Dobro došli u crnu rupu

 

Prvo let za Budimpeštu, onda pet sati truckanja u kombiju, i tako se na kraju dolazi u svijet Slobodana Miloševića. Srbiju Zapad bojkotuje još od 1991, beogradski aerodrom već je godinama zatvoren, ovo je jedan od rijetkih načina da se dospije ovamo. Mnogi putnici su u trenerkama – devedesetih godina neka vrsta uniforme u zemljama Istočog bloka – ili u crnoj kožnoj jakni. Iza mene grmi neki muški glas kao zubarska bušilica. Ponekad odjekne neka poznata riječ: Davidoff, Volkswagen, Amerika, Ben-Gurion Airport.

U TIŠMINOM SVIJETU

Ova se zemlja zove Panonija. Iz bijele ravnice kao vješala strše rašlje bunara, a kraj puta stoje žene što drhte od zime i nude se. “Dobrodošli u crnu rupu Evrope”, kaže moj susjed. On je fudbalski trener u Oldenburgu, pravi bivši Jugoslaven. “Ja sam rođen u Beogradu, moja majka u Crnoj Gori, otac potječe iz Bosne, sestra stanuje u Hrvatskoj, ja živim u Njemačkoj, kako nam je to samo uspjelo?”

Srpska milicija na granici prijeteći otvara vrata malog autobusa. Bogata, plodna Vojvodina vijekovima je bila dio Habsburške monarhije. Sad pripada Srbiji, ali ovdje još uvijek žive Hrvati, Nijemci, Bosanci, Jevreji i Mađari. Ovo je zemlja u kojoj “Mađar tužnu slavu slavi” i gdje se ljudi, kako govori pisac Aleksandar Tišma, vješaju kao što drugdje kažu: “Dobar dan”. Široko nebo iznad ove zemlje ljudima nikada neće donijeti mir i sigurnost.

U Novi Sad sam prvi put išao početkom devedesetih, u to srce Tišminoga svijeta. Tada se u tom glavnom gradu srpske pokrajine više nije pisalo; jugoslavenski ratovi bjehu u punom jeku, svi bjehu zaokupljeni nabavkom benzina, cigareta i hljeba. Zapadnjački je bojkot prouzrokovao velike nestašice. Skoro svake sedmice su se štampale nove novčanice, s novim iznosima od deset i više nula, a nad njima portreti uozbiljenih profesora, generala i nacionalnih pjesnika.

Svuda na ulici auta s probušenim gumama. Teško prokrijumčareni benzin prodaje se u flašama kole od dva litra. Na putu od granice tu i tamo olupine zapaljenih auta, tu je nešto očito krenulo naopako s plastičnim kanistrima ispod zadnjeg sjedišta. Na pijaci vidjeh kako neka starica pokušava prodati svoj najbolji kaput. Stidljivo je skrenula pogled. Bio je to neki tamnoplavi kaput sa svijetlim krznenim okovratnikom i elegantnom dugmadi, kupljen nekad davno u svečanom raspoloženju, brižljivo čuvan, a sada ne vrijedi više od komada hljeba i malo krompira.

Novi Sad je 1999. poslije Bukurešta bio pravo olakšanje. Barem na prvi pogled. Moje novine izvještavaju da Zapad ekonomske sankcije još uvijek smatra najefikasnijim načinom pritiska na Miloševićev režim. Ti bi ministri jednom trebali doći ovamo. U gradu – zvanično skoro bez električne energije – posvuda gore svjetla, gust saobraćaj, pijace i dućani puni zapadnoevropskih stvari. Sam Bog zna odakle sve to dolazi. Crno je tržište očito pronašlo hiljadu rupa i rupica pojedinci veoma dobro zarađuju na svim tim zapadnoevropskim principima.

U najnovijem restoranu, otvorenom prošle nedjelje, koga vodi jedan bivši fotomodel, primaju me veoma srdačno. Francuska vina, holandsko pivo, svaki dan svježa morska riba iz Grčke. Atmosfera je živahna, restoran je pun. Sa mnom za stolom sjedi stara poznanica, Sarita Matijević, bivša TV-novinarka koja sad radi za Sorosa. Tokom večeri postaje sve sjetnija. Priča kako je, veoma davno, u Amsterdamu doživjela Kraljičin dan222. “Vozili smo se brodom po kanalima, svi su igrali i pjevali. Ali, odjednom kao da su svi zvukovi nestali. Najednom sam, po prvi put, shvatila da više nikada neću imati normalan život. Pomislih: od sada više ovdje ne pripadamo, više ne pripadamo Evropi.”

Saritu sam upoznao za jedne od prvih posjeta Novom Sadu 1993. Činilo se da se radi o nekoliko najobičnijih sedmica u februaru: djeca se na putu za školu sa školskim torbama na leđima kližu po zaleđenom snijegu, trgovci dižu roletne, djevojke se šminkaju, kašljucavi i sumorni učitelji počinju nastavu, jure vozovi, rade fabrike a u praznom kafiću Sax u slavu još jednog dana punog obećanja šišti aparat za espresso.

