Pitao sam prijatelje mogu li mene zamisliti na predizbornom plakatu s potpisom - Za predsjednika. Svaki se slatko nasmijao. Takve reakcije ne doživljavam kao uvredu, naprotiv.
I samom mi je teško zamisliti se u ulozi predvodnika naroda. Ne mogu ni pojmiti težinu teodgovornosti. Kako brinuti o toliko ljudi, spašavati ih od nesreća, epidemija i ratova, razdvajati mora, stajati na pramcu tokom oluja, u pravom trenutku komandovati taktičko povlačenje ili presudni juriš, procijeniti prave namjere zlih državnika, brinuti da djeca imaju dovoljno mlijeka a starci lijekova, balansirati između interesa istoka i zapada, zaštititi prirodu, endemske vrste, spomenike kulture, obezbijediti rahatluk najmanjoj manjini, izabrati odgovarajuću vojnu alijansu za savezništvo ili pravu kravatu za važan prijem...? Kako uvijek ostati budan, pribran i ozbiljan jer zbog moje zajebancije ili mahmurluka mogu milioni stradati? I na kraju, koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost?
...
Jedan od samouvjerenih kandidata za predsjednika je i Bakir Izetbegović. On je nedavno sa svojom suprugom organizirao iftar za ratne vojne invalide, ali ne u svojoj kući, jer čak i njegove nekretnine (što javne, što tajne, što na ženi, što na svastici) nemaju toliki smještajni kapacitet, nego u Olimpijskoj dvorani Zetra. U tako intimnoj atmosferi bračni par Izetbegović ćaskao je sa gostima, a javnosti je preneseno da su ratnim vojnim invalidima prenijeli zahvalnost za sve što su do sada učinili za Bosnu i Hercegovinu. Usput, preko zalogaja, Bakir je ničim izazvan obećao da će borci ponovo imati svog člana Predsjedništva. Pošto se bacio u toliki trošak, pretpostavljamo da je mislio na sebe, ali teško nam je dokučiti razloge za tu zabludu.
Kao što svi pouzdano znamo, Bakir Izetbegović nikada nije bio borac. (Možda je nabavio playstation sa ratnim igrama, ali to nas vodi na trusni teren pretpostavki pa da se vratimo činjenicama.) Njegovo obećanje bilo bi sasvim razumljivo da ga je dao na skupu sinova bivših predsjednika, druženju nekadašnjih šefova kabineta ili na simpoziju Šajinih prijatelja i saradnika u Ustikolini.
Ovako ostaje nejasno šta je mislio reći? Misteriju dodatno pojačava podatak da se u Predsjedništvu već nalazi bivši borac koji je, ako se ne varam, čak i dobitnik Zlatnog ljiljana.
...
Jasno je da ne možemo rasvijetliti Izetbegovićevu iftarsku izjavu, ali ona nam može pomoći da pronađemo djelimičan odgovor na pitanje iz drugog pasusa ovog teksta - Koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost? Ne radi se o samouvjerenosti, nego o nedostatku obraza.
Kao ilustraciju teksta prilažemo fotografiju koju smo snimili na Grbavici. Identitet autora intervencija na plakatu nam je nepoznat.
(zurnal.info)
">
Pitao sam prijatelje mogu li mene zamisliti na predizbornom plakatu s potpisom - Za predsjednika. Svaki se slatko nasmijao. Takve reakcije ne doživljavam kao uvredu, naprotiv.
I samom mi je teško zamisliti se u ulozi predvodnika naroda. Ne mogu ni pojmiti težinu teodgovornosti. Kako brinuti o toliko ljudi, spašavati ih od nesreća, epidemija i ratova, razdvajati mora, stajati na pramcu tokom oluja, u pravom trenutku komandovati taktičko povlačenje ili presudni juriš, procijeniti prave namjere zlih državnika, brinuti da djeca imaju dovoljno mlijeka a starci lijekova, balansirati između interesa istoka i zapada, zaštititi prirodu, endemske vrste, spomenike kulture, obezbijediti rahatluk najmanjoj manjini, izabrati odgovarajuću vojnu alijansu za savezništvo ili pravu kravatu za važan prijem...? Kako uvijek ostati budan, pribran i ozbiljan jer zbog moje zajebancije ili mahmurluka mogu milioni stradati? I na kraju, koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost?
...
Jedan od samouvjerenih kandidata za predsjednika je i Bakir Izetbegović. On je nedavno sa svojom suprugom organizirao iftar za ratne vojne invalide, ali ne u svojoj kući, jer čak i njegove nekretnine (što javne, što tajne, što na ženi, što na svastici) nemaju toliki smještajni kapacitet, nego u Olimpijskoj dvorani Zetra. U tako intimnoj atmosferi bračni par Izetbegović ćaskao je sa gostima, a javnosti je preneseno da su ratnim vojnim invalidima prenijeli zahvalnost za sve što su do sada učinili za Bosnu i Hercegovinu. Usput, preko zalogaja, Bakir je ničim izazvan obećao da će borci ponovo imati svog člana Predsjedništva. Pošto se bacio u toliki trošak, pretpostavljamo da je mislio na sebe, ali teško nam je dokučiti razloge za tu zabludu.
