Sahranite me uspravno: Cigani i njihov put jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.
Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Njezino pravo ime bilo je Bronisława Wajs, ali poznata je po svome ciganskom1 imenu Papusza, "Lutka". Papusza je bila jedna od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena te, barem neko vrijeme, jedna od najslavnijih. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. umrla nitko nije ni primijetio.
Kao i većina poljskih Cigana, Papuszina je obitelj bila nomadska – dio velike kumpanije ili skupine obitelji koje su putovale s konjima i u karavanama, s muškarcima na čelu te ženama i djecom koja su ih slijedila na otvorenim kolima. Neke od bogatijih obitelji imale su bogato izrezbarena kola sa čvrstim krovovima, uskim staklenim prozorima koji su ponekad imali oblik romba i obojene drvene okvire. U kumpaniji je moglo biti i do dvadeset kola. Muškarci, žene, djeca, konji, kola, psi – putovali su sve do sredine šezdesetih, spuštajući se iz Vilniusa, kroz istočne šume Volhynije (gdje su tisuće poljskih Cigana čekale kraj rata), te na jugu prelazili u Tatre. Putujuću siluetu poljskih Roma ponkad bi dopunjavale i sjene medvjeda, njihova izvora zarade, kruha svagdašnjeg koji pleše. No Papuszini su ljudi bili harfisti, pa su od sjevernih litavskih gradova do Istočnih Tatri teglili ta velika žičana glazbala, uspravna na kolima poput jedara.
Za vrijeme putovanja kumpania bi održavala vezu s ostalim konvojima istog klana koji su se kretali različitim rutama. Ostavljali bi znakove na raskrižjima – svežanj grančica povezanih crvenom krpom, granu odlomljenu na osobit način, zarezanu kost – znakove zvane shpera među poljskim Ciganima (i patrin ili list, drugdje od Kosova do Peterborougha). Seljaci su se držali podalje od tih oznaka u strahu od vražjeg posla.
Evo kako je Papusza naučila čitati i pisati. Kad bi se kumpania zaustavila na više od dan ili dva – a čak su i nomadske obitelji obično negdje imale svoje zimsko boravište – ona bi nekom sposobnijem seljaku odnijela ukradenog pilića u zamjenu za poduku. Za nešto više pilića nabavila je knjige, tajnu knjižnicu skrivenu ispod harfi. Čak je i danas oko tri četvrtine ciganskih žena nepismeno. Dvadesetih, u vrijeme kada je Papusza odrastala, pismenost među Ciganima gotovo nije postojala, pa su je, kad su je ulovili kako čita, istukli, a njezine knjige i časopise uništili. Jednako tako nedopustiva za obitelj bila je i njezina želja da, kad za to dođe vrijeme, pođe za mladića s najcrnjim očima u kumpaniji. Kada joj je bilo petnaest, stupila je u ugovoreni brak s jednim starim i cijenjenim harfistom, Dionizyjem Wajsom. Bio je to dobar brak, iako je ona bila vrlo nesretna. Nije imala djece. Počela je pjevati.
Koliko joj je god nedostajalo druženja ili ljubavi, u Dionizyju Wajsu barem je pronašla glazbenu pratnju. Slijedeći veliku cigansku tradiciju improviziranog pripovijedanja i jednostavne narodne pjesme, skladala je duge balade – dijelom pjevane, dijelom govorene, spontano "uprizorene". Poput većine ciganskih pjesama, Papuszine su pjesme bile vapijuće jadikovke o siromaštvu, nemogućoj ljubavi i, kasnije, čežnji za izgubljenom slobodom. Poput većine ciganskih pjesama, bile su jednako tugaljive po svom tonu kao i po temi; govorile su o nepostojanju doma i lungo dromu ili dugoj cesti, o putu bez određenog cilja – i bez povratka. Papusza je izgubila više od stotinu članova svoje obitelji tijekom rata. Ali čak ni ta tragedija nije bila ona koja će je obilježiti. Pisala je u kritičnom trenutku povijesti svog naroda, u Poljskoj i (o čemu ona nije znala) drugim mjestima; jedan život – život na lungodromu, život na cesti – bližio se kraju, a nije postojalo niđta dovoljno poznato ili podnošljivo što bi ga moglo zamijeniti.
O Gospode, gdje da pođem?
Što da radim?
Gdje da nađem
Legende i pjesme?
Ne idem u šumu
Ne srećem rijeke.
O šumo, oče moj,
Moj crni oče!
Vrijeme lutajućih Cigana
Odavno je prošlo. No vidim ih,
Sjajni su,
Snažni i čisti poput vode.
Možeš je čuti
Dok luta
Kad poželi progovoriti.
Ali sirota nema dar govora...
…voda se ne osvrće.
Ona hita, bježi što dalje,
Tamo gdje je oči ne vide,
Ta voda što luta.
Nostalgija je sama bit ciganske pjesme i čini se da je to oduvijek bila. Ali nostalgija za čim? Nostos je grčka riječ koja znači "povratak domu"; Cigani nemaju doma i, možda jedini od svih naroda, ne sanjaju o domovini. Utopija, ou topos, znači "mjesto kojeg nema". Nostalgija za utopijom; povratak domu kojeg nema. O lungo drom. Duga cesta.
Možda je sama čežnja ono što se slavi, čak i čežnja za prošlošću koju čovjek nikad nije ni imao (najjača od svih). Takva je čežnja poticaj za putovanje. Ali nostalgija ciganske pjesme opterećena je fatalizmom. "Sudnji dan/ sve je bliži./ Samo neka dođe,/ nije važno." – refren je jedne srpske ciganske pjesme.
