ĆIRO TRUHELKA: Nakon atentata u Sarajevu je nastao pogrom kakav grad ne pamti od nastanka

Dne 28. lipnja 1914. u 10 sati prije podne imao je pri­je­sto­lo­nasljednik Franjo Ferdinand pohoditi sa suprugom mu­zej. Čudna predigra tome bila je ta da je muzej nekoliko dana prije toga dobio preko Londona dvije velike škrinje u kojima su bile majstorski preparirane glave kanadskog orijaškog je­lena i bizona, a usto dopis nekog engleskog lovca i zoologa, koji javlja da to šalje muzeju na dar uz uvjet da se prigodom prijestolonasljednikova pohoda upozori na nj Njegova carska Vi­sost i da mu se spomene ime darovatelja.

Taj nam se dar, osobito zbog te klauzule, činio sumnjiv, i netko izbaci misao, nije li to kakva paklena mašina kojom bi se imao izvesti atentat. Zato morade utvrditi Reiser postoji li doista koji zoolog i gentleman lovac istog imena s darovateljevim, a pre­paratoru Zeleboru bude preporučeno da s najvećim opre­zom otvori škrinje i utvrdi što je u njima. I kad je tako utvr­đeno da se ne radi ni o kakvu paklenom stroju, nego da su u škrinjama doista dva skupocjena zoološka preparata, slegla se uzbuna i preparati budu postavljeni u zoološkoj zbirci na vidnom mjestu.

Sve dane prije određena posjeta radilo se u muzeju pu­nom parom da se sve priredi za doček visokog gosta, koji je bio poznat kao zoolog i kao osnivač najvećega zoološkog muzeja u Beču, a u svom dvorcu u Konopištu imao je takve zbirke velike vrijednosti. Radi dočeka gosta morao sam ne­koliko puta u Konak da se utvrdi sav ceremonijal.

Budući da je prijestolonasljednik dolazio kao vojnik da prisustvuje velikim manevrima koji će se održati u Bosni, želio je Potiorek da i u muzeju doček bude čisto vojnički, te sam i kao ravnatelj imao – naravno u uniformi – pristupiti automobilu nadvojvode i podnijeti prijavu, odvesti gosta do vestibula, gdje će se poredati kustosi te ih predstaviti prema njihovu rangu. Kad sam upitao kako ću dočekati suprugu prijestolo­nasljednika, našao se Potiorek u neprilici, jer tu vojnički do­ček ne bi bio na mjestu tim manje što je ona bila morganatska supruga. Konačno odgovori Potiorek da će o tom razmisliti i neka dođem sutra po upute. Kad sam sutradan došao po­novo u Konak, reče mi da se još nije dosjetio i ne bih li ja imao kakav prijedlog.

Predložio sam mu ovo: ja ću dočekati nadvojvodu pred ulazom u muzej, kustosi će ga dočekati i biti predstavljeni svaki pred ulazom u svoju zbirku, a vojvo­tkinju neka dočeka pred kolima intendant Hörmann, koji ionako nije aktivni činovnik, te ima samo počasnu funkciju i neka joj bude vodičem. Imao sam dojam da je Potioreku pao kamen sa srca, jer je odmah taj prijedlog prihvatio, i tako je to delikatno pitanje o ceremonijalu, koje ga je sigurno do­sta izmučilo, bilo konačno riješeno.

Međutim o mnogo važni­jem pitanju, da li su poduzete ikakve mjere za sigurnost viso­kog gosta prilikom posjeta u muzeju, nije Potiorek rekao ni riječi, niti je itko od vlade ili od policije pokazao za to i naj­manjeg interesa. Zato sam iz vlastite pobude poduzeo sve po­trebne mjere i naložio tajniku Topiću da uoči posjeta točno pregleda sve prostorije u muzeju, od podruma do tavana, da nakon pregleda svaku zaključa i ključeve pohrani u blagajni, a sutradan da ih, prije samog dolaska, otključa i ponovo pre­gleda; dotle da se ne dopusti nikome stranom ući u muzej dok se posjet ne svrši.

