Bakirova revizija očevog potpisa: Dokon um je đavolje igralište

To što je Bakir Izetbegović, sada u svojstvu staratelja bošnjačkog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića, najavio da će nekad za pola godine podnijeti inicijativu za ocjenu ustavnosti imena Republika Srpska i nije neki problem. Radi se o legalnoj i legitimnoj akciji bez „upotrebe prekomjerne sile“. Jer obraćanje sudu, u svim demokratijama svijeta, jedini je ispravni put da dobijete ono što vam je oduzeto, a što vam pripada. No, problem nastaje onda kada vam je to što vam pripada oduzeo rođeni otac. U ovom slučaju Otac nacije.  

U IME OCA

U originalu kojeg smo izgubili, ili tamo nekoj kopiji Dejtonskog mirovnog sporazuma, ispod Aneksa 4, u okviru kojeg je ispisan Ustav BiH, države koja se sastoji od dva entiteta - Federacije BiH i Republike Srpske, nalazi se potpis Alije Izetbegovića. Dvadeset i četiri godine kasnije, jedan drugi Izetbegović, u ime Oca želi da ospori očev potpis. Možda. Jer, prema vlastitoj najavi, Bakir Izetbegović će apelaciju Ustavnom sudu BiH uputiti tek za šest mjeseci.  A svi znamo da članovi te porodice, prema priznanju samog Oca nacije, ujutro misle jedno, a popodne drugo. 

Neki narodi koji su znali, tvorci su umotvorine „dokon um, đavolje je igralište“. Bakir Izetbegović je zvanično nezaposlen. Hoću reći, besposlen. Ima vremena napretek, pa mu svakakve stvari padaju na pamet. Još kada mu sa svojim informacijama, dezinformacijama i poluinformacijama u pomoć priskoči savjetnik za sveopća pitanja Aljoša Čampara, ishod je, zagarantovano, neizvjestan. Osim u onom dijelu koji se odnosi na dobrobit članova porodica Zvizdić i Čampara. 

DVA PRAVCA

Izetbegovićeva inicijativa za ocjenu ustavnosti imena Republika Srpska može krenuti u samo dva pravca. Prvi je poguban za državu, ali i samog Izetbegovića. Drugi je, kakav god ishod na Ustavnom sudu bio, pobjeda države BiH. Samo je Zvizdiću zagarantovan uspjeh u oba slučaja. Padom Izetbegovića on ulazi u igru kao prva zamjena, a u drugom slučaju zasluge za uspjeh pripadaju tvorcu genijalne ideje. No, od tog njegovog unutarstranačkog uspjeha, mnogo je bitnije pojasniti šta, zapravo, državi BiH može donijeti ova apelacija. Ishod na Ustavnom sudu BiH je sada nebitan. Bitno je ono što će se dešavati u naredna dva mjeseca. 

Prvi mogući ishod je to da lider SDA ovim potezom od sebe i definitivno otjera „BH blok“, a u krilo Milorada Dodika gurne SDS i PDP. To bi značilo formiranje svesrpske koalicije na državnom novu, alternative ne bi bilo, BiH bi bila gurnuta u ralje dvojca Dodik i Čović i ono što je najbitnije – NATO integracije BiH bi bile zaustavljene. Ostvari li se ovo, Bakir Izetbegović će biti najveći krivac za rastakanje države.

Bude li, pak, drugi ishod, Izetbegović će imati puno pravo da sebe naziva vizionarom. A to bi značilo da je SDA priču oko ocjene ustavnosti imena Republika Srpska pokrenula da bi isprovocirala Milorada Dodila da ne uđe u progovore o formiranju novog saziva Vijeća ministara BiH. To bi značilo da još najmanje pola godine ostaje stari saziv VM, koji bi, glasovima SDS-a i PDP-a, u tom periodu mogao usvojiti ANP, te na taj način aktivirati MAP i ovoriti put BiH prema NATO-u. 

Ali, kako u ovom slučaju zadržati opoziciju iz Republike Srpske uz sebe? Tako što će SDA, SDP, DF  i Naša stranka ponuditi SDS-u i PDP-u koaliciju na državnom novu. Ove dvije stranke iz RS-a imaju četvoricu zastupnika u Parlamentu BiH. Sa Adilom Osmanovićem to je potrebnih pet da bi se zadovoljila entitetska većina iz RS-a. S glasovima ljevice u Federaciji se može obezbijediti potrebnih 18 ruku. Većina bez SNSD-a i HDZ-a postoji. 

A da li postoji volja kod Bakira izetbegovića? Ako ne postoji, onda je njegova apelacija samo blijeda kopija predizbornog plakata Harisa Silajdžića iz 2006. godine. 

(zurnal.info)