Žurnal među protestanticama iz Bara:Cijelo selo će u zatvor pa nek' nas tamo hrane

Pod okupacijom

Cijelo selo će u zatvor pa nek' nas tamo hrane

Cijelo selo će u zatvor pa nek' nas tamo hrane

depo1U Novom naselju Bare pored Kaknja u ljetnim mjesecima dnevne aktivnosti jasno su podijeljene na dva dijela. Stanovnici kuća najbližih gradskoj deponiji Bare do podne su na otvorenom – rade u svojim baštama ili se druže sa komšijama, nakon čega se povlače u kuće, zatvaraju vrata i prozore i bez prijeke potrebe ne izlaze:

-Ljudi ponekad povraćaju koliki je smrad. Evo već tukne – kaže nam Begzada Turudija, dok sjedimo ispred kuće njenih komšija. Tek je deset časova ujutro i smrad je još uvijek podnošljiv. Naša domaćica Hava Turudić objašnjava da razgovor i sjedeljeku ne bismo mogli organizovati u poslijepodnevnim satima:

-Sačekaj malo do poslijepodne, tolika muha navali, ne možeš kafe popit. Al' da su to obične muhe – nisu, već su to muhetine!

Svi ćemo u zatvor

Mještani Novog naselja Bare ovdje su stigli prije nekoliko godina kada je klizište uništilo njihove kuće u Zlokućama. Nerado, zbog blizine deponije, ali drugog rješenja nije bilo. Posljednjih mjeseci postali su poznati po optužbama javnosti kako ne dozvoljavaju izgradnju romskog naselja u blizini zbog navodne netrepeljivosti prema Romima. Sve je eskaliralo kada su prošle sedmice pokušali spriječiti izvođača radova u poslu, nakon čega je stigla i policija. Policijska stanica Kakanj podnijela je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv 20 žena iz naselja, među kojima su i naše sagovornice. Ogorčene što ih svi optužuju za diskriminaciju tvrde kako njihovi protesti nemaju nikakve veze sa Romima. Rekle su to i u policiji kada su privedene i na ispitivanju zadržane dva sata. I to kakvom ispitivanju, tvrde:

-Kada ti kažem da nam je komandir policije rekao da ćemo stići do Haga što smo blokirale put, šta dalje imam pričati? Zna se ko ide u Hag. Rekao nam je da smo seljančure, da smo se ponizile što smo izašle na ulicu. Čitavo vrijeme je lupao šakom od sto.

Policija je akciju izvela na iznenađujuće grub način, prisjećaju se:

-Uletili su među nas k'o vukovi među ovce kad ih pustiš.

Kad su njih pet odveli u stanicu rečeno im je “sad sve imate sličice” te da će dobiti i krivične prijave:

-Kad su me priveli u policiju pitaju me šta hoću. Čuj, šta hoću?! Hoću načelnika, neću ja ništa više, njega. Ja ću potpisati, nek useli Rome, al' nek prvo dođe ovdje! - priča jedna od njih dodajući:

-Al nemoj mi bogati ime pisat, reko mi je komandir – još jednom ovako i da ću šest mjeseci dobit.

Zbog čega, pitaju se. Slična pitanja postavljali su im i ukućani:

-Kad je moj sin vidio preko interneta šta se o meni piše, kad sam došla kući pita: “Šta si radila?” - kaže Hajrida Heljo. Ni Havi Turudić nije bilo lako:

- Nije čovjeku jednostavno kad vidi da mu policija ženu goni. Da sam se ja s nekim pobila, da sam nešto uradila... nikada do tad nisam bila u policiji, samo sam znala gdje je ta policijska stanica.

Čak i prijetnja zatvorskom kaznom zvuči im humanije od uslova u kojima sada žive, tvrde. Na pitanje plaše li se zatvora, uglas odgovaraju:

- Ne, ne plašimo, svi ćemo u zatvor, cijelo selo će u zatvor ako treba.

Neke imaju i konstruktivnije prijedloge:

-Ja volim u zatvor, i ako je za zatvor, sve ćemo ići pa nek' nas hrane tamo – kategorična je Begzada. 