Mnoge Papuszine pjesme uklapale su se u tu tradiciju; nakon stotinu prerada i prepričavanja, one su većinom anonimni, visoko stilizirani destilati kolektivnog iskustva. Naći ćete nekoliko ciganskih Antigona – djevojaka koje oplakuju svoju mrtvu braću – i sinova koji, daleko od doma ili u zatvoru, tuguju za svojim majkama. Svatko ima brata. Svatko ima majku. Svatko ima tragediju. Nemoguće je odrediti podrijetlo ili starost većine pjesama prema njihovim riječima, jer one govore o univerzalnoj i nepromjenjivoj čačimos – istini, o ljudima koji žive kako najbolje znaju, izvan povijesti.
Kolektivni opus šačice romskih pjesnika koji danas djeluju potvrda je postojanja nerazriješene napetosti između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da, uz lagani osjećaj krivnje, predstavi vlastito iskustvo. Već prije četrdeset godina Papusza je potpuno prešla iz kolektivnog i apstraktnog u privatni i pažljivo promatrani svijet.
U svojim sjajnim pjesmama, koje je ponekad jednostavno nazivala Pjesmama izPapuszine glave, ona progovara individualnim glasom, što je u ciganskoj kulturi i danas uglavnom nepoznat stil. Papusza je pisala i pjevala o određenim događajima i mjestima. Bila je svjedok. Dugačka autobiografska balada o skrivanju u šumama za vrijeme rata zove se jednostavno Krvave suze: Što smo sve propatili pod Nijemcima u Volhyniji 1943. i 1944. Nije pisala samo o vlastitu narodu i nejasnoj prijetnji gadžikano (neciganskog) svijeta; pisala je i o Židovima s kojima je njezin narod dijelio šume i sudbinu; pisala je o "Ashfitzu".
Igrom slučaja, u ljeto 1949. poljski pjesnik Jerzy Ficowski vidio je Papuszu dok je pjevala i odmah prepoznao njezin talent. Počeo je sakupljati i transkribirati priče što ih je ona brižljivo fonetski zapisivala poljskom abecedom na romskom jeziku. U listopadu 1950. nekoliko se Papuszinih pjesama pojavilo u časopisu Problemy, uz intervju Ficowskog s kojim je razgovarao cijenjeni poljski pjesnik Julian Tuwim. Govorilo se o nedaćama "lutanja", a članak je završavao romskim prijevodom komunističke Internacionale. Kao autor još uvijek najvažnije knjige o poljskim Ciganima, Ficowski je postao savjetnik za "cigansko pitanje". U prvom izdanju te knjige (1953) nalazi se poglavlje pod nazivom Pravi put, izostavljeno u idućim izdanjima, a vjerovatno je prvi put uključeno kao uvjet za izdavanje, u kojem je pružio potporu državnoj politici udomljavanja nešto manje od petnaest tisuća poljskih Cigana koji su preživjeli rat. Ficowski navodi samu Papuszu kao ideal predlažući njezine pjesme kao moguće sredstvo širenja propagande među Ciganima. "Razdoblje u kojem je napisala najbolju poeziju bilo je oko 1950.", zapaža Ficowski, "ubrzo nakon što je napustila nomadski način života." Unatoč činjenici da su njezine pjesme elegije za takvim načinom života – ne toliko napuštenim koliko oduzetim – Ficowski, svojom ulogom apologeta državne politike koja uvodi obvezu sjedilačkog načina života, tvrdi kako je ona bila "sudionica i predvodnica" tih promjena.
Nova socijalistička vlada u poslijeratnoj Poljskoj težila je izgradnji nacionalno i etnički homogene države. Iako je udjel Cigana iznosio tek 0.005 posto ukupnog stanovništva, "ciganski problem" označen je kao "važna zadaća države", te je osnovan Ured za ciganska pitanja u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno policije. Djelovao je do 1989.
Godine 1952. počeo se provoditi opsežan program prisilnog udomljavanja Cigana, poznat kao Veliko zaustavljanje (iako taj cilj u Poljskoj nije postignut sve do kraja sedamdesetih, kada je putovanje, barem ono u karavanama, napokon zaustavljeno). Taj je plan pripadao grozničavoj modi "produktivizacije", koja je sa svojom mudro smišljenom socijalnom skrbi Ciganima u stvari nametnula novu kulturu ovisnosti, čemu su se oni oduvijek protivili. Slični zakoni bit će doneseni u Čehoslovačkoj (1958), Bugarskoj (1958) i Rumunjskoj (1962), kako je trend prisilne asimilacije uzeo maha. Istovremeno, na Zapadu se počeo javljati sasvim suprotan zakonodavni trend koji je upravo poticao nomadizam, iako je kasnih šezdesetih naseljavanje bilo posvuda cilj. U Engleskoj i Walesu 1960. zakon je držao Cigane u pokretu – u stvari, bili su "legalni" jedino dok su se kretali. No, do kraja desetljeća obistinilo se upravo suprotno, pošto je Zakon o lokacijama za karavane (Caravan Sites Act) iz 1968. imao za cilj nastaniti Cigane (djelomično i tehnikom kontrole stanovništva poznatom kao "designacija", kojom su velika područja zemlje bila proglašena zabranjenima za Putnike).
Nema sumnje da su reformatori vremenom, zaključuje Ficowski, povjerovali kako će takve mjere uvelike poboljšati težak život Cigana; obrazovanje je bila jedina nada za emancipaciju tih ljudi koji su živjeli "izvan povijesti", a naseljavanje bi im donijelo obrazovanje.