Možda bi tada, u Novom Sadu, mogao pomisliti da je sve u najboljem redu, samo da u najčudnijim momentima nije nestajalo struje, da iza tamnocrvenih zidova bolnica nije bila puna ranjenih i osakaćenih vojnika i da radio nije neprestano prenosio vijesti s fronta. Popularni gradski kafići i restorani su se utišali, i upravo taj iznenadni prestanak priče i smijeha je ljude u Novom Sadu plašio više nego svi ratovi i inflacije zajedno. Svi su radili, a blatnjavi autobusi su još uvijek vozili po ustaljenom redu. Ali nad gradom je, kako veli nekoliko preostalih studenata u Saxu, visila neka lažna atmosfera, oni su, kako sami kažu, živjeli u “zoni sumraka”.

Sve je izgubilo svoju vrijednost. Zamislite: šoljica kafe koja je prošlog ljeta u Saxu koštala petnaest dinara, sad košta cijele tri hiljade. Pa zar je išta više bilo važno? Prosječna plata jednog ljekara je 1990, preračunato, iznosila hiljadu eura. Poslije tri godine rata nije vrijedila više od otprilike dvadeset sedam eura. Jedan Saritin kolega veli: “Mi, intelektualci, ovdje živimo kao u Berlinu 1933: hoćemo li otići, ili ćemo još malo sačekati? Ovdje svi samo o tome pričaju.”

Otišao sam u posjetu Saritinoj porodici. Poslije jela su uključili srpske televizijske vijesti, koje traju i do sat i po. Pregledne elektronske karte prikazuju promjenjive frontove kao da se radi o prognozi vremena, u komentarima se neprestano pominju krv, tlo i srpski vitezovi iz srednjega vijeka, do u detalje prikazuju strašni zločini Hrvata i Bošnjaka, dok se oni srpske strane ne pominju. Propaganda se često ne sastoji od laži, nego uglavnom od poluistina, zbog kojih sve i izgleda još uvjerljivije.

“Ako uključiš Radio Zagreb, čuješ potpuno iste priče, samo sa izmijenjenim ulogama”, kaže Sarita.

Sve mi prevodi simultano, pa i primjedbe svog oca, ali postepeno gubi profesionalnu disciplinu i prijevod sve češće dopunjava nepovezanim primjedbama kao što su “Tako, barem, veli otac”, “Tako barem smatra očeva generacija”, i “Što je, naravno, besmislica”. Na koncu potpuno prekida prevođenje, pa se otac i kćer jedno sat vremena deru jedno na drugo.

ČETIRI RATA

Devedesetih godina su se unutar bivše Jugoslaviji vodila četiri rata. Prvi je bio kratki oružani sukob kad je Slovenija 1991. proglasila nezavisnost. Borba je trajala deset dana. Drugi je 1991. i 1992. bio pravi rat oko otcjepljenja Hrvatske. Treći, složeniji konflikt, između 1992. i 1996. vodio se u Bosni i Hercegovini. Četvrti rat, na Kosovu, nakon dugogodišnjih napetosti izbio je 1998. a završio NATO - ovom intervencijom 1999.

Jugoslavenski ratovi činili su gorak dodatak dvadesetome vijeku. Oni su dio njega, na više su načina bili njegov proizvod: propast Habsburškog i Otomanskog carstva, gruba – poput torte – podjela Srednje Evrope i Balkana na konferencijama u Versaillesu i Trianonu, pokolji hrvatskih nacista nad srpskim stanovništvom i bezbrojni drugi neplaćeni računi iz prve polovine dvadesetog vijeka. Režimi Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i drugih nacionalističkih lidera pokazuju crte već decenijama poznate u Istočnoj Evropi i na Balkanu. Bili su antidemokratski i antiliberalni – naslijeđe skoro pola vijeka komunizma – bili su usmjereni na etničku čistoću – ostavština nacionalsocijalizma – i veoma nacionalistički i antizapadnjački, što je ostatak panslavenskih pokreta od prije Prvog svjetskog rata.

Nova – i istovremeno i previše poznata bila je neočekivana dinamika nacionalizma, čiji se značaj kao ventil za milione poniženih seljaka i građana u osiromašenoj Istočnoj Evropi ne smije podcijeniti. To bješe prastara snaga koja je najednom iskrsla iz prividnog mrtvila kao čudovište na kraju horor filma, no to čudovište zasad još nije bilo poraženo. NATO je dugo čekao s akcijom i često su se jasno mogle vidjeti pukotine između Sjedinjenih Država i njihovih evropskih partnera. I to je bilo nešto novo.

Kad je Zapad 1999. napokon odlučno nastupio, napad je imao izrazito tehnički karakter: djelovano je s velikih visina i s velike udaljenosti, sa što manje rizika za vojnike. Rat na Kosovu, posljednji rat vijeka, tako je, barem za Zapad, bio čista suprotnost Prvog svjetskog rata. Nacionalne države su 1914. bile spremne žrtvovati stotine hiljada ljudi. To je za NATO 1999. bilo nezamislivo. Borba je ograničena na upotrebu raketa i bombardera. Na Kosovu nikad nije došlo do pješadijskog rata.

Jugoslavenski su ratovi naposljetku postali također i tipični ratovi publiciteta. Stalno se manipuliralo brojkama poginulih. NATO je sa velikim zadovoljstvom prikazivao pune pogotke u Beogradu, kao da je taj grad neki veliki fliper. Na drugoj strani, za Miloševića su nacionalne televizijske stanice bile najvažnija baza moći, važnija od vojske, politike ili partije. Ratovi su se vrtili oko straha, naročito na strani Srba: strah da će biti zbrisani, strah da će se ponoviti okrutnosti iz Drugog svjetskog rata. A ništa taj strah ne podstiče efikasnije nego televizija.

