Iz Abecedarija bivšeg Sarajeva (2): Dizdar, Mak

Kada god naumim da nešto kažem o kakvoj javnoj ličnosti, prisjetim se kako sam, slučajno i nakratko, razgovarao sa Samuelom Beckettom. Točnije, kako sam mu se predstavio, rekao da se bavim estetikom i počeo govoriti o odnosu novog umjetničkog senzibiliteta i duha vremena. Još sam nešto govorio. Iz njega je izbijala tišina. "Ništa nije rekao?", komentirali su moji znanci, "Tipično za njega..."

A da nije bio Beckett?

U svakom kazivanju o stvaraocu kroz djelo prosuđujemo tvorca. Djelo baca naknadno svjetlo na cijelu autorovu biografiju; kroz značenja djela sagledamo i značaj nečije životne geste. Imam to na umu i sada, dok ispisujem da Dizdar znači graditelj i zidar (kamen, iz kamena stećak) i da čak i u njegovom nadimku, Mak, osluškujem nešto od prizvuka klesanja.

Nisam baš mnogo volio da sjedim u Makovom društvu. Razlog je bio jednostavan. Družio sam se sa njegovim sinovima, sa Enverom naročito,  pa kako smo Enver i ja bili skloni lumpovanjima i svaki čas pravili nekakve mladalačke nepodopštine, bilo me sramota Maku pogledati u oči. Ni njegove pjesme nisam isprva baš najbolje razumio. S izuzetkom Gorčina, ostale su mi bile manje bliske, jer mi nije bilo poznato njihovo porijeklo. Izvor njihovog senzibiliteta. Da bi neko u potpunosti shvatio bilo koje umjetničko djelo, mora shvatiti cjelokupni kulturni i životni sklop u kome je ono nastalo. Stonehenge je rodno mjesto Mooreove skulpture, stari bosanski tekstovi Dizdarove poezije. Meni nije bila poznata bogumilska tradicija, jer sam, poput svih studenata filozofije, bio zanesen idejom apsolutne istine, a nemaran prema vlastitom okolišu i tradiciji, pa nisam mogao razabrati duhovnu korespondenciju između Dizdarove poezije i njegovih poetskih predaka.

Djelo doduše jest veliko tek ukoliko nadrasta svoja nacionalna obilježja i postane djelo po sebi i za sve, ali bez svoje bitne ukorijenjenosti ne može postati ni opće. Nisam tada razabirao da je Dizdarova poezija bila oslobođena one nesnosne estradne patetike, čiji su kazivači parali uši i srca svoje publike. A takvi su dominirali i Prvim pjesničkim maratonom (baš tako se zvala ta 24 sata duga halabuka, na kojoj su se izredali gotovo svi bosanski pjesnici), kada Enver donese pjesmu:

"Poslao stari. On ne može doći, završio danas ovu pjesmu, zamoli me da je ti pročitaš."

"Nije za recitiranje, bolje je ti pročitaj, sin si mu..."

Tada sam prvi put čuo Modru rijeku. Pjesma mi se nije suviše dopala. Nije ni mogla, jer sam tih dana oglušio od jakih, prejakih riječi, koje su sprečavale pristup bilo kakvoj suptilnosti i ozbiljno ugrožavale percepciju. I načelno: istinsko djelo nadraste svoje tumače, nadraste svoju interpretaciju i ostaje u svojoj estetskoj istini zagonetno i nakon svakog tumačenja, jer u djelu uvijek ima još nešto, ono „nešto“ koje ga čini posebnim, istinskim djelom. Pravo djelo je s onu stranu bombastične atraktivnosti i ponekad sporo nalazi put do receptora, ali, za razliku od efektnosti kiča, kada jednom zaposjedne biće više ga nikada ne napušta. Prava pjesma je jednostavna slojevitost. Ona je toliko jednostavna, da nam se odmah učini nekako poznata, a što je više upoznajemo postaje nam sve zagonetnija. Poslije sam Modru rijeku pročitao. Pa ponovo. Danas se ne mogu sjetiti ni jedne pjesme s onog "maratona", ni jedne jedine, osim da valja nama preko rijeke.

Makove pjesničke kolege – a što bi drugo kolege? – nikako nisu bile rade Maka prihvatiti kao dobrog pjesnika. "Prepisuje sa stećaka..." Nisu shvaćali da svaka stvaralačka samorodnost potiče iz dubljeg temelja. Sam Mak na takve i slične opaske nije reagirao. O sarajevskoj literarnoj bratiji nije govorio ni dobro ni loše, osim možda o Meši Selimoviću, koga je, svjesno ili nesvjesno, vjerojatno smatrao svojim jedinim književnim rivalom. Mak je bio šutljiv, stamen, kao kamen. Iz te unutarnje prikupljenosti klesana je njegova poetika. Pod kraj života, međutim, bio je izložen osionim napadima koje je predvodio jedan njegov „kolega”, a na koje je Mak mimo svoje volje odgovorio. To se pretvori u gadnu polemiku. Sjećam se da me je kasnije, ne bih znao kojim povodom, Mak savjetovao da što god budem u životu radio, ne dam na sebe, ne izdam ono u što najdublje vjerujem, "drži do svoga i ne miči od toga, pa što je da je..." Sve nekako mislim da je on to više o sebi, no što je mene savjetovao. Pjesnik je zaista ono što jest samo kada je kod sebe sama, kada je pjesnik i u pjesmi.

(zurnal.info)