Na dan posjeta čekao sam u gali na visokog gosta pred muzejem. Odjednom dotrči tajnik Topić i javi da me zovu na telefon. Zvao me je moj brat, koji je kao major služio kod vojne komande, te mi reče da budem na oprezu kad prije­stolonasljednik stigne u muzej, jer mu se učinilo kao da je preko puta vojne komande na Appelovoj obali, kojom se baš provezao prijestolonasljednik, nešto prasnulo, kao da je bom­ba. Odvratio sam mu neka bude bez brige, da su sve si­gurnosne mjere poduzete i da se u muzeju neće ništa nemilo desiti. Svršavajući taj razgovor čuo sam, kao iz neke daljine, poluglasne riječi: “Ist er tot?” i odgovor: “Ja, er ist tot!” Te su riječi izgovorene ili u susjednoj sobi u zgradi komande ili su bile inducirane kojim paralelnim vodom, ali ne znajući na što se odnose, nisam im pripisivao nikakve važnosti.

Vratim se na svoje mjesto, jer je već bilo 10 sati, dakle čas kad su posjetnici imali stići. Prošlo je i četvrt na jedanaest i još se niotkud ne vide automobili. Tek oko deset i po sati dojuri jedan automobil, iz njega skoči šofer u dugoj bijeloj kabanici i upita gdje je ravnatelj. Pristupim mu i on mi javi da Njegova carska Visost poručuje da mora iz nepredviđenih razloga odgoditi posjet u muzej i da će mi se dolazak za vre­mena javiti. Pogledam ga začuđeno i opazim da mu je kaba­nica od grudi do donjeg ruba oblivena mlazom krvi, i uskliknem:

– Za Boga, što vam se desilo, ta vi ste sav krvav!

On pogleda niz svoj ogrtač i opazivši krv tek sada, poče pripovijedati da je na prijestolonasljednika izvršen dvaput atentat; jedan bezuspješan bombom na putu u belediju, a drugi na povratku revolverom kod Latinske ćuprije, gdje je smrtno ranjen. On ga je brzo odvezao u Konak, i noseći ga na umoru uza stube u sobu položiše ga u prizemlju uz mrtvu suprugu; njemu narediše da u muzej javi da je prijestolonasljednik zapriječen doći, a uzrok zapreke da prešuti. To međutim nije više bilo moguće, jer je krv govorila jasnije negoli bi to mogle riječi.

Dojam te vijesti na sve nas, koji smo očekivali gosta, lakše je shvatiti negoli opisati. Kao munja raširila se ona po gradu. Ljudi su zaprepašteno, mnogi kao bezumni, lutali ulicama. Svuda se čuo plač, povici ogorčenja, kletve i kri­kovi za osvetom. Pripovijedale se potankosti groznog zločina, od kojega je pocrnio doonda čisti obraz šeher Sarajeva. Sva­tko se pitao, tko je umorstvo naručio, tko se od njega mogao nadati koristi i nije li bilo moguće zapriječiti ga.

Sam čin se odigrao dramatskim razvojem, kako ga može samo zasnovati sudbina, najveći dramatičar na svijetu. Vi­djeli smo kako se prijestolonasljednik vedar i nasmijan vozi ususret svojoj sudbini, čulo se kako se kod pošte zaustavio da svojoj djeci šalje brzojavni pozdrav, zadnji u životu; govorilo se kako je usred burnih ovacija naroda, sabranog na Appelovoj obali, Čabrinović bacio prvu bombu u prijestolonasljednikova kola, a ovaj ju je prisebno zgrabio i bacio na cestu, gdje je bez znatne štete prasnula, i onda je mirno na­stavio put do beledije. Tu ga je svečano dočekalo grad­sko zastupstvo s načelnikom Fehim-efendijom Ćurčićem. Ovaj započe svoj naizust naučeni govor, ali ga uto ljutito prekinu povrijeđeni gost riječima: “Sramota! Dolazimo Vam kao gosti, a vi nas dočekujete bombama! – Uostalom govo­rite, što mi imate reći.”

Načelnik bez riječi isprike poče izgovarati naučenu do­brodošlicu, koja je tako grozno kontrastirala krutoj zbilji, i uvede goste u gradsku palaču. Tu je predloženo da se naumljeni put po gradu obustavi i da se gosti odmah vrate u Konak, čim se ulice isprazne od svjetine. To je odlučno tra­žila vojvotkinja Hohenberg, dok je njen suprug, prijestolo­nasljednik, zahtijevao da se program po planu izvrši i da svita krene kroz glavnu ulicu u muzej. Međutim se pročulo da je prijestolonasljednikov pobočnik, kapetan Merizzi, ra­njen od truna bombe i prenesen u vojnu bolnicu i prijestolo­nasljednik naumi da ga usput pohodi. Konačno bude nakon dugog raspravljanja odlučeno da se ide najprije u Konak i telefonski upita za ranjenikovo zdravlje i gosti s pratnjom posjedaše u automobile. I sada uze fatum dalji razvoj drame u svoje ruke.