Jugoslavenski ratovi imali su složenu predhistoriju. Jugoslavija je, baš kao i ostatak Balkana, od petnaestog do daleko u devetnaesti vijek činila prelaznu zonu između tri velike religijske tradicije: rimokatoličke, istočnopravoslavne i islama, oko koje su se vodile ogorčene borbe. Mnogi žitelji planinskih krajeva živjeli su skoro isključivo u klanovima i izolovanim seoskim zajednicama i na njima se i zasnivao njihov osjećaj lojalnosti. Mladići su redovno regrutovani za vojske suprotstavljenih velikih sila; najčešći kontakt sa ljudima drugog mišljenja dešavao se u boju. Najvažnije vrline bile su hrabrost, osjećaj časti i odanost klanu.

U početku nije bilo velikih etničkih napetosti. Otomansko carstvo je bilo prilično tolerantna imperija, stanovništvo je bilo podijeljeno po religiji, a ne po etničkom porijeklu. Zapadni Evropljani koji su oko 1900. putovali Trakijom, s čuđenjem su primijetili da ljudi u jednom miješanom grčko-bugarskom selu pojma nemaju jesu li grčkoga, ili bugarskog porijekla. To nije igralo nikakvu ulogu. Znali su samo da su hrišćani.

Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu na ovoj je osnovi, u sklopu razgradnje Habsburške monarhije, stvorena takozvana prva Jugoslavija. Ovom su novom državom dominirali Srbi, dijelom stoga što ih je bilo najviše, dijelom i zato što su se borili na strani pobjedničkih saveznika. Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, od samog početka dijelovi Habsburške monarhije, u izvjesnom su smislu postale ratni plijen, pa su tako i tretirane. Centralna je vlada međutim ostala slaba, sela su vodila svoje male ratove, Srbi protiv Hrvata, Hrvati i Srbi protiv Muslimana, Hrvati i Muslimani protiv Srba, “moj brat i ja protiv našeg rođaka, rođak i ja skupa protiv tuđina.”

Ovo tradicionalno lokalno nasilje je za vrijeme Drugog svjetskog rata eskaliralo do neslućenih razmjera. Hrvatski nacionalsocijalisti su oformili nezavisnu državu, a njihov ustaški pokret je, skupa s određenim muslimanskim grupama, cijelu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu probao očistiti od Srba. Tako su 9. aprila 1942. na hiljade Srba iz okoline Srebrenice potjerani u rijeku Drinu i pobijeni od strane ustaša, krvoproliće koje je ogorčilo čak i njemačke okupatore i ostavilo duboke tragove u srpskom kolektivnom sjećanju.

Srpski su četnici sa svoje strane, nemilosrdno uzvratili udarac, i sa sljedbenicima napali na desetke muslimanskih sela u tom kraju. U međuetničkim borbama su, posebno na srpskoj strani, pale stotine hiljada žrtava, uključujući i nekoliko desetaka hiljada Jevreja i Roma.

Druga je Jugoslavija nastala nakon rata pod Titom. On je umio vješto da kombinuje efikasnu centralnu vlast i veliku autonomiju šest jugoslavenskih republika. Ustavom iz 1974. uprava je još više decentralizirana: svaka republika imala je svoju centralnu banku, svoju policiju, svoje sudstvo i obrazovanje.

Zemlja se u brzom tempu počela modernizirati, građene su nove škole, putevi, preduzeća i stambena naselja. Jugoslavija je do osamdesetih godina važila za daleko najnapredniju od svih komunističkih zemalja. Tito je stare, zamršene sukobe proglasio zaboravljenim i oproštenim, i s time su Jugoslaveni mogli živjeti više od trideset i pet godina.

To je krenulo naopako nakon smrti staroga vođe 1980. godine. Ispostavilo se da je Tito ostavio ogroman vanjski dug i inflacija je veoma brzo rasla. Topile su se ušteđevine i penzije, nastale velike nestašice hrane i goriva, pokazalo se da stara sigurnost više ništa ne vrijedi. Zbog toga je, kao i u drugim zemljama Istočnog bloka, u Jugoslaviji počeo masovni protestni pokret. Samo što su ovdje antikomunistički nastrojeni buntovnici doveli do niza novih konflikata po prastarim etničkim linijama. Pod Titom je ispoljavanje nacionalističkih stavova bilo potpuno tabuizirano, ali su pojedini srpski, hrvatski i slovenački intelektualci krišom njegovali takve ideje. Sada su bivši komunistički aparatčici, da bi ostali na vlasti, opet iznijeli na vidjelo nacionalno idejno naslijeđe, i to sa upadljivo velikim uspjehom.

