Zvanja na prodaju: Doktorat za cijenu plazma televizora

Igoru nije bilo teško ući u trag. Njegove usluge kao dobro isprofilisanog makedonskog izrađivača diplomskih teza izreklamirane su svud po internetu i novinama.

Vi platite. On uradi posao. Vi diplomirate.

“To je legitiman posao”, kaže on u telefonskom razgovoru dok se cjenkamo oko master teze iz intenzivne medicinske njege – oko četiri eura po stranici, u zavisnosti od kompleksnosti materije. Računa da može napraviti rad od 100 stranica za oko mjesec.

“Da je to kriminal, ne bih se usudio da to uradim ni za 10 godina”, kaže on. “Ja sam porodičan čovjek”.

Igor, koji tvrdi da je pomogao desetinama ljudi – koji sada rade u velikim kompanijama pa čak i vladama – da dobiju zvanje magistra ili doktora, je samo jedan od stotina prodavača diploma na marginama akademske zajednice u Makedoniji i Bosni i Hercegovini, dvjema najsiromašnijim i najkorumpiranijim državama bivše Jugoslavije.

I dok je nedozvoljena trgovina diplomskim dokumentima veliki posao širom Balkana, stručnjaci kažu da se Makedonija i BiH više nego druge zemlje prave da ne vide loše stečene diplome.

Prekogranično istraživanje novinara u Makedoniji i Bosni i Hercegovini pokazalo je da postoji visokoorganizovani i efikasni sistem dilanja sumnjivim diplomama koji koriste rupe u zakonu, tromost države i institucija, saučesništvo nekog akademskog osoblja – i rastuću potražnju studenata koji nisu voljni, ili sposobni, da posao obave sami.

Skrivanje u rupama u zakonu

Lako je vidjeti zašto je potražnja velika, kada pisanje master teze košta manje od dizajnerske torbice i kada možete kupiti doktorat za cijenu manju od polovnog auta.

“Ne brinite”, Igor uvjerava nakon pitanja o mogućnosti nevolje. “Niko te neće uhvatiti jer ćeš naučiti rad i tvoje ime će pisati na njemu. Tako da ne brini uopšte. Ovo nije krivično djelo”.

“Što prije prihvatiš uslove, prije ćemo završiti”, kaže on i dodaje da mu treba sav novac prije nego počne da piše.

Nismo nastavili posao, ali razgovori sa trgovcima poput Igora daje uvid u detalje oko mehanizama trgovine.

Iva, još jedna osoba koja piše diplomske radove koju smo kontaktirali preko njenog online servisa za oglašavanje, ponudila se da napiše master tezu iz marketinga za oko 150 eura.

“Biće gotov za dvije, možda tri sedmice najkasnije”, kaže ona u telefonskom razgovoru. “Često dobijamo narudžbe za teze iz ekonomije tako da znamo šta treba raditi. Pobrinućemo se da prođete i rad neće biti plagijat. Imat će svoju osnovu. Istraživanje će biti originalno. U pripremi uključimo profesionalce iz te oblasti”.

Profesionalce?

“Mislim na profesore”, kaže ona, ne želeći da otkrije nikakva imena.

Ilija Aceski, profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju, kaže da je potpuno svjestan organizovanog sistema prodaje master teza i doktorata. I nije iznenađen da niko ne pokušava da to zaustavi.

“Fakulteti u Makedoniji jednostavno nisu zainteresovani za taj problem”, kaže on. “Njima su bitni novci od prijava studenata. Visokoobrazovne institucije su se pretvorile u biznise koji funkcionišu na bazi profita”.

Dok se univerziteti fokusiraju na preživljavanje a manje na akademske standarde, beskrupulozni studenti nalaze načina da lakše prođu, dodaje on.

“Sistem je korumpiran. Napravljeno je tako da pojedinci mogu jako dobro zaraditi. Čak su i neki profesori konstantno u odborima gdje se evaluiraju kandidati za master i doktorski. Njihovi honorari su dobri i dobijaju novac bez puno muke… Svi dobiju komad kolača”.

Uz opštu rasprostranjenost reklama koje nude akademske radove, lako je zaključiti da je potražnja velika. I statistike to potvrđuju.

Sudeći po podacima makedonskog državnog Zavoda za statistiku, 2,440 ljudi je steklo titulu mastera nauka ili specijaliste u 2015. godini, što je za 11.2 posto više nego godinu ranije. Oko 70 posto master teza je bilo u društvenim naukama. Prošle godine, 246 osoba postalo je doktor nauka, 19.4 posto više nego 2014.

Obično treba šest mjeseci ili više da se istraži i napiše master teza, kažu stručnjaci – ali neki oglašivači obećavaju da će isporučiti rad za već dvije sedmice ili mjesec.

Pravnici i izvori u Ministarstvu obrazovanja potvrdili su da prodaja i kupovina napisanih teza tehnički nije krivično djelo, što olakšava studentima da nauče dovoljno sadržaja tog rada da to prezentuju svojim profesorima.

Pravnik Ognen Jovanovski iz Skopja kaže da rupe u zakonu znače da univerziteti mogu samo sankcionisati studenta ako je rad plagijat – što obično nije slučaj.

