Copy / paste
BRAĆA COEN: Kako smo stvorili film Čovjek zvani hrabrost
U pozlaćenom primaćem apartmanu njujorškog Ritz-Carltona, braća Coen su utonula u misli o svom uspjehu.
“Mi smo dio sistema više nego što biste posumnjali”, kaže Ethan, mlađi, borbeniji (i pretpostaviti je emocionalniji) od dvojice braće. “Mi smo kao holivudski insajderi sada. Stvarno je uvrnuto.”
To izaziva odobravanje Joela, starijeg, lakonskijeg brata. (Mogli biste ga zamisliti kao basistu Pati Smith.) “Jednog dana se probudite i shvatite da se to dogodilo i to je šok”, kaže on. “Nađete se na dodjeli Oskara, ili šta god dođavola da je to, i odjednom znate sve te ljude. I pomislite: 'Jebote, kako sam ja dospio ovdje?”.
Ethan završava misao. “A Matt Damon je vaš najbolji prijatelj. Što je fino. On je dobar dečko. Ali je također uvrnuto.”
Ustvari, Matt Damon – koji je dobri dečko, ali vjerovatno malo uvrnut u ulozi BFF-a - je u susjednoj sobi trenutno, daje intervju i promoviše Čovjeka zvani Hrabrost, novi film braće Coen, kojeg oni vide više kao adaptaciju originalnog romana Charlesa Portisa nego remake Oskarom nagrađenog filma Johna Waynea iz 1969. godine. Braća Coen su tek bila završila zvučnu obradu filma, u onome što je za njih bilo nenormalno požurivanje produkcijskog plana.
“Od početka, kada smo prvi put otišli k njima, studio nas je pitao: 'Možete li ga završiti do Božića?'”, kaže Joel. “Mislili smo da je to savršeno pametna stvar za uraditi. Namjera je bila da se film pojavi pred širom publikom. Bila je to interesantna stvar za nas da uradimo:'Tu je priča jedne četrnaestogodišnjakinje koja bi mogla biti interesantna za jednu djevojčicu njenih godina'”.
Ponovite? Braća Coen rade božićni film? Za djevojčicu od 14? Bilo je čak i nepotvrđenih izvještaja da je publika plakala u finalu – ne onaj Barton Fink osjećaj, nego onaj izvorni. Šta se dovraga dešava?
U ovom slučaju, ideja braće Coen o božićnom filmu i ideja svih drugih o božićnom filmu nisu potpuna podudarnost. Skretanje pažnje sa uloge Roostera Cogburna, koju je odigrao Jeff Bridges kao alko rođak Bad Blakea iz Creazy Heart, i nazad na naratora knjige, četrnaestogodišnjakinja Mattie Ross, odvažna Prezbiterijanka (glumila ju je početnica Hailee Steinfield), Coenov Čovjeka zvani Hrabrost je okrutni komad iz studenog perioda koji rascjepao tip Portisove vizije zapada (“Prepušten sam kongresu klipana”) i osjećaj je milion milja daleko od liričnosti, recimo, Johna Forda. Kako kažu Coenovi, Čovjek zvani Hrabrost čak ne mora ni biti western.
“Kada radite film iz nekog perioda ambicija vam nije da pjeskarite granice prošlosti”, kaže Joel. “U našim umovima nikada se nismo zaista približili razmišljanju o značenju pojma western. Nismo razmišljali: hajde da ga snimimo u widescreen tehnici kao Sergio Leone”.
“Sergio Leone ima tu uvrnutu western opera stvar”, ubacuje se Ethan,”a to definitivno nije opera. A definitivno nije ni ta John Ford tragična stvar. Naša osjećajnost nema ništa sa tim”.
“Ako išta”, Joel nastavlja, “mi smo razmišljali o tome više u smislu Alise u zemlji čuda. Ona ide uz rijeku na mjesta gdje vidi uvrnute stvari, uvrnute krajolike-”
“Da”, Ethan kaže, odobravajući.
“- a onda postaje uvrnutije i uvrnutije, gurajući to više prema bajci, ili Night of the Hunter, u smislu da pejzaž postaje više samosvjesna poezija. To je najviše od Forda što možete dobiti.”