TITO NAKON TITA

TV-vijesti cijelog su ljeta 1988. svakodnevno prenosile masovne skupove u kojima je traženo da Srbija ponovno uspostavi vlast nad “autonomnom pokrajinom” Kosovo. Jer Srbi na to imaju historijsko pravo, budući da je Kosovo još od – izgubljene – bitke protiv Osmanlija na Kosovu polju, Vidovdana 1389, njihovo sveto tlo. Srbi su sad, prema sopstvenom viđenju, odatle skoro sasvim protjerani: u međuvremenu su Albanci činili 90 posto stanovništva. Demonstranti su sav svoj bijes usmjerili na stare komunističke foteljaše, govorili su o “antibirokratskoj revoluciji” i “narodnom pokretu”. Komunistički vođa Slobodan Milošević nabrzinu je izveo totalnu transformaciju: ponudio se kao “nacionalna” alternativa i komunističku retoriku s puno žara zamijenio novim vizijama i neprijateljima.

Komunističke vođe u drugim republikama, naročito u Hrvatskoj i Sloveniji, zabrinuto su pratile razvoj događaja u Beogradu. Njihov veliki problem nije bilo Kosovo, već Milošević. Oni su, ne bez osnova, srpske žalopojke shvatili kao sredstvo da se unutar jugoslavenske federacije opet prigrabi vlast. Uz pomoć vojske, u kojoj su Srbi činili većinu, trebala se opet uspostaviti centralistička, autoritarna Jugoslavija, u kojoj bi Beograd ponovo igrao dominantnu ulogu.

Srbi su, sa svoje strane, bili duboko razočarani nedostatkom solidarnosti bratskog slovenačkog i hrvatskog naroda u vezi s pitanjem Kosova. 1991. je došlo do sloma. Slovenačke i hrvatske vođe su demonstrativno napustile kongres Saveza komunista Jugoslavije, obje su republike obustavile isplatu poreskih davanja federalnoj vladi u Beogradu, i federacija je u proljeće 1991. faktički prestala funkcionirati.

U tome procesu su mediji, naročito televizija, igrali centralnu ulogu. Američka antropologistica Bette Denich opisuje kako je za njenih posjeta u šezdesetim i sedamdesetim godinama Titova politika integracije i modernizacije svuda jačala, kako je sve više jačao panjugoslavenski identitet. Niko nije razmišljao o tome da zaustavi taj proces. Poslije Titove smrti, u maju 1980, svi su Jugoslaveni skupa pjevali pop pjesmu I poslije Tita – Tito!

A šta sada, ti južna zemljo?

Ako nas ko pita,

Mi ćemo mu reći: Opet Tito,

I Tito – nakon Tita!

Kad se ponovno vratila krajem osamdesetih, Bette Denich bila je zaprepaštena.

“Beograd, onakav kakav sam ga upoznala šezdesetih godina, bio je neprikosnoveni glavni grad Jugoslavije, administrativni i intelektualni centar koji je privlačio ljude iz drugih republika da obavljaju vladine i druge poslove. Sada sam umjesto toga zatekla Beograd koji se naglašeno predstavljao kao glavni grad Srbije.”

Fasade su čišćene i nanovo krečene starim srpskim motivima, izlozi u knjižarama prepuni novih naslova o srpskoj historiji, književnosti, i drugom historijskom naslijeđu. Naknadno gledano, Bette Denich je u Jugoslaviji svjedočila nastanku jednog skoro psihopatološkog procesa, nezaustavljive spirale projekcija između “nas” i “drugih”, punog takozvanog self-fulfilling prophecies: svaki učesnik konflikta sebe je predstavljao kao žrtvu, ili moguću žrtvu, a protivnika kao opasnost ili moguću opasnost.

“A kako je na protivnika obostrano reagovano isključivo kao na opasnost, svaka je strana u sukobu, naravno, zaista i postajala sve opasnijom.”

U kafani Sax su me početkom 1993. predstavili piscu Lászlu Végelu, jednom srdačnom, krupnom čovjeku. Tek se vratio iz Budimpešte i za jednim od stolova duboko je razmišljao o budućnosti. Na sebi je imao novi, sivi sako, i zbog toga su ga prijatelji malo zafrkavali. Te sedmice ga je direktor Televizije Novi Sad upravo otpustio, u sklopu političkog čišćenja koje je režim tada sprovodio. György Konrád mu je savjetovao da za početak kupi novi sako, da bi time zadržao dobro raspoloženje i pokazao onima iz Novog Sada da se ne da obeshrabriti.

Taj isti Konrád je već u proljeće 1991. pisao o nesigurnosti Istočnih Evropljana koji se nisu od malih nogu navikli na kapitalizam, o njihovoj ranjivoj samodopadnosti i o “sumnjivim talentima” koji to počinju da iskorištavaju.

“Još malo, pa će svako ko nije ljut na susjede biti osumnjičen za veleizdaju. Mržnja je tu i samo čeka da joj se kaže na koga da se obruši.”

Konrád je dobro osjetio tu napetost. Slovenija i Hrvatska su 25. juna 1991. proglasile nezavisnost. Titova Jugoslavija više nije postojala. Milošević je stavio sve na jednu kartu, na stvaranje nove jake države na Balkanu, etnički čiste Velike Srbije, u koju bi vremenom morali ući i veliki dijelovi Hrvatske i Bosne. Tog su se istog proljeća ekstremistički Srbi u Hrvatskoj izdvojili sa svojom mini državom, Republikom srpskom krajinom.

