Dodik više ne smije odbiti poziv iz Tužilaštva BiH

Referendumska lakrdija Milorada Dodika okončana je prošle sedmice njegovim odustajanjem od izjašnjavanja građana Republike Srpske (RS) o nametnutim zakonima visokog predstavnika, posebno o zakonu o državnom Sudu i Tužilaštvu. Ostale su, međutim, posljedice ove političke farse: Milorad Dodik pretrpio je poraz, OHR je doživio debakl, Evropska unija (EU) odnijela je Pirovu pobjedu, Bosna i Hercegovina je na čekanju, a jedini realni dobitnik je zvanični Beograd.

KRAH AUTORITETA

Uporedo sa ukrštanjem kopalja oko referenduma, vodila se šira i po državu, značajnija bitka čiji ishod je u konačnici trebalo da odredi dalju ulogu OHR-a i visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Upravo neslaganje oko dalje pozicije OHR-a unutar međunarodnih krugova dovelo je do epiloga, koji je Dodiku omogućio da iz kaše, koju je sam zakuvao, izađe značajno urušen, ali ne i potpuno devastiran.

Istovremeno, “slučaj referendum” doveo je do potpunog rastakanja OHR-a i autoriteta visokog predstavnika. Istina, dio međunarodne zajednice smatrao je da visoki predstavnik Valentin Incko treba da djeluje rigidno i “bonskim ovlaštenjima” sasječe, ne samo pomisao na referendum, već i političke glave zvaničnika u RS sa Dodikom na čelu. Pokrovitelji ovakve međunarodne strategije su i zagovornici ostanka OHR-a u BiH (sa svim ovlaštenjima koja ima visoki predstavnik), jer smatraju da pospremanje stvari u BiH i uspostavljanje funkcionalne države nije stiglo ni na pola puta. Pri tome su potpuno svjesni činjenice da Ujedinjene nacije nikada više nijednom međunarodnom institutu neće dati takva i tolika ovlaštenja, kakva trenutno posjeduje OHR. To znači da bi gubitkom OHR-a, međunarodna zajednica ostala bez snažnog sredstva za djelovanje u ovoj zemlji.

Druga strana u međunarodnim krugovima smatrala je da se takav scenario ne smije realizovati, jer bi to zemlju dovelo u stanje potpunog haosa, iz kojeg bi se moglo izroditi ne samo povlačenje srpskih predstavnika iz zajedničkih bh. organa, već i nasilni incidenti. Sve to, procijenili su zagovornici “pregovaračke” opcije u međunarodnim krugovima, od Bosne i Hercegovine stvorilo bi najveći problem za EU, ali podstaklo ionako prisutne podjele među njenim članicama.

Sudeći prema postupku visoke predstavnice EU za spoljnu politiku i bezbjednost Ketrin Ešton, među evropskim zemljama prevladao je stav da je OHR ovdje završio svoju misiju, odnosno da je prevaziđena alatka, koju treba izbaciti iz upotrebe, jer ne donosi zadovoljavajuće rezultate. Uz to, odaslana je poruka da je nastupilo vrijeme u kojem EU treba da bude glavni skrbnik Bosne i Hercegovine i vrhovni kreator stanja u njoj. Sam potez Eštonove veoma je rizičan, jer je njime direktno omalovažena institucija visokog predstavnika, ali i dodatno pocijepana međunarodna zajednica u odnosu na dešavanja u BiH. Ne treba sumnjati da će međunarodni krugovi, koji su tražili oštre mjere prema Dodiku, i koji insistiraju na ostanku OHR-a, uzvratiti udarac. Zato je ovo što se dešavalo poslednjih dana tek prva četvrtina utakmice čiji nastavak slijedi, jer će ti međunarodni faktori sada mikroskopski pratiti svaki politički korak Milorada Dodika, tražeći povoda da ga dovedu pod snažan udar Zapada.

PADAJ SILO I NEPRAVDO

Dodikovo pobjedonosno šepurenje i tvrdnje kako je natjerao Ketrin Ešton da mu dođe na noge u Bnajaluku, isprazne su tlapnje, jer on, iako je u “projekat referendum” uložio mnogo, na kraju nije dobio ništa. Referendum, koji je do sada bio efikasno političko oružje u Dodikovim rukama, s obzirom da je njime godinama vitlao i prijetio, podižući tenzije u BiH, danas je potpuno pojeftinjena alatka.

Uz to, odustajanjem od referenduma, u situaciji kada je bio proglašen datum njegovog održavanja, razočarao je najveći dio puka u RS, koji mu je povjerovao da nema te svjetske sile koja će spriječiti referendumsko izjašnjavanje. Ne samo da referenduma neće biti, već je Dodik u svojoj izlaznoj strategiji, ma koliko to paradoksalno zvučalo, ojačao državni Sud i Tužilaštvo, jer je njihovo dalje postojanje sada neupitno i u RS. S ozbirom na Dodikov dogovor sa EU o “strukturalnom dijalogu” o pravosudnom sistemu, više niko u ovom entitetu, uključujući i samog predsjednika RS, ne može postaviti pitanje daljeg postojanja i rada ovih pravosudnih institucija. Na primjer, pitanje je da li bi se posle svega Dodik usudio da odbije mogući poziv Tužilaštva BiH na saslušanje u predmetu koji protiv njega vodi ova institucija?! U svom “pobjedničkom” referendumskom pohodu, Dodik nije ojačao samo državni Sud i Tužilaštvo, već i sve ostale nametnute zakone visokog predstavnika, čiji legalitet više nikako ne može biti doveden u pitanje, čak ni u “strukturalnom dijalogu” sa predstavnicima EU.

U cijeloj priči najzadovoljniji može biti zvanični Beograd, koji je sve vrijeme Dodika gurao u referendumsku zavrzlamu, a na kraju sam itekako učestvovao u njenom raspetljavanju. Srbija je snažno lobirala u Briselu protiv sankcija prema Dodiku, jer bi pokretanjem kaznenih mehanizama međunarodne zajednice prema predsjedniku RS i sama bila dovedena u tešku situaciju, pošto bi se zbog vlastitog evropskog puta morala prikloniti kaznenom vodu. To bi, opet, bilo pogubno za Borisa Tadića i njegovu Demokratsku stranku, koju u Srbiji uskoro očekuju izbori, a Tadiću je potrebna Dodikova podrška u predizbornoj kampanji, s obzirom na to da tamošnji mediji Dodika glorifikuju do pozicije “srpskog div junaka”.

Gdje je nakon svega Bosna i Hercegovina? Ukratko - na čekanju. Referenduma u RS neće biti, ali to nije riješilo nijedno od milijardu gorućih problema koji pritišću ovu zemlju.

(zurnal.info)