Međutim, nitko se uopće nije sjetio pitati same Cigane. Iz tog su razloga svi pokušaji asimilacije propali. Za razliku od tvoraca takve politike, Ficowski se, daleko bliži izvoru, "pozivao" na Cigane koje je upoznao, ponajviše na Papuszu. Nepuna dva mjeseca nakon objavljivanja njezinih pjesama u časopisu Problemy, Papuszu je posjetila skupina ciganskih "izaslanika" koji su joj priprijetili.
Papusza je među Ciganima ubrzo prepoznata kao krivac u kampanji koja dokida njihov tradicionalni način života. Njezina veličina pjesnikinje i pjevačice, njezina ljubav prema svom narodu izražena kroz desetljeća rada, nisu značile ništa. Papusza je učinila nešto neoprostivo: surađivala je s gadžom.
Nitko me ne razumije,
Osim šume i rijeke.
Ono o čemu govorim
Nestalo je, umrlo,
Sa sobom odnijelo je sve –
I one godine mladosti.
Papusza je uistinu bila krivo shvaćena, i iskorištena od obiju strana. Očajnički je pokušavala povratiti izvornost svojim idejama, svojim pjesmama. Odjurila je iz svog doma u južnoj Šleskoj u Društvo poljskih pisaca u Varšavi, preklinjući neka netko intervenira. Bila je odbijena. Otišla je u Ossolineum, izdavačku kuću koja je za skori izlazak pripremala knjigu Ficowskog, uključujući i njezine pjesme. Nitko je nije mogao razumjeti. Zar joj se ne sviđaju prijevodi? Treba li napraviti završne preinake? Papusza se vratila kući i spalila čitav svoj rad, nekih tri stotine pjesama što ih je počela stavljati na papir uz oduševljeno poticanje Ficowskog. Potom mu je napisala pismo, moleći ga neka zaustavi objavljivanje, premda je čak i to pismo odavalo njezino mirenje sa sudbinom, onaj suštinski fatalizam ciganske pjesme. Ako objavite te pjesme mene će živu oderati, napisala je, a moj narod će biti nezaštićen pred silama prirode. Ali tko zna, možda mi naraste nova koža, možda neka ljepša.
Nakon objavljivanja pjesama, Papusza je izvedena pred sud. Bila je pozvana pred vrhovni autoritet među poljskim Romima, pred Baru Šeru, Velikog Glavešinu ili starješinu. Nakon kratkog vijećanja, proglašena je mahrime (ili magherdi kod poljskih Roma), nečistom; kazna je bila nepovratno izopćenje iz zajednice. Provela je osam mjeseci u šleskoj psihijatrijskoj bolnici; nakon toga, sljedeće trideset četiri godine, sve do smrti 1987. živjela je sama i izolirana (čak je i Ficowski prekinuo veze s njom, možda zato da joj ne nanese još više zla). Bila je nepoželjna za svoju generaciju i nepoznata sljedećoj. Postala je svoje ime; lutka, nijema i odbačena. Izuzev kratkog razdoblja u kasnim šezdesetima, kada je zasjala s nekoliko svojih najboljih pjesama, Papusza više nikad nije pjevala.
1 Riječ Gypsy dosljedno se prevodi kao Ciganin, ciganski, a riječ Roma, romani kao Rom, romski. (op.ur.)
">
Sahranite me uspravno: Cigani i njihov put jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.
Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Njezino pravo ime bilo je Bronisława Wajs, ali poznata je po svome ciganskom1 imenu Papusza, "Lutka". Papusza je bila jedna od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena te, barem neko vrijeme, jedna od najslavnijih. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. umrla nitko nije ni primijetio.
Kao i većina poljskih Cigana, Papuszina je obitelj bila nomadska – dio velike kumpanije ili skupine obitelji koje su putovale s konjima i u karavanama, s muškarcima na čelu te ženama i djecom koja su ih slijedila na otvorenim kolima. Neke od bogatijih obitelji imale su bogato izrezbarena kola sa čvrstim krovovima, uskim staklenim prozorima koji su ponekad imali oblik romba i obojene drvene okvire. U kumpaniji je moglo biti i do dvadeset kola. Muškarci, žene, djeca, konji, kola, psi – putovali su sve do sredine šezdesetih, spuštajući se iz Vilniusa, kroz istočne šume Volhynije (gdje su tisuće poljskih Cigana čekale kraj rata), te na jugu prelazili u Tatre. Putujuću siluetu poljskih Roma ponkad bi dopunjavale i sjene medvjeda, njihova izvora zarade, kruha svagdašnjeg koji pleše. No Papuszini su ljudi bili harfisti, pa su od sjevernih litavskih gradova do Istočnih Tatri teglili ta velika žičana glazbala, uspravna na kolima poput jedara.
Za vrijeme putovanja kumpania bi održavala vezu s ostalim konvojima istog klana koji su se kretali različitim rutama. Ostavljali bi znakove na raskrižjima – svežanj grančica povezanih crvenom krpom, granu odlomljenu na osobit način, zarezanu kost – znakove zvane shpera među poljskim Ciganima (i patrin ili list, drugdje od Kosova do Peterborougha). Seljaci su se držali podalje od tih oznaka u strahu od vražjeg posla.
Evo kako je Papusza naučila čitati i pisati. Kad bi se kumpania zaustavila na više od dan ili dva – a čak su i nomadske obitelji obično negdje imale svoje zimsko boravište – ona bi nekom sposobnijem seljaku odnijela ukradenog pilića u zamjenu za poduku. Za nešto više pilića nabavila je knjige, tajnu knjižnicu skrivenu ispod harfi. Čak je i danas oko tri četvrtine ciganskih žena nepismeno. Dvadesetih, u vrijeme kada je Papusza odrastala, pismenost među Ciganima gotovo nije postojala, pa su je, kad su je ulovili kako čita, istukli, a njezine knjige i časopise uništili. Jednako tako nedopustiva za obitelj bila je i njezina želja da, kad za to dođe vrijeme, pođe za mladića s najcrnjim očima u kumpaniji. Kada joj je bilo petnaest, stupila je u ugovoreni brak s jednim starim i cijenjenim harfistom, Dionizyjem Wajsom. Bio je to dobar brak, iako je ona bila vrlo nesretna. Nije imala djece. Počela je pjevati.
