Danas smo svi sirotanovići

Antikulturni teatar “Alija Sirotanović” postavio je u banjalučkom Domu omladine izložbu odbijenica “Kad bi posla bilo manje”, a na dan otvaranja izložbe upriličena je i pozorišna predstava u kojoj je na ironičan i sarkastičan način prikazana ovdašnja političko i društvena stvarnost.

Neformalni lider AKT-a Dušan Jokić kaže da su izložene odbijenice autentične i da su skupljenje od ljudi koji su u jednoj ili više prilika bili odbijeni za neko radno mjesto.

Sakupili smo oko 300 odbijenica, nismo mogli sve ni donijeti. Izložili smo najinteresantnije. Na jednoj odbijenici pojavljuje se isto ime i prezime čovjeka koji je direktor i koji je primljen na konkurs. Nastojali smo da kroz ironiju, sarkazam i satiru da ukažemo na na veliki problem nezaposlenosti, rekao je Jokić za “Žurnal”.

AKT “Alija Sirotanović” Jokić naziva humorističkom gerilom.

Svi mi u trupi smo u suštini ‘sirotanovići’, svi smo iz radničkih porodica. U džepu smo ‘sirotanovići’, u duši ‘bogatanovići’. Alija Sirotanović je sinonim za radnika i radničku klasu. Antikulturni smo teatar jer je danas sve nešto kao kulturno, pa smo mi odlučili da budemo antikulturni. Svima su puna usta kulture, a ja ne vidim da oko nas ima nešto puno kulture, navodi Jokić.

Humorističku scenu u Republici Srpskoj, ali i u Bosni i Hercegovini definiše kao “političko-bezbjednosnu situaciju u Iraku i Avganistanu”.

U Bosni nema humorističke scene, iz raznoraznih razloga – od političko-socijalnog miljea, preko ove demokratije u kojoj ti je sve dozvoljeno, pa više ništa nije zanimljivo. U cijeloj toj priči gubi se kreativnost, kaže on.

Jokić smatra da su ljudi danas željni kvalitetnog humora, kakav su nekadan nudili Nadrealisti, pajtonovci, Indeksovo radio pozorište.

Mi nismo napravili ništa novo. Novi smo u smislu što dugo vremena ovdje nije postojalo ništa poput nas, neka vrsta kabarea.Predstave su posjećene, uglavnom dolazi mlađa populacija, ali ima i starijih. Inspiracije ne nedostaje. Dovoljno je da se jednom provozate gradskim saobraćajnim prevozom, da odete na pijacu ili na razgovor za posao i imate sjajnu ideju, priča Jokić.

Lično je dobio desetine odbijenica za posao, ali je na kraju uspio da se zaposli. Ovaj diplomirani profesor istorije odnedavno radi u jednoj od banjalučkih srednjih škola. Ostali članovi ATK-a su studenti - jedan studira građevinu, drugi ekonomiju, treći je već dvije godine pred diplomom. Četvrti član trupe radi na informacijama, peti je novinar i zvanični je portparol ATK (ponekad zaboravi na afišama da napiše datum održavanja predstave), dvojica su srednjoškolci, od kojih je jedan evropski prvak u sviranju harmonike, a drugi “izuzetno talentovan dečko” koji pohađa Muzičku školu.

Kada budemo pisali manifest AKT ‘Alija Sirotanović’ prva tačka manifesta će biti – nismo politički korektni i mrzimo političku korektnost. Osnovno pravo čovjeka je pravo na mišljenje, a ono je danas preraslo u ideologiju. Ideologija je lijepa kad je čitaš, ali kad je primjeniš u stvarnosti nastaje katastrofa. Sve te ideologije treba pretočiti u običan politički sistem koji se normalno mijenja. Ovdje se ide iz krajnosti u krajnost, kaže Jokić.

Smeta mu to što ne postoji saradnja među zemljama bivše Jugoslavije, čak i šira, među slovenskim narodima.

Na ovim prostorima ne postoji nacionalizam, jer ovo što se ovdje dešava je klasični šovinizam i ksenofobija. Nacionalizam znači- gradim sreću svog naroda, ali ne na tragediji drugog naroda, kao što gradim sreću svoje porodice, ali ne na tragediji druge porodice. Mi smo se zatvorili u naše prćije, u torove i ne možeš nigdje otići da te drugi vide. Mi smo nekako uspjeli da uspostavimo saradnju sa zagrebačkim Stand up komičarima, da vide u Zagrebu da i ovdje ima humora. Osuđeni smo jedni na druge, ali stvaramo vještačke razlike, kaže Jokić.

Smatra i da su sredstva masovne komunikacije glavni krivci za otuđenje ljudi jednih od drugih, a da evropska kultura više nije kultura Molijera, Adenauera, Hegela...

Danas je sve Facebook. Pitam djecu kojoj predajem- je li ikad iko od vas napisao pismo? Niko. Mladi više ne čitaju knjige, stripove, postali su pasivni, lijeni. Biraju šta bi da rade. Ovi naši vlastodržci nisu ni tako loši kakav narod imaju. Mladi danas vide sve kroz Internet, kroz ekran. Sadržaji koji se emituju u medijima su preteča kuge. Rijaliti šou i sve ostalo, plaši me. Ostvaraju se Orvelova ‘84. I kod nas postoji Veliki brat i apsolutno smo ograničeni u slobodi, smatra Jokić. Ne vjeruje ni u Facebook revolucije, koje su u poslednje vrijeme postale trend.

Zna se kako se revolucije dižu. Nema revolucije bez krvi, ili možeš da izabereš Gandijevski otpor. Zato banjalučki studenti mogu pružiti pasivan otpor – ako su jedinstveni, njih 15 hiljada mogu odlučiti da ne plate školarinu, preporučuje Jokić.

Nije ljubitelj nevladinih organizacija, a podržao bi samo one koje rade nešto konkretno.

Dobra je nevladina organizacija koja ode i posadi 50 stabala borića, ili ona koja očisti grad od smeća, ili ona koja organizuju turnir u malom fudbalu, ali ne i ona koja palamudi o demokratiji i ljudskim pravima. Ljudsko pravo je da imaš dobar standard, dobro školovanje, dobru zdravstvenu njegu, a toga ovdje nema, zaključuje Jokić.

(zurnal.info)