Načelnik Ćurčić, koji je imao na čelu povorke biti vodičem, ili nije čuo ili nije znao dovoljno njemački da razumije što je odlučeno, povede povorku, mjesto Šeherćehajinim mostom, kuda je bio najkraći put u Konak, protivnim smjerom prema Latinskoj ćupriji, i onda zaokrene desno pre­ma ulici Franje Josipa. Kad je za njim zakrenuo i prijestolo­nasljednikov automobil, u kojem je bila njegova supruga i Potiorek, dok je izvana na daski pred vratima stajao grof Harach, zapovjednik automobilske nadvojvodine kolone da ga svojim tijelom zaštiti, opazi Potiorek pogrješku i naloži šoferu da stane, da okrene i prijeđe lijevo preko Latinske ćuprije.

I dok je ovaj ustavio i manevrirao kolima da ih okrene natrag prema ćupriji, imao je ubojica Gavrilo Princip vremena prijeći na uglu preko ulice, pristupiti neposredno automobilu i iz najbliže blizine isprazniti svoj samokres u nad­vojvodu i njegovu suprugu. Na smrt ranjen, s prostrijeljenom aortom, klonu nadvojvoda i izdišući progovori: “Sofijo, živi bar ti za našu djecu”, ali u to klonu i ona sa sjedala, smrtno ranjena. Potiorek je sve to s užasom gledao, nemoćan da im pomogne.

Narod koji je prisustvovao toj tragediji baci se na ubo­jicu da ga linčuje, ali ga spasi policija; a kako je prvi anten­tator Čabrinović izvučen iz Miljacke, u koju je bio skočio, a tijekom dana uhvaćen i Trifko Grabež, bilo je nade da će istraga razjasniti tko je bio glavni organizator atentata. I nije se dugo čekalo na razjašnjenje, jer su sva trojica odali sve što su o tomu znali, od koga je i kako pripremljen atentat. Doskora se znalo u Sarajevu da su ga po uputama srpskog generalštabnog pukovnika Dimitrijevića Apisa pripremili ka­petan Voja Tankosić i neki Ciganović, a po priznanjima ubo­jica pohvatani su u Sarajevu i Tuzli svi sukrivci, osim jednog muslimana, komu je uspjelo pobjeći u Crnu Goru.

Kad se saznalo da su organizatori atentata bili aktivni srbijanski časnici, koji su njegovo izvršenje povjerili odabranim, fizički i moralno defektnim bosanskim omladincima Srbima, planuo je u Sarajevu orkan osvetnog bijesa protiv onih sarajevskih Srba koji su se dotle prkosno isticali kao organi srbijanske propagande i spontano nasta pogrom kakav Sarajevo ne pamti od svog postanja.

Na kućama žrtava pogroma razlupani su prozori i vrata, namještaj i roba izbačena iz kuća i dućana na ulicu, gdje je razjarena rulja sve izgazila nogama, pora­zbijala u sitne komade, a robu raščihala u krpice. Sve to išlo je od kuće do kuće huškača dok nije obredana i zadnja, a onda je vojska izašla na ulicu i začas uspostavila red.

Još kao đak imao sam često prilike vidjeti mnoge političke de­monstracije, ali ni jedne takve koja bi se spontanošću i ogor­čenjem mase mogla mjeriti s ovom. Na pohvalu – ako smi­jem tako reći – sarajevske rulje, moram spomenuti to da za svega tog meteža i gungule nije pala ni kap krvi, da se nije dogodio ni jedan slučaj pljačke; samo je policija uhvatila ne­kog momka koji je ukrao par kruna, a i taj je bio Srbin iz okolice.