Drugim riječima: film braće Coen. Njihov 14. do danas, i posljednji nastavak u onome što se čini zajedničkim naporom da se pokrije dužina i širina Amerika sa filmovima braće Coen. Možda zato što se njihovo zanimanje čini tako nepokoljebljivo antiherojskim, ili zato što njihove ambicije pristaju tako udobno sa njihovom ljubavlju prema žanru, opseg ovog projekta je isprva bilo teško uočiti. Dok su svi drugi bili izgubljeni u hiperprostoru, braća Coen su tiho ocrtavala svoju domovinu. Pokrili su New York u 1950-im (The Hudsucker Proxy), Los Angeles u 1940-im (Barton Fink), Mississippi u 30-im (Oh Brother, Where Art Thou?) i devedesetim (The Ladykillers), Teksas u 80-im dva puta (Blood Simple i No Country for Old Man), Minnesotu u 60-im (A Serious Man) i 90-im (Fargo), da ne spominjemo Arizonu, Washington, Sjevernu Dakotu, Santu Rosu i sada, u dobroj mjeri, Arkansas u 1880-im. Još nekoliko poput ovih – pokrivajući Ohio u 70-im, recimo, ili Wyoming u 1900-im – i njihov rad će biti potpun: ništa manje od kolažnog prekrivača Amerike.
“To je istina,” kaže Ethan. “Ali mi ne križamo stvari sa liste.”
Onda Joel: “Svako malo iznova nadođete na ideju za priču i pomislite da bi prirodno mjesto za ovu priču bio određeni period i da je to nešto što niste radili,” kaže Joel“. “I pomislite da bi to moglo biti zabavno”.
“Nismo radili 70-e”, kaže Ethan.
“Imamo scenarij smješten u New York 60-ih”, kaže Joel. “Smješten je u narodnu obnovu ranih 60-ih, cijelu tu uvrnutu stvar.”
Tu je i njihov scenarij o hladnom ratu, nazvan 62 Skidoo. “Željeli smo dobiti Henryja Kissingera, ali on postaje prestar”, kaže Joel.
“Šta još?”.
“Pusti me da razmislim...”.
Češkaju se po glavi.
Dio slagalice koji nedostaje, naravno, je jedan film sa kojim svaki autor prepoznatljivog stila započinje svoju karijeru: taj autobiografski prvi film, poput Ulica zla, ili Pija, u kojem željni filmadžija na kocku stavi svoj dio busena i kaže, sa samonajavljujućim procvatom: evo, pogledajte ovo, ovo sam ja, provjerite me. Ali braća Coen nikada nisu bila mogući kandidati za nastup kod Oprah. Udruženi u svom zaštitnom omotaču, oni odbijaju osobna pitanja kao da su ona strijele Liliputanaca. “Ponekad se udružimo protiv ljudi”, priznaje Joel. “Nas smo dvojica a ti si sam”, ističe Ethan.
Navodno, sve do prošlogodišnjeg A Serious man nisu bili došli do tačke ispitivanja vlastite adolescencije u predgrađima Minneapolisa u 60-im, pa čak i tada, sa karakterističnom perverzijom, zauzeli su stavove svojih roditelja.
“Gladajući unazad čini se vrlo čudnim to da je tamo bila napredna jevrejska zajednica u ravnicama srednjeg zapada”, kaže Joel. “Ali samo u retrospektivi. U to vrijeme je bilo tako. Prihvatate sve.”
“Ono što je upadljivo u Minnesoti”, kaže Ethan, “je nevidljiva linija horizonta. Tokom sivog dana, kada je snijeg na zemlji, nebo i tlo su u jednom tonu. Čini se da sve visi u međuzraku”.