Koliko joj je god nedostajalo druženja ili ljubavi, u Dionizyju Wajsu barem je pronašla glazbenu pratnju. Slijedeći veliku cigansku tradiciju improviziranog pripovijedanja i jednostavne narodne pjesme, skladala je duge balade – dijelom pjevane, dijelom govorene, spontano "uprizorene". Poput većine ciganskih pjesama, Papuszine su pjesme bile vapijuće jadikovke o siromaštvu, nemogućoj ljubavi i, kasnije, čežnji za izgubljenom slobodom. Poput većine ciganskih pjesama, bile su jednako tugaljive po svom tonu kao i po temi; govorile su o nepostojanju doma i lungo dromu ili dugoj cesti, o putu bez određenog cilja – i bez povratka. Papusza je izgubila više od stotinu članova svoje obitelji tijekom rata. Ali čak ni ta tragedija nije bila ona koja će je obilježiti. Pisala je u kritičnom trenutku povijesti svog naroda, u Poljskoj i (o čemu ona nije znala) drugim mjestima; jedan život – život na lungodromu, život na cesti – bližio se kraju, a nije postojalo niđta dovoljno poznato ili podnošljivo što bi ga moglo zamijeniti.
O Gospode, gdje da pođem?
Što da radim?
Gdje da nađem
Legende i pjesme?
Ne idem u šumu
Ne srećem rijeke.
O šumo, oče moj,
Moj crni oče!
Vrijeme lutajućih Cigana
Odavno je prošlo. No vidim ih,
Sjajni su,
Snažni i čisti poput vode.
Možeš je čuti
Dok luta
Kad poželi progovoriti.
Ali sirota nema dar govora...
…voda se ne osvrće.
Ona hita, bježi što dalje,
Tamo gdje je oči ne vide,
Ta voda što luta.
Nostalgija je sama bit ciganske pjesme i čini se da je to oduvijek bila. Ali nostalgija za čim? Nostos je grčka riječ koja znači "povratak domu"; Cigani nemaju doma i, možda jedini od svih naroda, ne sanjaju o domovini. Utopija, ou topos, znači "mjesto kojeg nema". Nostalgija za utopijom; povratak domu kojeg nema. O lungo drom. Duga cesta.
Možda je sama čežnja ono što se slavi, čak i čežnja za prošlošću koju čovjek nikad nije ni imao (najjača od svih). Takva je čežnja poticaj za putovanje. Ali nostalgija ciganske pjesme opterećena je fatalizmom. "Sudnji dan/ sve je bliži./ Samo neka dođe,/ nije važno." – refren je jedne srpske ciganske pjesme.
Mnoge Papuszine pjesme uklapale su se u tu tradiciju; nakon stotinu prerada i prepričavanja, one su većinom anonimni, visoko stilizirani destilati kolektivnog iskustva. Naći ćete nekoliko ciganskih Antigona – djevojaka koje oplakuju svoju mrtvu braću – i sinova koji, daleko od doma ili u zatvoru, tuguju za svojim majkama. Svatko ima brata. Svatko ima majku. Svatko ima tragediju. Nemoguće je odrediti podrijetlo ili starost većine pjesama prema njihovim riječima, jer one govore o univerzalnoj i nepromjenjivoj čačimos – istini, o ljudima koji žive kako najbolje znaju, izvan povijesti.
Kolektivni opus šačice romskih pjesnika koji danas djeluju potvrda je postojanja nerazriješene napetosti između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da, uz lagani osjećaj krivnje, predstavi vlastito iskustvo. Već prije četrdeset godina Papusza je potpuno prešla iz kolektivnog i apstraktnog u privatni i pažljivo promatrani svijet.
U svojim sjajnim pjesmama, koje je ponekad jednostavno nazivala Pjesmama izPapuszine glave, ona progovara individualnim glasom, što je u ciganskoj kulturi i danas uglavnom nepoznat stil. Papusza je pisala i pjevala o određenim događajima i mjestima. Bila je svjedok. Dugačka autobiografska balada o skrivanju u šumama za vrijeme rata zove se jednostavno Krvave suze: Što smo sve propatili pod Nijemcima u Volhyniji 1943. i 1944. Nije pisala samo o vlastitu narodu i nejasnoj prijetnji gadžikano (neciganskog) svijeta; pisala je i o Židovima s kojima je njezin narod dijelio šume i sudbinu; pisala je o "Ashfitzu".
