Historija kaže da je u Čajniču, 1. marta 1942. godine, formirana Druga proleterska brigada. Postrojavanje je izvršio osobno drug Tito. U stroju je, proširuje legenda, bilo 80 Čajničana. Nakon što se jedinica spustila do Međuriječja, u koloni je ostalo svega desetak partizana porijeklom iz Čajniča. Sve je to naljutilo vrhovnog komandanta koji je svojim saradnicima obećao da nikad više neće kročiti u taj grad. I nije došao.
Godinu poslije Tita, u Čajniče je navratio Pavle Đurišić. Vojvoda. Komandant Limsko-sandžačkog četničkog odreda. Ostao je u Čajniču do 13. februara 1943. godine kada je svog pretpostavljenog – Dragoljuba Dražu Mihailovića izvijestio da akcija protiv muslimana u pljevljanskom, čajničkom i fočanskom uspješno obavljena.
„Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako nijedan njihov dom nije ostao čitav. Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Kod muslimana je stradalo oko 1200 boraca i 8 hiljada ostalih žrtava – žena staraca i dece“, napisao je u svom izvještaju vojvoda Đurišić.
Dvije godine kasnije, Đurišić je okončao u Jasenovcu. Ubile su ga ustaše. Njegova vojska se, potom, raspala, ali je zahvaljujući jatacima na području Čajniča opstala manja grupa sa Božom Bjelicom na čelu. Bjelica se uspješno skrivao do 1953. godine kada su ga pripadnici OZNA-e pronašli i likvidirali u pećini na planini Viogora kod Čajniča.
Time, međutim, četnička ideja u Čajniču nije ubijena. Danas u ovom gradu sa pet ulica, četnicima pripadaju tri. Na mjestu gdje je nekad bila postrojena Druga proleterska brigada okačena je tabla – ULICA ĐENERALA DRAŽE. Stotinjak metara dalje, piše – ULICA PAVLA ĐURIŠIĆA. Ove dvije ulice povezuje ULICA RAVNOGORSKOG ČETNIČKOG POKRETA.
Titove ulice nema. On je, ipak, bio čovjek od riječi. Ispunio je svoje obećanje. Od 1. marta 1942. godine u Čajniče više nije kročio.
(zurnal.info)