Nešto od tog osjećaja nepodudaranja i progonstva provlači se kroz sve njihove filmove, od vizije Bartona Finka za bespomoćno njujorško intelektualno pseće lajanje, kroz holivudske ajkule; do ubica Farga, razneseno širom sniježnih ravnica srednjeg zapada; do meksičkog narko dogovora koji se presipa u Teksas u No Country for Old Man; a sada i četrnaestogodišnje djevojke u potrazi za ubicom svog oca na indijanskoj zemlji u Čovjeku zvanom Hrabrost. U zemlji poznatoj po selidbi stanovnika i svojatanjima zemlje, braća Coen prate američku dijasporu u smislu iznenađujuće prilagođavajućeg paradoksa, praveći film za filmom u kojem ljudi traže posao na mjestu gdje oni nemaju posla.
“Da, to je dobro objašnjenje. Ljudi traže posao tamo gdje im nije mjesto”, kaže Joel.
“To ima nešto sa načinom na koji nas privlače priče: postoji vrlo direktan odnos likova i priče prema krajolicima, ili lokaciji. Za nas je teško smisliti priču ako to ne uspostavimo prilično rano. Za nas je teško napisati priču koja bi se lako mogla odvijati tu ili tamo. Mora biti specifično. 'Ovdje' je gdje počinjete.”
U skorije vrijeme veliko pitanje koje se tiče braće Coen je bilo: gdje će završiti? Da li su zadovoljni sa zauzimanjem mjesta veličine Prestona Strugesa u filmskoj historiji, ili su oko bacili na nešto veće? Ako njihova skučena vizija zatvara čep na njihovom statusu autsajdera, šta se onda dešava sada kada svaki glumac sa A liste u Hollywoodu želi raditi sa njima? Da li su autsajderi izašli iz sjene? Nešto od ovih stvari je, čini se, uzrujalo braću kada su pokupili Oskar za No Country for Old Men u 2007. godini, izrazi na njihovim licima bili su mješavina radosti i nelagode prankstera upravo izvedenog ispred cijelog razreda i izabranog za njegovog predsjednika.
“Proveli smo mnogo vremena vani u početku jer je to bilo neizbježno”, kaže Joel, “a to postane dio vašeg identiteta u smislu kako razmišljate o sebi. Kada se sistem okrene i prigrli vas, to promijeni cijelu ideju koju imate o sebi”.
“Dio toga je izvorni osjećaj da na određenom nivou onoga što radite postoji isti osjećaj kao i kada ste se sa kamerom zezali u dvorištu. To je još uvijek samo zezanje, pokušaj da tu osobu provedete kroz tu stvar bez da se kamera trese. To je sve.”
“Odjednom vas ta ogromna ruka dohvati i posjedne vas na dodjelu Oskara”, kaže Ethan. “To je zastrašujuće. I uznemirujuće. Pitate se šta ste uradili pogrešno.”
Te književne adaptacije omogućile su im put iz slijepe ulice i to ne bi trebalo uzimati sa iznenađenjem, i zbog toga što braća Coen imaju najistančanije književno uho u Hollywoodu, izbrušene radove sa unutrašnjim žamorom Hammetta i Faulknera, ali i zbog toga jer im to omogućava da Coenove izvuku iz jednačine malo više od ostalih. Pogledajte njihove posljednje filmove – No Country, A Serious Man, True Grit – i osjetit ćete pojavljivanje novog tona u njihovim radovima, čišćeg, štedljivijeg, podsjetnik kakvi filmaši klasika oni mogu biti kada opuste urlajućeg debelog čovjeka. Neki kritičari Čovjeka zvanog Hrabrost čak su se žalili da novi film i nije dovoljno coenovski.
“To me zapravo iznenađuje”, kaže Ethan, ljutito. “Mislim da se mi uvijek trudimo učiniti jedan drugog necoenovskim koliko god je to moguće – šta god to značilo. Ljudi vas pitaju o vašem potpisu filma, ili šta god. Niko nije želio potpisati vražiji film. Znate šta mislim? Mi smo pokušavamo biti pravedni prema priči. Ne pokušavamo pišati po njoj”.
Ironija je da se može ispostaviti da je ovaj film najviše coenovski od svih. Nekoliko narednih godina će biti zanimljivo za Coenove. Stigli su na scenu potpuno formirani: možda tek sada oni imaju priliku da nam pokažu ko su ustvari.
(Preneseno sa guardian.co.uk)