Igrom slučaja, u ljeto 1949. poljski pjesnik Jerzy Ficowski vidio je Papuszu dok je pjevala i odmah prepoznao njezin talent. Počeo je sakupljati i transkribirati priče što ih je ona brižljivo fonetski zapisivala poljskom abecedom na romskom jeziku. U listopadu 1950. nekoliko se Papuszinih pjesama pojavilo u časopisu Problemy, uz intervju Ficowskog s kojim je razgovarao cijenjeni poljski pjesnik Julian Tuwim. Govorilo se o nedaćama "lutanja", a članak je završavao romskim prijevodom komunističke Internacionale. Kao autor još uvijek najvažnije knjige o poljskim Ciganima, Ficowski je postao savjetnik za "cigansko pitanje". U prvom izdanju te knjige (1953) nalazi se poglavlje pod nazivom Pravi put, izostavljeno u idućim izdanjima, a vjerovatno je prvi put uključeno kao uvjet za izdavanje, u kojem je pružio potporu državnoj politici udomljavanja nešto manje od petnaest tisuća poljskih Cigana koji su preživjeli rat. Ficowski navodi samu Papuszu kao ideal predlažući njezine pjesme kao moguće sredstvo širenja propagande među Ciganima. "Razdoblje u kojem je napisala najbolju poeziju bilo je oko 1950.", zapaža Ficowski, "ubrzo nakon što je napustila nomadski način života." Unatoč činjenici da su njezine pjesme elegije za takvim načinom života – ne toliko napuštenim koliko oduzetim – Ficowski, svojom ulogom apologeta državne politike koja uvodi obvezu sjedilačkog načina života, tvrdi kako je ona bila "sudionica i predvodnica" tih promjena.
Nova socijalistička vlada u poslijeratnoj Poljskoj težila je izgradnji nacionalno i etnički homogene države. Iako je udjel Cigana iznosio tek 0.005 posto ukupnog stanovništva, "ciganski problem" označen je kao "važna zadaća države", te je osnovan Ured za ciganska pitanja u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno policije. Djelovao je do 1989.
Godine 1952. počeo se provoditi opsežan program prisilnog udomljavanja Cigana, poznat kao Veliko zaustavljanje (iako taj cilj u Poljskoj nije postignut sve do kraja sedamdesetih, kada je putovanje, barem ono u karavanama, napokon zaustavljeno). Taj je plan pripadao grozničavoj modi "produktivizacije", koja je sa svojom mudro smišljenom socijalnom skrbi Ciganima u stvari nametnula novu kulturu ovisnosti, čemu su se oni oduvijek protivili. Slični zakoni bit će doneseni u Čehoslovačkoj (1958), Bugarskoj (1958) i Rumunjskoj (1962), kako je trend prisilne asimilacije uzeo maha. Istovremeno, na Zapadu se počeo javljati sasvim suprotan zakonodavni trend koji je upravo poticao nomadizam, iako je kasnih šezdesetih naseljavanje bilo posvuda cilj. U Engleskoj i Walesu 1960. zakon je držao Cigane u pokretu – u stvari, bili su "legalni" jedino dok su se kretali. No, do kraja desetljeća obistinilo se upravo suprotno, pošto je Zakon o lokacijama za karavane (Caravan Sites Act) iz 1968. imao za cilj nastaniti Cigane (djelomično i tehnikom kontrole stanovništva poznatom kao "designacija", kojom su velika područja zemlje bila proglašena zabranjenima za Putnike).
Nema sumnje da su reformatori vremenom, zaključuje Ficowski, povjerovali kako će takve mjere uvelike poboljšati težak život Cigana; obrazovanje je bila jedina nada za emancipaciju tih ljudi koji su živjeli "izvan povijesti", a naseljavanje bi im donijelo obrazovanje.
Međutim, nitko se uopće nije sjetio pitati same Cigane. Iz tog su razloga svi pokušaji asimilacije propali. Za razliku od tvoraca takve politike, Ficowski se, daleko bliži izvoru, "pozivao" na Cigane koje je upoznao, ponajviše na Papuszu. Nepuna dva mjeseca nakon objavljivanja njezinih pjesama u časopisu Problemy, Papuszu je posjetila skupina ciganskih "izaslanika" koji su joj priprijetili.
Papusza je među Ciganima ubrzo prepoznata kao krivac u kampanji koja dokida njihov tradicionalni način života. Njezina veličina pjesnikinje i pjevačice, njezina ljubav prema svom narodu izražena kroz desetljeća rada, nisu značile ništa. Papusza je učinila nešto neoprostivo: surađivala je s gadžom.
Nitko me ne razumije,
Osim šume i rijeke.
Ono o čemu govorim
Nestalo je, umrlo,
Sa sobom odnijelo je sve –
I one godine mladosti.
Papusza je uistinu bila krivo shvaćena, i iskorištena od obiju strana. Očajnički je pokušavala povratiti izvornost svojim idejama, svojim pjesmama. Odjurila je iz svog doma u južnoj Šleskoj u Društvo poljskih pisaca u Varšavi, preklinjući neka netko intervenira. Bila je odbijena. Otišla je u Ossolineum, izdavačku kuću koja je za skori izlazak pripremala knjigu Ficowskog, uključujući i njezine pjesme. Nitko je nije mogao razumjeti. Zar joj se ne sviđaju prijevodi? Treba li napraviti završne preinake? Papusza se vratila kući i spalila čitav svoj rad, nekih tri stotine pjesama što ih je počela stavljati na papir uz oduševljeno poticanje Ficowskog. Potom mu je napisala pismo, moleći ga neka zaustavi objavljivanje, premda je čak i to pismo odavalo njezino mirenje sa sudbinom, onaj suštinski fatalizam ciganske pjesme. Ako objavite te pjesme mene će živu oderati, napisala je, a moj narod će biti nezaštićen pred silama prirode. Ali tko zna, možda mi naraste nova koža, možda neka ljepša.