Oni su od prvog momenta propagirali dvije osobine koje će postati određujuće za sve konflikte u bivšoj Jugoslaviji: ekstremnu težnju za lokalnom nezavisnošću, i veliki žar u upotrebi nasilja. U Krajini su osnovane prve milicije – između ostalih pod vodstvom Rambovog obožavaoca, Željka Ražnjatovića Arkana – koje će nešto kasnije odigrati smrtonosnu ulogu u Bosni.

U međuvremenu su glavni akteri drame, Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, počeli seriju tajnih razgovora u Karađorđevu, jednoj od Titovih najdražih vila za odmor. Kasnije, u Splitu, njih će dvojica čak razgovarati s vođom bosanskih muslimana Alijom Izetbegovićem. Pokušali su da spriječe rat, a istovremeno je Milošević Tuđmanu predložio da Bosnu više- manje podijele po etničkim crtama. I Izetbegović je bio zainteresovan za to; on se, povrh toga, nadao da će se jednom s Tuđmanom suprotstaviti Srbima, pa nije htio da ga uvrijedi.

Kakav god dogovor sklopili – naročito su dogovori između Miloševića i Tuđmana još uvijek pod velom magle – stvarnost ga je već za nekoliko dana poništila. Srpske paravojne jedinice napale su hrvatsku policijsku stanicu, poginuli su prvi ljudi, i počeo rat. Jugoslavenska vojska je u julu 1991. otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika u Krajini.

Prvi put nakon Drugog svjetskog rata u Evropi je ponovno došlo do etničkog čišćenja: iz Krajine je protjerano otprilike pola miliona Hrvata, oko dvije stotine i pedeset hiljada Srba u Hrvatskoj je izgubilo posao i moralo da bježi glavom bez obzira. Došlo je teško vrijeme i za Rome: zemlju je napustilo više od pedeset hiljada Roma.

RAT U VRBICIMA

U jesen 1991. rat se približio Novom Sadu. Vukovar, slikovit grad na Dunavu, udaljen manje od sata vremena, bio je mjesecima pod opsadom. Među mladima u Novom Sadu zavladala je panika. Škole, kantine na univerzitetima, kafić Sax, sve je opustjelo. Puno mladića pobjeglo je u vrbike kraj rijeke, malo izvan grada, a djevojke su uvečer odlazile k njima da ih obodre jelom, dekama i drugim udobnostima. Još uvijek se šapuće o tamošnjim orgijama, jer je sve već bilo otišlo dovraga, ionako ćemo svi uskoro izginuti, mislili su.

Evropska zajednica počela je da posreduje, puna optimizma i samopouzdanja. Zajedničko tržište već je bilo uspostavljeno, radilo se na Ugovoru iz Maastrichta, pravljeni su dalekosežni planovi o zajedničkoj valuti i politici sigurnosti. Ovo je trebala biti prva proba nove zajedničke vanjske politike. Trojica predstavnika – Luxenburžanin Jacques Poos, Nizozemac Hans van den Broek i Italijan Gianni de Michelis – otputovali su u Zagreb i Beograd da bi sve stranke, kako su sami pregovarači svojevremeno redovno govorili, “lupali glavom o glavu”.

Strukturnim i historijskim pozadinama konflikta još se nije poklanjalo puno pažnje. Kako su kasnije pisali novinari BBC-a Laura Siber i Allan Little koji su sve doživjeli iz najveće blizine, evropski su se posrednici godinama ponašali kao da je sukob prouzročio tek nejasno naznačen balkanski temperament, “neobuzdana južnoslavenska sklonost – kulturna ili genetska – za bratoubistvom.” Sukobljene strane samo bi trebalo ubijediti da je ratovanje notorna glupost, više od toga ne bi bilo potrebno da bi se dovelo do mira. Time se potpuno previdjelo da pozadina ovih ratova često uopće nije bila iracionalna.

Rat je, kako su pisali Silber i Little, za jugoslavenske vođe nerijetko bio “čisto racionalna stvar, i stvarno jedini način da postignu ono što žele.” Srbi su naposljetku Vukovar skoro u potpunosti sravnili sa zemljom. Grad se predao 18. novembra. Veliki broj ranjenika odveden je u nepoznato i nikad ih se više nije vidjelo. Pretpostavlja se da leže u nekoj masovnoj grobnici izvan grada.

U januaru 1992. Milošević i Tuđman su sklopili primirje. I to je bila, bez obzira na korisne napore evropskih pregovarača, trezvena, racionalna odluka: bitka za Vukovar, stvar prestiža za Srbe, bila je dobivena, četvrtina hrvatskog tla nalazila se pod okupacijom Srba, stigle su međunarodne mirovne snage da potvrde nove granice, Miloševićeva Velika Srbija bila je još jedan korak bliže ostvarenju. Što se tiče Tuđmana, njegova Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja, a ovim je dobio predah koji mu je bio potreban da temeljito modernizuje hrvatsku vojsku. Oba su gospodina, povrh toga, naumila da ponovo ožive svoj stari dogovor iz Karađorđeva i skupa krenu u ostvarenje novog ratnog cilja: Bosne i Hercegovine.

Milošević je krajiške Srbe manje-više prepustio sudbini. Augusta 1995. uloge su se napokon obrnule: obnovljena hrvatska vojska u munjevitoj akciji osvojila je Krajinu i skoro svo srpsko stanovništvo dalo se u bijeg. Beograd, Novi Sad i drugi gradovi napunili su se izbjeglicama.

