Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin. Kada sam drugom, još ljućem, otkrio da dionica koju sviraju Nomeansno i koja mu se toliko dopala, originalno potiče od grupe Cream, bio je očaran mojim znanjem. Divljenje se razvilo u prezir kada sam mu otkrio da je riff smislio mrski Erik Clapton.Bila su to davna, preddemokratska, sretna vremena, kada je bilo sramno slušati hard rock.
U hipsterske domove vratio ga je grunge, ali tada se kod nas uveliko ratovalo. Kako je došao, tako je i ostao (vidi vraga, baš ko i rat). Svježinu riffova održavaju, pomenimo tek nekolicinu, Queens Of The Stone Age, Mars Volta, Mark Lanegan, Primal Scream, White Stripes... Ove posljednje iskoristićemo kao vezivno tkivo stupca koji se sa svakim novim redom sve više udaljava od svog naslova, ali i smisla.
Jack White, lider White Stripesa, jedan je od najvrjednijih pregalaca moderne muzike, čestitiji čak i od sveprisutnog Damona Albarna (Blur, Gorillaz, The Good, The Bad and the Queen, solo albumi, producentski rad, autorske kompilacije etno muzike). Jack svake godine uredno objavi album matičnog benda, zasvira malo sa bendom Raconteurs, priprema solo album, a nedavno je objavio i CD sa svojim novim bendom koji se zove Dead Weather. Upućeni zlobnici tvrde da je Jack prinuđen na ovakve izlete jer Mag White odbija pojavljivanje u javnosti nakon što se na nekom internet sajtu pojavio njen privatni film koji se zloćudno proširio po mreži. Bilo kako bilo, mi smo, u zdravlju i veselju, došli do teme našeg teksta.
Dakle, bend Dead Weather čine, basista Racontuersa Jack Lawrence, gitarista iz Queens Of The Stone AgeDean Fertita, pjevačica benda The Kills Alison Mosshart, a naš trudbenik ovaj je put odlučio da sjedne za bubnjeve. Povukao se i iz autorskog rada kojeg je, uglavnom prepustio Alison. Zajedno su se družili dvadesetak dana, tokom kojih su razgovarali, svirali i pijuckali. Rezultat drugovanja je album Horehound, sa čijeg omota Alison prijeteći škilji ispod šiški, u maniru Sadako iz Kruga. Na CD-u se nalazi deset pjesama, hard rock strukture, blues riffova, garažnog bubnjanja , povremenih maglenih psihodeličnih usviravanja i ljutih noise udaraca. Kada se sve to objedini dobijamo tegoban album, mračan i često neugodan. Nema tu pjesme za jukebox, zajedničko vitlanje kosom i sviranje nevidljive gitare. Za dugo pamćenje, sigurno je, ostaće nam pjesme Hang You From The Heavens, So Far From Your Weapon, sasvim ženske (kako je to definirala PJ Harvey) I Cut Like A Buffalo i Treat Me Like Your Mother, krasni instrumental3 Birds, singl Rocking Horse (možda i nije singl, to je prva pjesma koju sam čuo na jednoj francuskoj kompilaciji), energično čitanje Dylanove New Pony i ambiciozna Will There Be Enough Water koja zaključuje ploču (Horehound zaista zaslužuje vinilno izdanje).
Dakle, Jack je i ovaj put sačuvao obraz. Nadamo se da će i Mag shvatiti da njen obraz ne može ukaljati par golišavih sličica pa da čujemo i nove Stripese.
(Nešto mi govori da Dead Weather slušaju ona dva punkera sa početka teksta. Šminkeri su to. )
">
Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin. Kada sam drugom, još ljućem, otkrio da dionica koju sviraju Nomeansno i koja mu se toliko dopala, originalno potiče od grupe Cream, bio je očaran mojim znanjem. Divljenje se razvilo u prezir kada sam mu otkrio da je riff smislio mrski Erik Clapton.Bila su to davna, preddemokratska, sretna vremena, kada je bilo sramno slušati hard rock.
U hipsterske domove vratio ga je grunge, ali tada se kod nas uveliko ratovalo. Kako je došao, tako je i ostao (vidi vraga, baš ko i rat). Svježinu riffova održavaju, pomenimo tek nekolicinu, Queens Of The Stone Age, Mars Volta, Mark Lanegan, Primal Scream, White Stripes... Ove posljednje iskoristićemo kao vezivno tkivo stupca koji se sa svakim novim redom sve više udaljava od svog naslova, ali i smisla.
Jack White, lider White Stripesa, jedan je od najvrjednijih pregalaca moderne muzike, čestitiji čak i od sveprisutnog Damona Albarna (Blur, Gorillaz, The Good, The Bad and the Queen, solo albumi, producentski rad, autorske kompilacije etno muzike). Jack svake godine uredno objavi album matičnog benda, zasvira malo sa bendom Raconteurs, priprema solo album, a nedavno je objavio i CD sa svojim novim bendom koji se zove Dead Weather. Upućeni zlobnici tvrde da je Jack prinuđen na ovakve izlete jer Mag White odbija pojavljivanje u javnosti nakon što se na nekom internet sajtu pojavio njen privatni film koji se zloćudno proširio po mreži. Bilo kako bilo, mi smo, u zdravlju i veselju, došli do teme našeg teksta.