Nakon objavljivanja pjesama, Papusza je izvedena pred sud. Bila je pozvana pred vrhovni autoritet među poljskim Romima, pred Baru Šeru, Velikog Glavešinu ili starješinu. Nakon kratkog vijećanja, proglašena je mahrime (ili magherdi kod poljskih Roma), nečistom; kazna je bila nepovratno izopćenje iz zajednice. Provela je osam mjeseci u šleskoj psihijatrijskoj bolnici; nakon toga, sljedeće trideset četiri godine, sve do smrti 1987. živjela je sama i izolirana (čak je i Ficowski prekinuo veze s njom, možda zato da joj ne nanese još više zla). Bila je nepoželjna za svoju generaciju i nepoznata sljedećoj. Postala je svoje ime; lutka, nijema i odbačena. Izuzev kratkog razdoblja u kasnim šezdesetima, kada je zasjala s nekoliko svojih najboljih pjesama, Papusza više nikad nije pjevala.
1 Riječ Gypsy dosljedno se prevodi kao Ciganin, ciganski, a riječ Roma, romani kao Rom, romski. (op.ur.)
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
CIGANI I NJIHOV PUT(1): Iz Papuszinih usta
Sahranite me uspravno: Cigani i njihov put jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.
Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Njezino pravo ime bilo je Bronisława Wajs, ali poznata je po svome ciganskom1 imenu Papusza, "Lutka". Papusza je bila jedna od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena te, barem neko vrijeme, jedna od najslavnijih. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. umrla nitko nije ni primijetio.
Kao i većina poljskih Cigana, Papuszina je obitelj bila nomadska – dio velike kumpanije ili skupine obitelji koje su putovale s konjima i u karavanama, s muškarcima na čelu te ženama i djecom koja su ih slijedila na otvorenim kolima. Neke od bogatijih obitelji imale su bogato izrezbarena kola sa čvrstim krovovima, uskim staklenim prozorima koji su ponekad imali oblik romba i obojene drvene okvire. U kumpaniji je moglo biti i do dvadeset kola. Muškarci, žene, djeca, konji, kola, psi – putovali su sve do sredine šezdesetih, spuštajući se iz Vilniusa, kroz istočne šume Volhynije (gdje su tisuće poljskih Cigana čekale kraj rata), te na jugu prelazili u Tatre. Putujuću siluetu poljskih Roma ponkad bi dopunjavale i sjene medvjeda, njihova izvora zarade, kruha svagdašnjeg koji pleše. No Papuszini su ljudi bili harfisti, pa su od sjevernih litavskih gradova do Istočnih Tatri teglili ta velika žičana glazbala, uspravna na kolima poput jedara.
Za vrijeme putovanja kumpania bi održavala vezu s ostalim konvojima istog klana koji su se kretali različitim rutama. Ostavljali bi znakove na raskrižjima – svežanj grančica povezanih crvenom krpom, granu odlomljenu na osobit način, zarezanu kost – znakove zvane shpera među poljskim Ciganima (i patrin ili list, drugdje od Kosova do Peterborougha). Seljaci su se držali podalje od tih oznaka u strahu od vražjeg posla.
Evo kako je Papusza naučila čitati i pisati. Kad bi se kumpania zaustavila na više od dan ili dva – a čak su i nomadske obitelji obično negdje imale svoje zimsko boravište – ona bi nekom sposobnijem seljaku odnijela ukradenog pilića u zamjenu za poduku. Za nešto više pilića nabavila je knjige, tajnu knjižnicu skrivenu ispod harfi. Čak je i danas oko tri četvrtine ciganskih žena nepismeno. Dvadesetih, u vrijeme kada je Papusza odrastala, pismenost među Ciganima gotovo nije postojala, pa su je, kad su je ulovili kako čita, istukli, a njezine knjige i časopise uništili. Jednako tako nedopustiva za obitelj bila je i njezina želja da, kad za to dođe vrijeme, pođe za mladića s najcrnjim očima u kumpaniji. Kada joj je bilo petnaest, stupila je u ugovoreni brak s jednim starim i cijenjenim harfistom, Dionizyjem Wajsom. Bio je to dobar brak, iako je ona bila vrlo nesretna. Nije imala djece. Počela je pjevati.
Koliko joj je god nedostajalo druženja ili ljubavi, u Dionizyju Wajsu barem je pronašla glazbenu pratnju. Slijedeći veliku cigansku tradiciju improviziranog pripovijedanja i jednostavne narodne pjesme, skladala je duge balade – dijelom pjevane, dijelom govorene, spontano "uprizorene". Poput većine ciganskih pjesama, Papuszine su pjesme bile vapijuće jadikovke o siromaštvu, nemogućoj ljubavi i, kasnije, čežnji za izgubljenom slobodom. Poput većine ciganskih pjesama, bile su jednako tugaljive po svom tonu kao i po temi; govorile su o nepostojanju doma i lungo dromu ili dugoj cesti, o putu bez određenog cilja – i bez povratka. Papusza je izgubila više od stotinu članova svoje obitelji tijekom rata. Ali čak ni ta tragedija nije bila ona koja će je obilježiti. Pisala je u kritičnom trenutku povijesti svog naroda, u Poljskoj i (o čemu ona nije znala) drugim mjestima; jedan život – život na lungodromu, život na cesti – bližio se kraju, a nije postojalo niđta dovoljno poznato ili podnošljivo što bi ga moglo zamijeniti.
O Gospode, gdje da pođem?
Što da radim?
Gdje da nađem
Legende i pjesme?
Ne idem u šumu
Ne srećem rijeke.
O šumo, oče moj,
Moj crni oče!
Vrijeme lutajućih Cigana
Odavno je prošlo. No vidim ih,
Sjajni su,
Snažni i čisti poput vode.
Možeš je čuti
Dok luta
Kad poželi progovoriti.
Ali sirota nema dar govora...
…voda se ne osvrće.
Ona hita, bježi što dalje,
Tamo gdje je oči ne vide,
Ta voda što luta.