ZMIJE IZ ZIDOVA

1993, neposredno prije odlaska iz Novog Sada, u svom pretincu u hotelu našao sam dugo pismo. Pošiljalac je bila jedna moja poznanica, Hrvatica. Upozorila me je da budem oprezan, i na kraju napisala:

“Sanjala sam da nema rata, da udišem oštar zrak slovenačkog snijega, jedem hrvatski hljeb, pijem bosansko vino, pjevam srpske pjesme i ležim na prekrasnim vojvođanskim poljima. To je bila moja zemlja, to je bila moja kuća. Dvadeset osam godina sam živjela u jednoj divnoj zemlji, a sad, nakon samo dvije godine, vele mi da je to bila moja mašta, besmislica, iluzija. Ali za mene dvadeset osam godina nisu iluzija. Moj otac je rođen u toj zamišljenoj zemlji, kao i moj djed. Kako onda to može biti iluzija?”

Pismo je teškom mukom prevela na engleski, skoro svaku riječ morala je potražiti u rječniku. Svratio sam do nje da se oprostim, a ona priča li priča. Živjela je s mužem u divnoj kući na Dunavu, u njenoj okolini nikom nije bilo važno da li si Srbin ili Hrvat. Onda je došao rat. Grmljavina bitke za Vukovar preko rijeke je dopirala i do njihove kuće, kao grmljavina nekog dalekog nevremena, svake noći iznova. Jednog je jutra kod susjedovog voćnjaka na površinu isplivalo naduveno tijelo žene iz susjedstva s očima širom otvorenim ka nebu. A kad su htjeli da okreče kapiju tvrđave u Novom Sadu – sve se ovo dešavalo u isto vrijeme – iz svih uglova i rupa ispuzale su zmije, stotine zmija kakve se nikad dosad nije vidjelo.

“Želimo da odemo odavde”, pisala je, “ali ne znamo kako, s djetetom od četiri godine, gdje čovjek da nađe novi dom i posao?” Ni po koju cijenu nije htjela u Hrvatsku. “Ako već moram da budem stranac, onda ću to radije biti u Kini.”

Jasno je decembarsko jutro 1999. S filmskim režiserom Želimirom Žilnikom dugo šetam pored rijeke. Još mi u glavi zvone riječi Györgyja Konráda iz Budimpešte:

“Što prije odu Milošević i njegova banda, to bolje. Ali nijednom Mađaru, Čehu, Bugarinu, ni Rumunu neće pasti na pamet da radi toga bombarduje mostove u Novom Sadu. Da bi čovjek takvo nešto smislio, mora biti daleko, jako daleko od naše stvarnosti.”

I eno ih tamo. Nije napravljen ama baš nikakav pokušaj da se nešto počisti. Najstariji most je posebno oplakivani pokojnik. Na uličnim svjetiljkama na mostu, napola pod vodom, na suncu sjedi malo jato galebova.

“Mnogo je ljudi sutradan ujutro stajalo na obali i plakalo”, priča Želimir. “Na drugoj su strani nacionalisti počeli da pjevaju svoje pjesme, i to je bilo tako strašno.”

Saobraćaj teče preko improviziranog pontonskog mosta. Njegov je poznanik svojim očima gledao kako se srušio posljednji most:

“Bila su tri sata popodne, prekrasno vrijeme, vidjelo se kako preko rijeke dolijeće krstareća raketa. Nekoliko se njegovih drugara borilo na Kosovu, od njih je naučio kako se krstareće rakete mogu skrenuti s kursa: veliki komad tamnozeleno obojenog kartona ili šperploče u obliku tenka, u njemu rupa ispod koje postaviš lampu od špiritusa za infracrveno zračenje, i svaka pametna raketna glava pomisli da leti ka tenku. “Troškovi deset maraka, a tako uništiš raketu milionske vrijednosti.”

Prolazimo pokraj velike, blještave kancelarije kompanije NIS, Miloševićeve državne naftne kompanije, odmah pored mosta. Ni ogrebotine. U romskoj mahali Šanga naletimo na ostatke siromaške kućice koja je direktno pogođena. Jedna komšinica je spremna da razgovara s nama, smijemo ući. Zove se Dragica Dimić, dvadeset i tri godine, ima dvoje djece i njezin svijet se sastoji od krova koji prokišnjava, mračne sobe tri sa četiri metra, dva smeđa kreveta puna vaški, peći na drva i malog, titrajućeg televizora. Nema ništa osim sebe, svoje inteligencije i bezuvjetne ljubavi prema djeci i mužu. Jedino što je svijetlo u toj sobi je narezani bijeli hljeb i njeno vlastito lice.

“Bilo je to prošlog juna”, priča ona. “Kasno navečer smo stajali i pričali s komšijama, preko tarabe. Opet će uzeti rafineriju za metu, rekli smo. Čuli smo avione u dolasku, jako svjetlo. Uđosmo u kuće. A onda najednom taj zvuk: tsss. Bacilo nas je na zid, sve se treslo i cijepalo. Nove eksplozije. Bacili smo se na djecu, pokrili ih vlastitim tijelima. Potom smo izjurili iz kuće, sve je bilo u dimu i prašini. Sinčić sav u krvi. Voda je šikljala iz cijevi, naokolo su pucketali električni kablovi. U polje. Čula sam kako u daljini vrišti komšinica. Pogodilo im kuću, komšija je iskrvario na smrt. Strašno sam se uplašila, pomislila: pucaju na nas mitraljezima, iz zraka. Naša kućica je bila samo još ruševina. Cijele sedmice je padala kiša. Sad smo je sami koliko-toliko izgradili.”

