Da sam ja Angelina Jolie da li bih došla na SFF?

Obzirom da smo obje žene, rođene iste godine, dugonoge, prelijepe, preokupirane identičnim aktivnostima – filantropijom, mijenjanjem pelena, obožavanjem Brada Pitta vjerujem da mogu znati kako Angelina razmišlja. Kao da su u mojoj glavi, čujem Angelinine misli dok se vraćala kući nakon zatvaranja 17tog Sarajevskog filmskog festivala....

Tokom svojih brojnih putovanja nikad nisam naišla na ovakvu zemlju. Jedan dan glavni ministar mi brani da snimim film o njegovoj zemlji. Potom mi njegov predsjednik aplaudira stojeći. Za taj isti film. Na Festivalu kojeg zamalo nisam propustila. Ne zbog tog odnosa prema meni – čas me obasipaju zabranama čas srcadima - nego što nikako da skontam kad počinje i kad završava. Kanski se bar održava istog mjeseca pa mi je lako da ga stavim u schedule, ali sarajevski je nekad u julu, a nekad u avgustu. Rekli su mi da je najlakše da se ravnam prema ramazanskoj vaktiji. Ali čujem da ni ova iz novina koja je posljednja objavljena nije ispravna.

Bosanci kao ljudi? Upoznala sam mnogo Bosanaca i Hercegovaca, divnih ljudi s kojima je lako slikati se, pa čak i pričati, većina ih zna engleski. Ali nikako da ih shvatim. Kao da u svakom ima više osoba. Evo momak koji je uručio nagradu pobjedničkom filmu. Sjećam ga se sa dodjele Oskara 2001. godine. Osim što je tad bio puno bolje obučen, predstavljao se kao scenarista i režiser. Čujem da je sad vođa političke partije i suvlasnik ekskluzivnog sarajevskog vrtića.

Voljela bih da sam upoznala onog ministra koji je pravio frku oko snimanja. Za njega su mi rekli da mu je pravo zanimanje izdavač knjiga a mene je to uvijek zanimalo... Najviše me zbunio susret s predsjednicima. Onaj koji je izgledao kao pravi predsjednik izgleda da je predsjednik susjedne države. Koja je nekad bila ista država sa Bosnom. Ili su je htjeli pripojiti, ne mogu se više sjetiti nalaza istraživanja.... A ovaj koji je sjedio pored nas više izgleda kao nečiji sin, nego kao Predsjednik. I to kako su mi objasnili on čak nije čitav predsjednik, već trećina jednog.

Bred mi pruža iPhone da vidim slike nakon dodjele. Jedna gospođa je stalno u kadru i sjećam se da smo se upoznale, samo mi ime bježi. Bred je se sjeća kao Jasne a ja kao Ornele. Evo me pored gospodina sa divnim basom koji izgleda kao klasični Falstaff. Bila sam malo zbunjena jer mi je čestitao u ime Ministarstva kulture. Možda je to neki lokalni običaj da operski pjevači zastupaju nadležne institucije. Sjećam se da su mi tokom snimanja filma o Sarajevu uporno pokušavali objasniti da je u Bosni potpuno normalno da jedan državni ministar zastupa interese kompanije iz druge države. Čak su mi i poslali njegove reklame za tomatomobajl ali nikako nisam mogla da se skoncentrišem na njegove glumačke vještine. Ona plava farba za kosu mislim da se zove nordijska plava me dekoncentrisala...

Gledam ovo Srce koje mi je gospodin Purivatra dao. Možda je to zbog jet lega ali učinilo mi se da je u nekakvim rodbinskim odnosima sa 1/3 trećinom predsjednika. Neko je nekome sestra ili su oni braća po ženama ili kako već, anyway... I nikako mi nije jasno zašto govore da je u Sarajevu džamahirija. Svuda oko crvenog tepiha, pa i po gradu su reklame za piće i gole žene na billbordima. Vjerujem da je čista slučajnost što se Festival završava prije Ramazana. Ljudima oko mene uopšte ne smeta kapljica, ni pivska industrija kao glavni sponzor Festivala. Na sto metara su crkva, džamija, sinagoga... Kako veliki ljudi, kako divna zemlja, možda bi prihvatili Breda, mene i naše šestoro djece? Da li smo konačno našli mjesto gdje nikome ne smeta što su naša djeca različitih boja kože, imena, vjerovanja, porijekla, gdje bi mogli biti ravnopravni i slobodni na ulici? Zemlju u kojoj bi se mogli kandidovati i za predsjednika ako žele, važno je samo da su građani BiH a ne kako se zovu...Gle, kuća, ... moram zapamtiti da ovo spomenem Bredu...

(zurnal.info)