Nostalgija je sama bit ciganske pjesme i čini se da je to oduvijek bila. Ali nostalgija za čim? Nostos je grčka riječ koja znači "povratak domu"; Cigani nemaju doma i, možda jedini od svih naroda, ne sanjaju o domovini. Utopija, ou topos, znači "mjesto kojeg nema". Nostalgija za utopijom; povratak domu kojeg nema. O lungo drom. Duga cesta.
Možda je sama čežnja ono što se slavi, čak i čežnja za prošlošću koju čovjek nikad nije ni imao (najjača od svih). Takva je čežnja poticaj za putovanje. Ali nostalgija ciganske pjesme opterećena je fatalizmom. "Sudnji dan/ sve je bliži./ Samo neka dođe,/ nije važno." – refren je jedne srpske ciganske pjesme.
Mnoge Papuszine pjesme uklapale su se u tu tradiciju; nakon stotinu prerada i prepričavanja, one su većinom anonimni, visoko stilizirani destilati kolektivnog iskustva. Naći ćete nekoliko ciganskih Antigona – djevojaka koje oplakuju svoju mrtvu braću – i sinova koji, daleko od doma ili u zatvoru, tuguju za svojim majkama. Svatko ima brata. Svatko ima majku. Svatko ima tragediju. Nemoguće je odrediti podrijetlo ili starost većine pjesama prema njihovim riječima, jer one govore o univerzalnoj i nepromjenjivoj čačimos – istini, o ljudima koji žive kako najbolje znaju, izvan povijesti.
Kolektivni opus šačice romskih pjesnika koji danas djeluju potvrda je postojanja nerazriješene napetosti između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da, uz lagani osjećaj krivnje, predstavi vlastito iskustvo. Već prije četrdeset godina Papusza je potpuno prešla iz kolektivnog i apstraktnog u privatni i pažljivo promatrani svijet.
U svojim sjajnim pjesmama, koje je ponekad jednostavno nazivala Pjesmama izPapuszine glave, ona progovara individualnim glasom, što je u ciganskoj kulturi i danas uglavnom nepoznat stil. Papusza je pisala i pjevala o određenim događajima i mjestima. Bila je svjedok. Dugačka autobiografska balada o skrivanju u šumama za vrijeme rata zove se jednostavno Krvave suze: Što smo sve propatili pod Nijemcima u Volhyniji 1943. i 1944. Nije pisala samo o vlastitu narodu i nejasnoj prijetnji gadžikano (neciganskog) svijeta; pisala je i o Židovima s kojima je njezin narod dijelio šume i sudbinu; pisala je o "Ashfitzu".
Igrom slučaja, u ljeto 1949. poljski pjesnik Jerzy Ficowski vidio je Papuszu dok je pjevala i odmah prepoznao njezin talent. Počeo je sakupljati i transkribirati priče što ih je ona brižljivo fonetski zapisivala poljskom abecedom na romskom jeziku. U listopadu 1950. nekoliko se Papuszinih pjesama pojavilo u časopisu Problemy, uz intervju Ficowskog s kojim je razgovarao cijenjeni poljski pjesnik Julian Tuwim. Govorilo se o nedaćama "lutanja", a članak je završavao romskim prijevodom komunističke Internacionale. Kao autor još uvijek najvažnije knjige o poljskim Ciganima, Ficowski je postao savjetnik za "cigansko pitanje". U prvom izdanju te knjige (1953) nalazi se poglavlje pod nazivom Pravi put, izostavljeno u idućim izdanjima, a vjerovatno je prvi put uključeno kao uvjet za izdavanje, u kojem je pružio potporu državnoj politici udomljavanja nešto manje od petnaest tisuća poljskih Cigana koji su preživjeli rat. Ficowski navodi samu Papuszu kao ideal predlažući njezine pjesme kao moguće sredstvo širenja propagande među Ciganima. "Razdoblje u kojem je napisala najbolju poeziju bilo je oko 1950.", zapaža Ficowski, "ubrzo nakon što je napustila nomadski način života." Unatoč činjenici da su njezine pjesme elegije za takvim načinom života – ne toliko napuštenim koliko oduzetim – Ficowski, svojom ulogom apologeta državne politike koja uvodi obvezu sjedilačkog načina života, tvrdi kako je ona bila "sudionica i predvodnica" tih promjena.
Nova socijalistička vlada u poslijeratnoj Poljskoj težila je izgradnji nacionalno i etnički homogene države. Iako je udjel Cigana iznosio tek 0.005 posto ukupnog stanovništva, "ciganski problem" označen je kao "važna zadaća države", te je osnovan Ured za ciganska pitanja u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno policije. Djelovao je do 1989.
Godine 1952. počeo se provoditi opsežan program prisilnog udomljavanja Cigana, poznat kao Veliko zaustavljanje (iako taj cilj u Poljskoj nije postignut sve do kraja sedamdesetih, kada je putovanje, barem ono u karavanama, napokon zaustavljeno). Taj je plan pripadao grozničavoj modi "produktivizacije", koja je sa svojom mudro smišljenom socijalnom skrbi Ciganima u stvari nametnula novu kulturu ovisnosti, čemu su se oni oduvijek protivili. Slični zakoni bit će doneseni u Čehoslovačkoj (1958), Bugarskoj (1958) i Rumunjskoj (1962), kako je trend prisilne asimilacije uzeo maha. Istovremeno, na Zapadu se počeo javljati sasvim suprotan zakonodavni trend koji je upravo poticao nomadizam, iako je kasnih šezdesetih naseljavanje bilo posvuda cilj. U Engleskoj i Walesu 1960. zakon je držao Cigane u pokretu – u stvari, bili su "legalni" jedino dok su se kretali. No, do kraja desetljeća obistinilo se upravo suprotno, pošto je Zakon o lokacijama za karavane (Caravan Sites Act) iz 1968. imao za cilj nastaniti Cigane (djelomično i tehnikom kontrole stanovništva poznatom kao "designacija", kojom su velika područja zemlje bila proglašena zabranjenima za Putnike).
