala naslijeđe rata. Nogometnim savezom BiH rukovodile su osobe dovedene na ta mjesta iz političkih interesa, bez ikakve veze sa samom igrom, osobe koje su činile sve da servilno služe nacionalnim interesima. Bili su to bivši ministar policije, musliman, hrvatski general te čovjek koji je služio kao produžena ruka Milorada Dodika, predsjednika srpskog entiteta unutar Bosne, čovjeka koji se zarekao da će spriječiti osnivanje bilo kakve institucije na državnom nivou.

Kako bilo, sve se ovo danas mijenja a utakmica u petak pokazaće kako i koliko. Već duže vrijeme, bosanskohercegovački nacionalni tim – kao i timovi poput FK Sarajevo – na terenu su jedine multietničke organizacije koje zaista funkcioniraju. Nema etničkog veta u prodoru preko krila ili ulasku u šesnaesterac. Džeko je Bošnjak, musliman; najiskusniji igrač i zamjenik kapitena Zvjezdan Misimović je Srbin; odbrambeni igrač Boris Pandža je Hrvat.

U znak podrške timu koji ruši granice, fanovi su poveli revoluciju protiv Nogometnog saveza BiH. Organizirali su proteste, bojkotirali mečeve i organizirali vlastite all-star utakmice; bakljadom su, na sat vremena, prekinuli utakmicu u Oslu – i pobijedili. Prošlog aprila, UEFA I FIFA zabranili su učešće bosanskohercegovačkog državnog tima u međunarodnim takmičenjima dok se Savez ne reformira. BiH je ponovo primljena kad su otjerane političke marionete a Savez je preuzeo “komitet za normalizaciju”, sačinjen od sportskih veličina. U isto vrijeme, za selektora je izabrana jugoslovenska fudbalska legenda, nekadašnji igrač FK Sarajevo, Safet Sušić, kojem je pošlo za rukom vratiti u državni tim ključne igrače što su odbijali igrati pod prethodnim režimom.

Navijači, “BH Fanaticosi”, vođeni su iz Bosne i uključuju dijasporu rasutu diljem svijeta, izbjeglice koje su preživjele masakre, koncentracione logore i etničko čišćenje. Njihov glasnogovornik u glavnom gradu, Nizar Smajić, kaže:”Političari su željeli nametnuti svoje interese našoj igri. Mi nismo željeli izazivati politiku – samo smo htjeli da nam se vrati naša igra. Ali politika je pronašla nas, politika je svukuda. Sad je potrebno da se kvalificiramo i situacija će zaista početi da se mijenja – možemo se riješiti svih ovih etničkih sranja. Ako odemo u Poljsku (gdje će se održati Prvenstvo 2012.), povešćemo desetine hiljada navijača. Odveli smo 15.000 u Pariz a većina nas je preskočila odmore ove godine, jer štedimo za Poljsku i Ukrajinu, dogodine.”

Uzbuđenje u Bosni je toliko da je zarazilo i srpski dio Sarajeva. Mićo Simanić – koji je svojedobno navijao za FK Sarajevo ali se osjećao obaveznim da podrži (srpsku) Slaviju nakon rata – preko šoljice kafe govori: “Da mi je neko, prije deset godina, rekao da ću osjećati išta za bosanski tim odgovorio bih, kao Srbin: Nikad! Ali gledaću i želit ću im pobjedu”.

Najdalje što je Željezničar stigao u Kupu UEFA bilo je polufinale 1985., kad su primili kasni gol od mađarskog Videotona i propustili finale protiv Real Madrida. Golman koji je primio gol, bosanski Srbin Dragan Škrba, danas je vlasnik kafića i kaže: “Naravno da želim da se BiH kvalificira – to je ono što nam treba a Džeko je veliki faktor.”

Ne može se pretjerati kada je riječ o ulozi fenomena zvanog Edin Džeko – čiji sam prvi, veličanstveni gol za BiH vidio na stadionu Koševo – u uspjehu državnog tima, u značaju predstojećeg meča, u nadanjima i životima Bosanaca kod kuće i širom dijaspore.

Asim Selimović, koji je djetinjstvo proveo u opkoljenoj Srebrenici a majka ga obukla kao djevojčicu kako bi izbjegao masakr 1995., sad živi i studira u St.Louisu, Missouri. Govori u ime navijača diljem svijeta kad kaže: “Džeko je nacionalni idol. On je naš ponos i nada. Kad Džeko pogodi, svaka bosanska izbjeglica na svijetu je pogodila. On je naš uzor, naša nada.”