Dakle, bend Dead Weather čine, basista Racontuersa Jack Lawrence, gitarista iz Queens Of The Stone AgeDean Fertita, pjevačica benda The Kills Alison Mosshart, a naš trudbenik ovaj je put odlučio da sjedne za bubnjeve. Povukao se i iz autorskog rada kojeg je, uglavnom prepustio Alison. Zajedno su se družili dvadesetak dana, tokom kojih su razgovarali, svirali i pijuckali. Rezultat drugovanja je album Horehound, sa čijeg omota Alison prijeteći škilji ispod šiški, u maniru Sadako iz Kruga. Na CD-u se nalazi deset pjesama, hard rock strukture, blues riffova, garažnog bubnjanja , povremenih maglenih psihodeličnih usviravanja i ljutih noise udaraca. Kada se sve to objedini dobijamo tegoban album, mračan i često neugodan. Nema tu pjesme za jukebox, zajedničko vitlanje kosom i sviranje nevidljive gitare. Za dugo pamćenje, sigurno je, ostaće nam pjesme Hang You From The Heavens, So Far From Your Weapon, sasvim ženske (kako je to definirala PJ Harvey) I Cut Like A Buffalo i Treat Me Like Your Mother, krasni instrumental3 Birds, singl Rocking Horse (možda i nije singl, to je prva pjesma koju sam čuo na jednoj francuskoj kompilaciji), energično čitanje Dylanove New Pony i ambiciozna Will There Be Enough Water koja zaključuje ploču (Horehound zaista zaslužuje vinilno izdanje).
Dakle, Jack je i ovaj put sačuvao obraz. Nadamo se da će i Mag shvatiti da njen obraz ne može ukaljati par golišavih sličica pa da čujemo i nove Stripese.
(Nešto mi govori da Dead Weather slušaju ona dva punkera sa početka teksta. Šminkeri su to. )
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
DEAD WEATHER: Horehound
Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin. Kada sam drugom, još ljućem, otkrio da dionica koju sviraju Nomeansno i koja mu se toliko dopala, originalno potiče od grupe Cream, bio je očaran mojim znanjem. Divljenje se razvilo u prezir kada sam mu otkrio da je riff smislio mrski Erik Clapton.Bila su to davna, preddemokratska, sretna vremena, kada je bilo sramno slušati hard rock.
U hipsterske domove vratio ga je grunge, ali tada se kod nas uveliko ratovalo. Kako je došao, tako je i ostao (vidi vraga, baš ko i rat). Svježinu riffova održavaju, pomenimo tek nekolicinu, Queens Of The Stone Age, Mars Volta, Mark Lanegan, Primal Scream, White Stripes... Ove posljednje iskoristićemo kao vezivno tkivo stupca koji se sa svakim novim redom sve više udaljava od svog naslova, ali i smisla.
Jack White, lider White Stripesa, jedan je od najvrjednijih pregalaca moderne muzike, čestitiji čak i od sveprisutnog Damona Albarna (Blur, Gorillaz, The Good, The Bad and the Queen, solo albumi, producentski rad, autorske kompilacije etno muzike). Jack svake godine uredno objavi album matičnog benda, zasvira malo sa bendom Raconteurs, priprema solo album, a nedavno je objavio i CD sa svojim novim bendom koji se zove Dead Weather. Upućeni zlobnici tvrde da je Jack prinuđen na ovakve izlete jer Mag White odbija pojavljivanje u javnosti nakon što se na nekom internet sajtu pojavio njen privatni film koji se zloćudno proširio po mreži. Bilo kako bilo, mi smo, u zdravlju i veselju, došli do teme našeg teksta.
Dakle, bend Dead Weather čine, basista Racontuersa Jack Lawrence, gitarista iz Queens Of The Stone AgeDean Fertita, pjevačica benda The Kills Alison Mosshart, a naš trudbenik ovaj je put odlučio da sjedne za bubnjeve. Povukao se i iz autorskog rada kojeg je, uglavnom prepustio Alison. Zajedno su se družili dvadesetak dana, tokom kojih su razgovarali, svirali i pijuckali. Rezultat drugovanja je album Horehound, sa čijeg omota Alison prijeteći škilji ispod šiški, u maniru Sadako iz Kruga. Na CD-u se nalazi deset pjesama, hard rock strukture, blues riffova, garažnog bubnjanja , povremenih maglenih psihodeličnih usviravanja i ljutih noise udaraca. Kada se sve to objedini dobijamo tegoban album, mračan i često neugodan. Nema tu pjesme za jukebox, zajedničko vitlanje kosom i sviranje nevidljive gitare. Za dugo pamćenje, sigurno je, ostaće nam pjesme Hang You From The Heavens, So Far From Your Weapon, sasvim ženske (kako je to definirala PJ Harvey) I Cut Like A Buffalo i Treat Me Like Your Mother, krasni instrumental3 Birds, singl Rocking Horse (možda i nije singl, to je prva pjesma koju sam čuo na jednoj francuskoj kompilaciji), energično čitanje Dylanove New Pony i ambiciozna Will There Be Enough Water koja zaključuje ploču (Horehound zaista zaslužuje vinilno izdanje).
Dakle, Jack je i ovaj put sačuvao obraz. Nadamo se da će i Mag shvatiti da njen obraz ne može ukaljati par golišavih sličica pa da čujemo i nove Stripese.
(Nešto mi govori da Dead Weather slušaju ona dva punkera sa početka teksta. Šminkeri su to. )
selvedin avdić
Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin.
