Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.
Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.
- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.
Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.
Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.
Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.
Stanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.
Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.
- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.
Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.
- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...
Neko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.
- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.
Život vikendom
Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovcaIvice ĐikićaCirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.
Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.
- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.
Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.
- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.
Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.
- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.
Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.
Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.
- Moraš biti jak da bi opstao. Svak svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .
U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.
- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.
Selo ide u svijet
Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.
Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.
- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.
Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.
Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.
- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.
- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...
Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.
">- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.
- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.
Priče za unuke
Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.
Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.
- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.
Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.
Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.
Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.
Stanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.
Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.
- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.
Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.
- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...
Neko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.
- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.
Život vikendom
Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovcaIvice ĐikićaCirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.
Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.
- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.
Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.
- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.
Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.
- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.
Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.
Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.
- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .
U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.
- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.
Selo ide u svijet
Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.
Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.
- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.
Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.
Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.
- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.
- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...
Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.
">- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.
- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.
Priče za unuke
Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.
Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.
- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.
Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.
Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.
Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.
Stanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.
Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.
- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.
Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.
- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...
Neko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.
- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.
Život vikendom
Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovcaIvice ĐikićaCirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.
Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.
- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.
Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.
- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.
Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.
- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.
Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.
Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.
- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .
U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.
- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.
Selo ide u svijet
Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.
Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.
- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.
Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.
Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.
- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.
- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...
Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
CIRKUS ČAPLJINA: Na snimanju novog filma Danisa Tanovića
- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.
- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.
Priče za unuke
Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.
Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.
- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.
Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.
Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.
Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.
Stanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.
Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.
- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.
Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.
- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...
Neko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.
- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.
Život vikendom
Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovcaIvice ĐikićaCirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.
Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.
- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.
Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.
- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.
Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.
- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.
Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.
Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.
- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .
U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.
- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.
Selo ide u svijet
Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.
Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.
- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.
Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.
Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.
- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.
- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...
Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.
- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.