Kao što svi pouzdano znamo, Bakir Izetbegović nikada nije bio borac. (Možda je nabavio playstation sa ratnim igrama, ali to nas vodi na trusni teren pretpostavki pa da se vratimo činjenicama.) Njegovo obećanje bilo bi sasvim razumljivo da ga je dao na skupu sinova bivših predsjednika, druženju nekadašnjih šefova kabineta ili na simpoziju Šajinih prijatelja i saradnika u Ustikolini.
Ovako ostaje nejasno šta je mislio reći? Misteriju dodatno pojačava podatak da se u Predsjedništvu već nalazi bivši borac koji je, ako se ne varam, čak i dobitnik Zlatnog ljiljana.
...
Jasno je da ne možemo rasvijetliti Izetbegovićevu iftarsku izjavu, ali ona nam može pomoći da pronađemo djelimičan odgovor na pitanje iz drugog pasusa ovog teksta - Koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost? Ne radi se o samouvjerenosti, nego o nedostatku obraza.
Kao ilustraciju teksta prilažemo fotografiju koju smo snimili na Grbavici. Identitet autora intervencija na plakatu nam je nepoznat.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
DNEVNIK KAMPANJE: Za predsjednika
Pitao sam prijatelje mogu li mene zamisliti na predizbornom plakatu s potpisom - Za predsjednika. Svaki se slatko nasmijao. Takve reakcije ne doživljavam kao uvredu, naprotiv.
I samom mi je teško zamisliti se u ulozi predvodnika naroda. Ne mogu ni pojmiti težinu teodgovornosti. Kako brinuti o toliko ljudi, spašavati ih od nesreća, epidemija i ratova, razdvajati mora, stajati na pramcu tokom oluja, u pravom trenutku komandovati taktičko povlačenje ili presudni juriš, procijeniti prave namjere zlih državnika, brinuti da djeca imaju dovoljno mlijeka a starci lijekova, balansirati između interesa istoka i zapada, zaštititi prirodu, endemske vrste, spomenike kulture, obezbijediti rahatluk najmanjoj manjini, izabrati odgovarajuću vojnu alijansu za savezništvo ili pravu kravatu za važan prijem...? Kako uvijek ostati budan, pribran i ozbiljan jer zbog moje zajebancije ili mahmurluka mogu milioni stradati? I na kraju, koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost?
...
Jedan od samouvjerenih kandidata za predsjednika je i Bakir Izetbegović. On je nedavno sa svojom suprugom organizirao iftar za ratne vojne invalide, ali ne u svojoj kući, jer čak i njegove nekretnine (što javne, što tajne, što na ženi, što na svastici) nemaju toliki smještajni kapacitet, nego u Olimpijskoj dvorani Zetra. U tako intimnoj atmosferi bračni par Izetbegović ćaskao je sa gostima, a javnosti je preneseno da su ratnim vojnim invalidima prenijeli zahvalnost za sve što su do sada učinili za Bosnu i Hercegovinu. Usput, preko zalogaja, Bakir je ničim izazvan obećao da će borci ponovo imati svog člana Predsjedništva. Pošto se bacio u toliki trošak, pretpostavljamo da je mislio na sebe, ali teško nam je dokučiti razloge za tu zabludu.
Kao što svi pouzdano znamo, Bakir Izetbegović nikada nije bio borac. (Možda je nabavio playstation sa ratnim igrama, ali to nas vodi na trusni teren pretpostavki pa da se vratimo činjenicama.) Njegovo obećanje bilo bi sasvim razumljivo da ga je dao na skupu sinova bivših predsjednika, druženju nekadašnjih šefova kabineta ili na simpoziju Šajinih prijatelja i saradnika u Ustikolini.
Ovako ostaje nejasno šta je mislio reći? Misteriju dodatno pojačava podatak da se u Predsjedništvu već nalazi bivši borac koji je, ako se ne varam, čak i dobitnik Zlatnog ljiljana.
...
Jasno je da ne možemo rasvijetliti Izetbegovićevu iftarsku izjavu, ali ona nam može pomoći da pronađemo djelimičan odgovor na pitanje iz drugog pasusa ovog teksta - Koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost? Ne radi se o samouvjerenosti, nego o nedostatku obraza.
Kao ilustraciju teksta prilažemo fotografiju koju smo snimili na Grbavici. Identitet autora intervencija na plakatu nam je nepoznat.
(zurnal.info)
selvedin avdić
Pitao sam prijatelje mogu li mene zamisliti na predizbornom plakatu s potpisom - Za predsjednika. Svaki se slatko nasmijao. Takve reakcije ne doživljavam kao uvredu, naprotiv.
I samom mi je teško zamisliti se u ulozi predvodnika naroda. Ne mogu ni pojmiti težinu teodgovornosti. Kako brinuti o toliko ljudi, spašavati ih od nesreća, epidemija i ratova, razdvajati mora, stajati na pramcu tokom oluja, u pravom trenutku komandovati taktičko povlačenje ili presudni juriš, procijeniti prave namjere zlih državnika, brinuti da djeca imaju dovoljno mlijeka a starci lijekova, balansirati između interesa istoka i zapada, zaštititi prirodu, endemske vrste, spomenike kulture, obezbijediti rahatluk najmanjoj manjini, izabrati odgovarajuću vojnu alijansu za savezništvo ili pravu kravatu za važan prijem...? Kako uvijek ostati budan, pribran i ozbiljan jer zbog moje zajebancije ili mahmurluka mogu milioni stradati? I na kraju, koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost?