Lokacija je predobra

Opština je izgradnju naselja planirala uz samu deponiju, pa bi kuće smeću bile bliže od kuća stanovnika Bara. Naše sagovornice kažu da o netrepeljivosti prema Romima nema ni govora:

- Mi smo protiv toga da oni ljudima prave kuće ovdje jer ni mi ne možemo normalno živjeti. Ni mi nemamo redovno vode, put je katastrofalan, a oni koji žele da izgrade kuće za Rome na smeću su sami protiv njih, a ne mi.

depo2Hava Turudić, uz opaske komšinica da su predstvaljene kao “crne ovce opštine Kakanj” objašnjava:

-Niko ovdje ne shvata nikoga. Kad novinari dolaze pišu da smo mi blokirale put jer ne želimo Rome ali niko ne ispriča cijelu priču – nisam protiv Roma al' dosta nam je nas i naših problema. A i oni su ljudi i imaju pravo na život.

Havi nije jasno, kaže, kako predstvanici Roma nisu digli glas protiv izgradnje kuća na deponiji:

-Shvatam ja da se čovjek bori za svoj narod, da ljudi imaju gdje, ali kako nije svjestan gdje dolaze?

A predstavnik Roma, vijećnik ispred manjina u Općini Kakanj Dževad Ahmetović, ne slaže se sa tvrdnjama da je lokacija neodgovarajuća:
-Lokacija je predobra!
- tvrdi. Dževad je istovremeno uposlenik Vodokoma koji gazduje deponijom.

Na pitanje da li se moglo naći neko drugo rješenje kako ljudi ne bi živjeli skoro na samoj deponiji kaže kako je do sada u Općini predlagana druga lokacija ali je bila predaleko od središta grada:

-I priča tih ljudi u Barama je nesuvisla. Njima smeta što su to kuće za Rome. Ova lokacija ni u kom slučaju nije neadekvatna – deponija će biti uništena u dogledno vrijeme a izgradnjom kuća izgradila bi se nova kanalizaciona mreža. I nikada tim ljudima gore nije ništa smetalo ali sad im smetaju nove komšije – tvrdi Ahmetović.

U naselju su se mogli čuti i komentari tipa “gdje god se pojave Romi to je nova Varda”, prisjeća se, navodeći kako uprkos svemu pokušava smiriti uzavrele strasti:

-Romi su ljudi koji se ničega ne boje. Vjerujte mi, bilo je naših ljudi koji su bili spremni sve poravnati, ali je incident spriječen, ne želimo to, želimo pokazati da smo veća gospoda od njih.

Pasivna podrška ženama i djeci

I dok Ahmetović tvrdi kako će “100% biti gradnje” u Barama tvrde da “100% neće biti gradnje”. Kako su se mještani Bara osjećali nezaštićenima odlučili su izabrati svog predstavnika kako bi se brinuo za njihove potrebe. Vahidin Helja tvrdi kako su lažne priče da ne žele Rome u blizini:

- Borili smo se zajedno u ratu, dijelili dobro i zlo, želimo kompromis i rješenje za te ljude i za nas.

Zbog toga podržava mještanke i komšinice u borbi za zajednička prava. Piše dopise i šalje zahtjeve u Opštinu za koje očekuje da budu ispunjeni. Na pitanje da li dao i fizičku podršku protestima, praćen radoznalim pogledima komšinica, kaže:

- Pasivnu.

Zbog čega nije bilo muškaraca na protestima, pitamo:

-Neću ti reći – kratak je:

-Ali ću ti reći da je ova deponija žarište koje može da pobije pola grada i sada deset metara od toga žele ljudima da prave kuće. Mi smo poslali zahtjeve Opštini Kakanj u kojima tražimo da se ukloni deponija, provede javna raspaava o gradnji na ovoj lokaciji koja nikada nije provedena. Romi bi nama trebali podići spomenik što ne damo da se ovdje gradi.