Izuzetna je priča u pozadini Džekinog uspjeha – i izuzetan čovjek koji ju je odnjegovao. U kafiću smještenom u spletu strmih i uskih ulica iznad stadiona FK Sarajevo sjedi Jirí Plíšek, Čeh koji je pet mjeseci 2004. i 2005. proveo kao menadžer FK Željezničar, nakon čega je otišao “jer je previše interesa negativno utjecalo na poredak kakav sam želio”. Ali je Plíšek, danas menažer FK Sarajevo, “sačuvao bosansko srce”, kako kaže, i očajnički želio, sa sobom u domovinu, povesti jednog igrača potpuno zapostavljenog od strane navijača i uprave kluba.

“Džeko je imao taj psihički stav prema igri koji čini izuzetnog igrača. Trebalo je da ga primijeni, da nadomjesti nedostatak čvrstoće, pa sam ga stavio u drugi tim. Bio je bijesan i on i njegovi roditelji. Ali pristup je uspio – razumio je o čemu se radi, pokazao unutarnju snagu, znakove posebog umijeća. Moja je filozofija da se stvari ne dešavaju odmah, da nema pravila kada će igrač dostići svoj maksimum. Bilo mi je jasno da je Džeko na pravome putu.” U Željezničaru su toliko posramljeni što su dozvolili da im Džeko izmakne da su odustali od razgovora ususret velikom bosanskom meču.

Plíšek se vratio u domovinu kako bi preuzeo tim Ústí nad Labem, sestrinsku ekipu prvoligaša FK Teplice. Navaljivao je da Teplice kupe Džeku za 25.000 eura, koliko je Željezničar tražio. “Iako je suma bila bijedna, stav Teplica je glasio: Kako to da dolje može biti dobrih igrača? Rekao sam, ako ga klub neće kupiti, posudiću novac i kupiti ga sam. To ih je ubijedilo.”

Sa Džekom su Teplice osvojile Kup Češke. Godine 2007. prešao je u njemački klub Wolfsburg iz Donje Saksonije, za četiri miliona eura, gdje je osvojio titulu šampiona Bundeslige i postao najbolji strijelac u klupskoj istoriji, pa u Manchester City za 27 miliona eura. Ipak, za razliku od drugih, Džeko je odbio ponude da uzme najprije češko pa onda i njemačko državljanstvo, što bi ga odvelo u finale Svjetskog kupa, izabravši reprezentaciju BiH – dijelom zbog osobne privrženosti a dijelom i zbog filozofije i savjeta Plíšeka, čovjeka zadivljujuće obazrivosti i skromnosti.

“Ovi momci dođu do raskršća na kojem moraju odlučiti ko su zapravo, gdje neki shvate da slava i novac ne znače sve”, kaže. “Izabravši Bosnu, Džeko je odgovorio na suštinsko pitanje, 'ko sam ja?', poslavši poruku svojoj zemlji, svojim roditeljima i budućoj djeci. Prema mom mišljenju, tako se stvaraju istinski veliki igrači.”

Sjedeći na klupi na terenima FK Sarajevo, Plíšek se skupio pod naletom oštrog vjetra koji najavljuje neminovni dolazak zime, pušući kroz dolinu u kojoj se nalazi stadion, okružen gustim grobovima ubijenih tokom opsade. Sarajevo igra neriješeno, 0-0, protiv trenutačnih šampiona iz Banja Luke, pa domaći navijači iza gola kao da ispunjavaju obavezu uzvikujući uvrede namijenjene Srbima. Ali sve su misli usmjerene prema jučerašnjem derbiju te, u još većoj mjeri, ka međunarodnoj utakmici u petak.

“U ovoj zemlji”, kaže Plíšek,"kada bi bilo kako političari žele, Bošnjaci bi morali dodavati Bošnjacima, Srbi Srbima, Hrvati Hrvatima. Ali u fudbalu ne može tako; fudbal spaja i ima lice svake nacije. Ako pobijede Portugal, ovi bosanski mladići pokazat će svijetu šta je njihova zemlja u stanju, pokazat će da se njihov talenat može upotrijebiti na način koji bi cijela država trebalo da slijedi”.

(Preneseno iz The Guardiana. Prevela: A.Bosiočić-Dronjić)

Bilješka o autoru:

Ed Vulliamy je britanski novinar i pisac koji je sredinom devedesetih opsežno izvještavao o ratu u BiH, posebno o konentracionim logorima Omarska i Trnopolje u sjeverozapadnoj Bosni, gdje su bosanski Srbi držali zarobljene Bošnjake i Hrvate. Bio je dopisnik The Observera iz New Yorka od 1997. do 2003., odakle je pisao o događajima u vezi s 11. septembrom, te dopisnik The Guardiana iz Rima. Proglašavan je Inozemnim dopisnikom godine 1993. i 1997., dobio nagradu za dopisnika godine Granada televizije 1992. i nagradu James Cameron 1994. Bio je jedan od prvih izvještača iz Iraka, u osvit rata 2003.