Još malo pričamo o njenom životu, dok se djeca stišću uz nju.

“Izađeš li još koji put? Na vjenčanje, imendan, ili tako nešto?”, pita je Želimir. “Ponekad odem s prijateljicom u šumu da tražim drva, kupim granje. Tada pola dana provedemo van kuće. To je uvijek jako lijepo.”

Muž joj radi na građevini, zarađuje jedva dovoljno za nešto krompira, par kila masti i šteku cigareta. “Kažem vam vrlo iskreno: sviđa mi se ovaj način života, samo pod uslovom da više ne bude rata. Sretna sam da ja i djeca opet možemo spavati zajedno, kao ranije, zapiši to, molim te.”

Još od početka devedesetih godina autobus pun mladića svake večeri kreće za Budimpeštu: skupili novac za kartu, spakovali kofer, idemo. Odmah nakon dodjele diploma studenti s koferom u ruci kreću ravno na autobus. Na jednoj galeriji je, pod naslovom “Otišli smo”, cijeli zid izlijepljen fotografijama iz pasoša, ima ih na hiljade, političara, novinara, univerzitetskih profesora, mladih.

Sve priče o bježaniji svode se na isto: skupiti hrabrost, još jednom se dobro presabrati, štedjeti, kupiti kartu, pobjeći, a onda ćemo već vidjeti. Srbi su jednom anketirani šta bi radije voljeli imati: stalni posao i redovnu platu u narednih dvadeset godina, ili četiri puta veća primanja, ali uz 50 posto šanse da izgube posao. Devedeset pet posto je izabralo stalni posao.

“Svaka porodica ovdje doživjela je strašne stvari”, veli mi jedan od sagovornika. “U ovom momentu ljudi žele samo jednu stvar: stabilnost. Svaka promjena, tako su naučili iz teških iskustava, može sadržavati veliki rizik. Ovo da ti kažem: sirotinja ne želi revoluciju, oni samo žele sigurnost. To je prvi zakon siromaštva, ali o tome na Zapadu nemaju pojma.”

U FRIZERSKOM SALONU

Saritini roditelji su me opet veoma srdačno primili. Otac Matijević još uvijek vjeruje u ono što mu plasira srpska televizija. Razgovori se uvijek iznova vraćaju na teoriju zavjere i špijune, srpski ratni zločini se nikad nisu desili i za manje od sat vremena eto opet oca i kćerke kako se žestoko svađaju. Roditelji su za vrijeme bombardovanja sagradili novu baštensku kućicu, jednostavno su nastavljali raditi bez obzira na sve, to je bio njihov način reagovanja na situaciju.

Sarita me je poslije jela odvela u frizerski salon Pramen na kraju ulice. Već se smračilo, uskoro će biti zatvoren. Dvije djevojke još sjede pod haubom za sušenje kose. Sve žene pitam čime su najviše bile zaokupljene ove sedmice.

Marita, trideset pet godina, ima sina od petnaest godina, on hoće sutra uvečer da izađe, a ona nema ni prebijene pare. Frizerka Gordana, trideset tri godine, želi novu ljubav. “Kako drugačije da nađem inspiraciju za preživljavanje?”

Mirjana naprosto želi da ode, sasvim da ode. “Bilo mi je sedamnaest godina kad je ova nevolja počela, asad su mi dvadeset i tri. Ovi glupi ratovi su mi uzeli najbolje godine.”

Mirjana je zapanjujuće lijepa, kraj nje se najednom osjetim prestar i debeo. Radi u kancelariji državne naftne kompanije, Srbiji u malom, kako ona misli.

“Glupani, ulizice, samo grabe. A oni koji misle svojom glavom i rade svoj posao, ti nazaduju.”

Gordana: “Skoro svi moji prijatelji iz mladih dana su otišli. Ovi koji su ostali, ti su ludi.” Smije se, ali to ozbiljno misli.

Njen brat Goran, dvadeset dvije godine, ulazi i odmah se miješa u diskusiju.

“Bilo nas je peterica prijatelja. Trojica već otišla, a i nas dvojica samo o tome pričamo.”

Kaže da je broj noćnih autobusa iz Beograda za Budimpeštu narastao na deset.

“Pet stotina ljudi dnevno! Ako se ovako nastavi, najveći dio opozicije će se nalaziti u inostranstvu. A naše djevojke žele samo muškarce s mobilnim!”

Mirjana zamišljeno gleda pred sebe:

“Kanada, bi li to bilo nešto, šta misliš? Ili možda Nizozemska?”