Čim je izbilo više pojedinosti o atentatu i njegovoj poza­dini, tim je jače bivalo osvjedočenje Sarajlija da će to uroditi osvetničkim ratom protiv Srbije, jer je njezina crna ruka umorila dvoje nevinih roditelja, i da će za to morati dati krva­vu zadovoljštinu; ali nitko nije mogao slutiti da će se zadnji ruski car, komu je otac poginuo od atentatorske bombe i koji je sav svoj život strepio od atentata, izjaviti solidarnim sa začetnicima atentata i uzeti ih u zaštitu, da se “la grande nation” neće žacati poći u rat rame o rame sa šumadijskim gedžom, a ponosni Albion da će dići pol svijeta protiv Austrije i njena saveznika. Nitko nije mogao onda slutiti, da će one dvije sarajevske žrtve, ozarene plamenom pol Evrope, ispra­titi svečana povorka od sto tisuća hekatomba mrtvih glava u carstvo smrti i da će opustiti i poharati čitave ubave i kultur­ne zemlje Evrope. Ni u svojoj najdivljoj inspiraciji nije Holbein mogao zamisliti da će njegov Totentanz (ples mrtvih) grozotom i užasom nadmašiti kruta zbilja idućih go­dina. Žrtve tog masovnog umiranja bile su ilustracije arapskog načela dem bed dem (krv za krv) i neumoljivog za­htjeva άνάγκη, svjetske pravde. Nitko onda nije mogao slu­titi da je onaj dvadesetgodišnji interval iza prirodnog Versailleskog mira tek caesura u svjetskom ratu, kojoj za­vršnu fazu proživljavamo svi u času kad ovo pišem!

Žrtve sarajevskog atentata balzamirao je stožerni liječnik dr. Arnstein i kod sekcije utvrdio da je u majčinoj utrobi umoren i embrio djeteta. Pokojnici, obasuti cvijećem i brdima vijenaca, izloženi su bili u Konaku i onda posebnim mrtvač­kim vlakom prevezeni u Metković, položeni na bojni brod, na kojemu mornari nisu ni slutili da će putnike, koje su žive do­vezli u Dubrovnik, vratiti mrtve u domovinu. Svuda kuda je prolazio ovaj crni, golemim bijelim križevima obilježeni vlak, prolazio je kroz gusti špalir ogorčenog naroda, koji je u katoličkim krajevima klečeći i sa zapaljenim svijećama u rukama odavao pokojnicima zadnju počast.

U sarajevskoj ka­tedrali odslužene su svečane zadušnice u potpunom redu, a briga za mir i red, koja se tu očitovala, bila je najbolji dokaz da bi se uz dobru volju i atentati mogli spriječiti. Put od Konaka do crkve, kojim je imao proći Potiorek, zatvoren je bio dvostrukim gustim kordonom vojske i policije. Sve su pokrajne ulice bile blokirane, prozori i vrata na kućama zatvo­reni, čak i cvijeće s prozora uklonjeno, a u taj hermetički za­tvoreni prostor nije nitko mogao ući osim službenih osoba koje su za taj slučaj dobile posebne propusnice. Ljudi su se pitali čemu toliki oprez sada kad za dolaska prijestolona­sljednika nisu poduzete ni najprimitivnije mjere pažnje. Zar zato što se sada radilo možda o vlastitoj, a prije o tuđoj glavi?

Potioreka kao da je obuzeo patološki strah. Zatvorio se u svoj konak ne puštajući k sebi nikoga, osim najbližih službenih osoba, a kad je putovao u svoj glavni stan u Tuzli, nije sjeo u vlak na kolodvoru, već po mraku na otvorenoj pruzi više Konaka. I glavni mu stan u Tuzli opkoljen je bio istim kordonom kao u Sarajevu onaj put do katedrale. Grad je bio pun detektiva i svu noć od mraka do zore zamračen.  

(Nastaviće se...)

Ćiro Truhelka (Osijek, 2. 2. 1865 – Zagreb, 18. 9. 1942) stekao je velike zasluge za osnivanje i uređenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu; bio je njegov prvi kustos (1886) i direktor (1905), te niz godina urednik muzejskoga Glasnika. Od 1926. bio je univerzitetski profesor u Skoplju. Osim prethistorijom, bavio se klasičnom i srednjovjekovnom arheologijom, paleografijom, numizmatikom, historijom, etnografijom... Objavio je golem broj radova, od kojih su mnogi fundamentalno važni. Među značajnije radove spadaju: Bosančica; Slavonski banovci; Die Nekropolen von Glasinac; Sojenica u Donjoj Dolini; Kraljevski grad Jajce; Das mittelalterliche Staats-und Geschichtswesen in Bosnien; Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive; Die geschichtliche Grundlage der bosnischen Agrarfrage; Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prethistoričko; Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne; Starokršćanska arheologija; Studija o podrijetlu; Uspomene jednog pionira (memoari) i dr.

(zurnal.info)