ĐE ĆU ZGLAVOM?

Gledam ovih dana kako se ova k'o biva vlast formira i na šta će ova jadna zemlja na kraju izaći. Gledam i sve me nekako podsjeća na neku klimavu kuću trospratnicu sa krovom na četiri vode. To je objekat koji nema građevinsku dozvolu, priključci za vodu, struju i plin su u nekom polulegalnom statusu, a ni vlasnički papiri unutar familije nisu do kraja riješeni.

Ima jedna urbana legenda, tamo negdje iz '93., za koju pouzdano znam da je proizašla iz istinitog događaja, koja neodoljivo podsjeća na trenuti razgraditeljski momentum u BiH.

Radnja se, dakle, dešava u naselju Buljakov Potok, koje je tih dana bilo žestoko granatirano. To je ono doba kad je maherima sa brda već bilo poprilično dosadilo svakodnevno preoravanje Sarajeva pa više nisu obraćali pažnju šta gađaju i da li u tim mjestima ima ili nema puno srpskog življa. Cijevi su manje više stajale nasumično uperene u grad, jer svakako nisu mogli promašiti. Često se dešavalo da i ne mijenjaju položaj cijevi nego, samo onako, ispale određeni broj projektila da se ispuni norma iz naredbe.

U Buljakovom Potoku živio je jedan vrijedan domaćin sa ženom i djecom u trospratnoj kući koja je kao i skoro svaka kuća u Bosni djelo generacijskog napora da se stvori dom u kojem će kasnije živjeti naraštaji  koji dolaze. Zemlju je kupio dedo, pa je stari ozid'o i pokrio, a sin, tj. domaćin iz naše priče, obavio one završne radove i uveo potrebne priključke. Fasada kao i na većini drugih kuća nije još urađena, ali to se svakako ostavljena u amanet sljedećoj generaciji.

Tih dana cijevi su po nasumičnom odabiru bile okrenute ka Buljakovom Potoku, a meta jednog VBR-a bila je kuća nesretnog domaćina. Poslije još jednog cjelonoćnog granatiranja domaćin izlazi iz podruma, koji je bio jedino sigurno mjesto u kući, i kada se okrenuo, vidio je da fali čitav treći sprat kojeg je sinoć zdrmala i doslovno raznijela raketa VBR-a. Prilazi  komšija koji pokušava da ublaži i barem malo olakša situaciju i kaže: „Ma šuti, dobro je nek' je živa glava“.

Sljedeće noći ponovo isti scenario, jer majstorima sa brda nije ni na pamet palo da pomjeraju cijevi. Ujutro izlazi domaćin iz podruma i naravno vidi da fali i drugi sprat kuće. Onaj isti komšija dolazi i ponovo pomaže riječima punim utjehe: „Šuti, nek' je živa glava.“

Kako je pala noć, tako VBR ponovo obavlja svoju misiju u službi nebeskog naroda i ujutro se domaćin jedva probije iz podruma kroz ruševine koje su ostale od posljednjeg prvog sprata. Komšija koji ne zna šta bi drugo rekao, ponovo vergla: „Šuti nek' je živa glava.“

Domaćin u polusvjesnom stanju od nevjerice da je generacijski projekat njegove familije tako besmisleno uništen za samo tri dana odgovara:

„Jebala me glava, đe ću sad sa njom?!“

(zurnal.info)