“Pitali jednog kolegu, dramskog pisca, zar nije teška drama to što se u ovoj zemlji dešava. On je rekao: ‘Ne, nema ovdje materijala za dramu, nego za komediju.’ I bio je u pravu. Sve velike zemlje svijeta krenule su u rat protiv te čudne, male Jugoslavije. Svo zlo svijeta koje se odjednom sakupilo u toj jadnoj zemlji. Sve one stotine hiljada Albanaca koje je, prema pisanju zapadne štampe, pobila jugoslavenska vojska... samo što se najednom ne mogu pronaći njihovi grobovi. Naravno da su se dešavale strašne, grozne stvari. Ali je ovo u suštini komedija, a ne tragedija. Svaki siromašan čovjek je budala, znaš. Naprosto zato što je siromašan. Odjeća mu loše stoji, nepodšišan je, prljav, budala. A tako smo i mi budale. Mi smo seoske budale ovoga svijeta. Živimo u getu, nemamo više kontakata. Imali smo izvanredne veze s, naprimjer, Francuskom i Nizozemskom. Ali, i odande su došli NATO-vi avioni koji su nas bombardovali. I oni su sada na drugoj strani. Svi su sada na drugoj strani, osim nas. To nije žalosno, to je, prije svega, glupo. Ovo nije ozbiljno. Ne možeš da povjeruješ da je istina. Još uvijek imam osjećaj da se ovo ne dešava, da će sve već sutra proći, kao neka prehlada. Ali se bojim da će dugo potrajati. Nema, naime, izlaza. Izgubili smo rat za Kosovo, potpisali poraz, ali je sve ostalo onako kako je bilo. I nema tog političara koji bi nas mogao izvući iz ove močvare. I bombardovanja su također imala nešto od komedije. Bombardovali su danonoćno, s time si ustajao i s time išao u krevet, ali si znao da ne žele civilne žrtve, vidjelo se to po njihovim ciljevima. Nisam se, dakle, bojao da će mi kuću pogoditi bomba. Sve u gradu je radilo, kafići, prodavnice, pa i pod sirenama. Seljaci su normalno, kao i uvijek, dolazili na pijacu, i nisu zaračunavali više cijene. Prosječni se Jugoslaveni uopće nisu bavili nekom svojom ulogom u historiji, prvenstveno su bili zaprepašteni.

Novi Sad je za moje mladosti bio otprilike ovakav kao sad. Naravno, sagrađeno je dosta toga, ali je život bio isti, a također i mentalitet. Ljude ovdje ne interesuje ništa što je dalje od njihove ulice. Oni su cool, pa pomalo i glupi. Ljudi koji stvaraju politiku i koji su prouzrokovali ovu nesreću, ti nisu odavde. Radovan Karadžić, Milošević, Ratko Mladić, sve su to brđani. Mi, iz ove ravnice, mi patimo zbog ovih dešavanja, ali ne učestvujemo aktivno u njima. Ovdje vlada tolerancija: za vrijeme rata nijedan Albanac, musliman, Nijemac ili Nizozemac nije napadnut. Ali nismo kosmopolite. Željeli bismo da jesmo, ali niko se za nas ne interesuje. Ni ne proizvodimo ništa što je vrijedno spomena, odjeću, vino ili meso. Nemamo ništa što drugi nemaju, a rado bismo htjeli imati. Pišemo mi knjige, da, ali za veoma uzak krug ljudi. Osim toga, kao što i sam znaš, ljudi koji vole knjige ne prave politiku. Oni sjede kod kuće, čitaju i razmišljaju.

Naravno, mnogi su intelektualci podržavali Slobodana Miloševića. A sad ga još i više podržavaju, jer on je, sa svojim porazima, postao simbol ove napaćene nacije. On je postao budala, oni su postali budale. On više ne može putovati Evropom, oni više ne mogu putovati Evropom. Sve više i više postaju kao Milošević. Sada, zbog ovog rata, i ove izolacije, dijelimo istu sudbinu.

Pod Titom su legende bile zaboravljene. Tito nije bio Srbin, iako je bio prosrpski nastrojen. Poslije njegove smrti sve je krenulo naopako. Srbe je zahvatila panika i počeli su da fantaziraju o svojoj prošlosti. Iznenada se sjetili da je ovdje nekada bilo veliko carstvo, i da su imali kraljeve i još mnogo takvih stvari. Siromaštvo, raspad zemlje, sve te nesigurnosti su stvorile stvarnost u kojoj skoro da se više nije dalo živjeti. A iz toga su rođeni mitovi, sve ljepši od ljepšega. To je, dakle, bio odgovor na jednu situaciju, to nije bio početak. A šta nam drugo preostaje, osim da jedni drugima pričamo priče? A onaj glupi siromah? On nakon svih ovih godina još vjeruje u njih, još uvijek, i više ne vjeruje. Njemu su priče potrebne da utješi dušu, iako ne vjeruje da će ga one spasiti. Uskrsnuće Srbije, takva vrsta snova, u to više niko ne vjeruje.

On se nalazi u stanju šoka, taj čovjek.

Jednom sam imao psa, Džekija. Jednog je zimskoga dana životinja otišla, do Dunava, i nekako se popela na santu leda. Djeca iz komšiluka došla su po mene. ’Gospodine Tišma, davi vam se pas.’ Potrčao sam tamo, zovnuo ga, pas je trebao da napravi samo jedan mali korak, ali je i dalje tamo stajao, kao ukočen. Životinja se nalazila u stanju šoka. Djeci je naposljetku uspjelo da ga dohvate, i sve se dobro završilo.

Tako je i u ovoj zemlji: ona sva ukočena stoji na santi leda, ne zna šta joj je činiti, a u međuvremenu santa jezdi li jezdi niz maticu.”

(zurnal.info)