Nema sumnje da su reformatori vremenom, zaključuje Ficowski, povjerovali kako će takve mjere uvelike poboljšati težak život Cigana; obrazovanje je bila jedina nada za emancipaciju tih ljudi koji su živjeli "izvan povijesti", a naseljavanje bi im donijelo obrazovanje.
Međutim, nitko se uopće nije sjetio pitati same Cigane. Iz tog su razloga svi pokušaji asimilacije propali. Za razliku od tvoraca takve politike, Ficowski se, daleko bliži izvoru, "pozivao" na Cigane koje je upoznao, ponajviše na Papuszu. Nepuna dva mjeseca nakon objavljivanja njezinih pjesama u časopisu Problemy, Papuszu je posjetila skupina ciganskih "izaslanika" koji su joj priprijetili.
Papusza je među Ciganima ubrzo prepoznata kao krivac u kampanji koja dokida njihov tradicionalni način života. Njezina veličina pjesnikinje i pjevačice, njezina ljubav prema svom narodu izražena kroz desetljeća rada, nisu značile ništa. Papusza je učinila nešto neoprostivo: surađivala je s gadžom.
Nitko me ne razumije,
Osim šume i rijeke.
Ono o čemu govorim
Nestalo je, umrlo,
Sa sobom odnijelo je sve –
I one godine mladosti.
Papusza je uistinu bila krivo shvaćena, i iskorištena od obiju strana. Očajnički je pokušavala povratiti izvornost svojim idejama, svojim pjesmama. Odjurila je iz svog doma u južnoj Šleskoj u Društvo poljskih pisaca u Varšavi, preklinjući neka netko intervenira. Bila je odbijena. Otišla je u Ossolineum, izdavačku kuću koja je za skori izlazak pripremala knjigu Ficowskog, uključujući i njezine pjesme. Nitko je nije mogao razumjeti. Zar joj se ne sviđaju prijevodi? Treba li napraviti završne preinake? Papusza se vratila kući i spalila čitav svoj rad, nekih tri stotine pjesama što ih je počela stavljati na papir uz oduševljeno poticanje Ficowskog. Potom mu je napisala pismo, moleći ga neka zaustavi objavljivanje, premda je čak i to pismo odavalo njezino mirenje sa sudbinom, onaj suštinski fatalizam ciganske pjesme. Ako objavite te pjesme mene će živu oderati, napisala je, a moj narod će biti nezaštićen pred silama prirode. Ali tko zna, možda mi naraste nova koža, možda neka ljepša.
Nakon objavljivanja pjesama, Papusza je izvedena pred sud. Bila je pozvana pred vrhovni autoritet među poljskim Romima, pred Baru Šeru, Velikog Glavešinu ili starješinu. Nakon kratkog vijećanja, proglašena je mahrime (ili magherdi kod poljskih Roma), nečistom; kazna je bila nepovratno izopćenje iz zajednice. Provela je osam mjeseci u šleskoj psihijatrijskoj bolnici; nakon toga, sljedeće trideset četiri godine, sve do smrti 1987. živjela je sama i izolirana (čak je i Ficowski prekinuo veze s njom, možda zato da joj ne nanese još više zla). Bila je nepoželjna za svoju generaciju i nepoznata sljedećoj. Postala je svoje ime; lutka, nijema i odbačena. Izuzev kratkog razdoblja u kasnim šezdesetima, kada je zasjala s nekoliko svojih najboljih pjesama, Papusza više nikad nije pjevala.
1 Riječ Gypsy dosljedno se prevodi kao Ciganin, ciganski, a riječ Roma, romani kao Rom, romski. (op.ur.)
Isabel Fonseca
Sahranite me uspravno: Cigani i njihov put jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.
Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Igrom slučaja, u ljeto 1949. poljski pjesnik Jerzy Ficowski vidio je Papuszu dok je pjevala i odmah prepoznao njezin talent. Počeo je sakupljati i transkribirati priče što ih je ona brižljivo fonetski zapisivala poljskom abecedom na romskom jeziku. U listopadu 1950. nekoliko se Papuszinih pjesama pojavilo u časopisu Problemy, uz intervju Ficowskog s kojim je razgovarao cijenjeni poljski pjesnik Julian Tuwim. Govorilo se o nedaćama "lutanja", a članak je završavao romskim prijevodom komunističke Internacionale. Kao autor još uvijek najvažnije knjige o poljskim Ciganima, Ficowski je postao savjetnik za "cigansko pitanje". U prvom izdanju te knjige (1953) nalazi se poglavlje pod nazivom Pravi put, izostavljeno u idućim izdanjima, a vjerovatno je prvi put uključeno kao uvjet za izdavanje, u kojem je pružio potporu državnoj politici udomljavanja nešto manje od petnaest tisuća poljskih Cigana koji su preživjeli rat. Ficowski navodi samu Papuszu kao ideal predlažući njezine pjesme kao moguće sredstvo širenja propagande među Ciganima. "Razdoblje u kojem je napisala najbolju poeziju bilo je oko 1950.", zapaža Ficowski, "ubrzo nakon što je napustila nomadski način života." Unatoč činjenici da su njezine pjesme elegije za takvim načinom života – ne toliko napuštenim koliko oduzetim – Ficowski, svojom ulogom apologeta državne politike koja uvodi obvezu sjedilačkog načina života, tvrdi kako je ona bila "sudionica i predvodnica" tih promjena.