Vahidin je politički angažovan. Dok razgovaramo Hava je iznijela kafu i kolače. Na pitanje da li će se osim za zaustavljanje gradnje zalagati i za uklanjanje deponije slikovito objašnjava da treba ići korak po korak:

- Kad bih ja sad zagurao čitav ovaj kolač u usta - podiže viljušku sa tanjira s patišpanjom - da li bih ga mogao progutati ili bih se zadavio?

O kakvoj se lokaciji radi svjedoči i podatak da je Opština na ovom mjestu planirala i izgradnju azila za pse. I to, tvrde ovi ljudi, samo 50 metara od bazena pitke vode koju koriste:

-Mašine su pregrmile, gotovo je, samo da him boksove stave. I eto gdje ljudima hoće kuće da naprave. Ako su nas uništili ne moraju i njih. Tražimo pravdu a dal' ćemo je istjerat, vidjet ćemo – zaključuju.

Na jesen su izbori. U Kaknju živi oko 3.000 Roma i njihovi glasovi značajni su budućim vijećnicima. I dio naših sagovornika pripada određenim političkim partijama. Dok svi traže svoje interese ispaštaju sadašnji a očito i budući stanovnici Bara. Za to vrijeme načelnik Opštine Mensur Jašarspahić, toliko prizivan u Barama, nikada nije svratio u naselje, tvrde mještani:

- Ne branimo ni Romima ni nikome. Oni bi njima napravili kuće bez kanalizacije, bez ičega i to bi bio haos. Niko nije svjestan toga da ljudi ovjde obolijevaju, u posljednjih par godina 12 ljudi je oboljelo od karcinoma. Ali to niko ne pita – kažu naše sagovornice iz Bara. Jednostavnije je bilo, misle, svu krivicu svaliti na njih i reći da su protiv Roma.

U posljednje vrijeme svjedoče ukopavanju bolesnih i uginulih životinja na deponiji:

-Nedavno su – priča Hajrida – provezli bolesnu kravu, ubili je na deponiji i zakopali. Zatrpaju je na 40 cm i gotovo, a ona bolesna od goveđeg ludila. Kantonalna inspektorica kad je došla kaže ništa ne zna. I sad je sve tu – deponija, bit će azil za pse, nema kanalizacije tamo, dovoljno vode, a ako i njima naprave kuće nećemo imati vode ni mi ni oni... katastrofa..

depo3Na šišarike smo došli

Pamte i bolje dane. U svojim su Zlokućama prije aktiviranja klizišta imali sve. Zato im teško padaju komentari da, ukoliko im se ne sviđa mjesto na kojem žive, pokupe stvari i odu. Iako su od Opštine dobili zemlju i, kako kažu, zidove kuća, uložili su dosta vlastitog novca da ih prošire i učine priličnijima za život. Čak ni za to nikada nisu dobili priznanje pa danas uopšte nemaju dokumentaciju koja potvrđuje vlasništvo ili ulaganja koja su izveli. Da mogu, odmah bi se vratili u Zlokuće, potvrđuju.

-Bilo je lijepo u Zlokućama – nostalgična je Hava – Ako ti kažem ovu poslovicu: Od čovjeka posto si nečovjek, od bogatstva posto si siromašan... sve će ti biti jasno.

I Begzada pati za starim domom:

-Ko da smo od svoje sile sišli odozgo – nismo. A sve smo imali – ljepotu i telefon, autobus i vodu, stoku držali, a ovdje ništa. Na šišarike smo došli.

Na izlazu iz naselja Bare, već podaleko od deponije sa štapom na ulici stoji stariji čovjek. Zove se Muharem Avdagić. Teško je bolestan, jedva preživljava, ima primanja od 47 KM. Kao da sve što ga je snašlo nije dovoljno, prevaren je pa otplaćuje i tuđi dug. Kad je čuo koji je razlog naše posjete kaže da vjeru u ljude nikada nije izgubio:

-Što bi mi smetali? I on je čovjek isto ko i ja. Svi smo mi ljudi, svako na svoj način.

(zurnal.info)