Dodaje da vlasti ne mogu procesuirati prodavače čak ni za vođenje neprijavljenog poslovanja.

“Ovaj tip aktivnosti ne može biti prijavljen na odgovarajući način u centralnom registru iz prostog razloga što pisanje akademskih radova treba da rade samo studenti”, kaže on.

U Štipu, malom ali prometnom studentskom gradu u istočnoj Makedoniji, teško je biti student, pogotovo ako treba da putujete busom ili taksijem svakog dana 80 kilometara kao studentica novinarstva Marija Lazovska (24) iz Valesa. I pored toga Marija, koja je apsolventica, kaže da nikada nije varala.

“Lak način da dobijete MA je primamljiv i znam neke ljude koji su izabrali taj put. Sramno je za svakoga ko se kreće u akademskoj zajednici na takav način. Ipak, u tom slučaju, izabraću teži put učeći i istražujući. Nikada se ne bih usudila da nekome platim da mi izradi master tezu. Želim steći znanje, ne samo bezvrijedni komad papira”, kaže ona ljutito.

Obaranje cijena u Bosni i Hercegovini

Mnogi internet oglasi u Bosni i Hercegovini koji nude prodaju teza po niskim cijenama dolaze s garantom: tekst je original i rad će proći test na plagijat.

Propisi o plagijarizmu na svim nivoima vlasti u BiH, zbog nedostatka zakona, ostavljeni su obrazovnim institucijama da se njima bave pojedinačno. U praksi, većina univerziteta nema striktna pravila o plagijatorstvu.

Najbolji univerzitet u državi, onaj u Sarajevu, nema načina kako provjeriti da li je neki rad original i koje su sankcije za plagijat.

Za profesora sarajevskog univerziteta, Marija Hiberta, to nije nikakvo iznenađenje.

“Sve je na tržištu danas tako da nisam iznenađen time, nimalo”, kaže Hibert, autor teksta o primjerima plagijarizma za Univerzitet u Sarajevu.

Sa kompleksnim obrazovnim sistemom, manjkom transparentnosti i visokim nivoom korupcije, vlasti nemaju načina da se bore protiv toga u Bosni i Hercegovini koja je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nema ministarstvo obrazovanja na državnom nivou.

Bosna i Hercegovina ima oko 110.000 studenata, podaci su državne agencije za statistiku. Sa populacijom od 3.6 miliona, ova balkanska zemlja ima najveći broj institucija za visoko obrazovanje – deset državnih i 37 privatnih.

U Bijeljini, gradu na sjeveroistoku, u kojem živi oko 110.000 stanovnika, postoji deset različitih fakulteta gdje neko može steći diplomu iz ekonomije.

Proporcionalno tome, broj internet oglasa koji nude sve vrste teza za novac je također veliki. Jedan of internet oglasa tvrdi da ima “bogato i dugo iskustvo u pisanju teza” za novac.

Postoji i cjenovnik: eseji za osam eura, prezentacije za pet eura i master teze i doktorske disertacije od 25 do 75 eura.

Većina oglasa insistira na komunikaciji emailom i garanciji privatnosti ali nije rijetkost naći broj telefona u tim oglasima, iako su mnogi van funkcije. Neke koje smo dobili nisu bili raspoloženi da razgovaraju, čak ni na način anonimne email komunikacije.

Neki oglasi koji su izgledali više sofisticirani nego drugi spremni su garantovati kupcima kompletan kvalitet rada. Ko bi trebalo da provjerava da li je rad plagijat pitanje je na koje pola države još nema odgovor.

Siniša Aleksić iz Omarske u sjeverozapadnoj Bosni uhapšen je u martu 2010. godine na radnom mjestu u bolnici nedaleko od Banjaluke, samo 20-tak dana nakon što je dobio posao doktora. Policija je sumnjala da je Aleksić, u to vrijeme 27-godišnjak, lažirao diplomu sa medicinskog fakulteta.

On se prijavio za posao za doktora sa svim neophodnim dokumentima. Mirko Stanetić, direktor Kliničkog centra Banja Luka, potvrdio je za medije u to vrijeme da su Aleksićevi papiri izgledali uredno pa ga je stoga bolnica angažovala na odjelu abdominalne hirurgije.

Njegove kolege su tvrdili da je Aleksić izgledao kao da zna šta radi i da je samo pomagao, kao praktikant, doktorima u operacionoj sali. Njegovi baka i djed su rekli medijima da je Siniša oduvijek sanjao da bude doktor. Završio je medicinsku školu i upisao medicinu 2002. i da je studirao vrijedno. Čak su i proslavili njegovu diplomu!

Oni su među mnogima koji su bili šokirani kada je policija našla opremu za izradu diploma u Sinišinom stanu. Policija je tamo pronašla njegovu lažnu diplomu ali ne i dokaze za izradu diploma za nekoga drugog osim za sebe.

Zdenka Krivokuća, dekanesa Medicinskog fakulteta u Banjaluci, potvrdila je da je Aleksić počeo studije 2002. godine ali da nije došao dalje od druge godine. Prestao se pojavljivati na fakultetu i zatražio je 2009. godine da bude ispisan.

Aleksić je osuđen na osam mjeseci zatvora u oktobru 2012. Njegova kazna je počela u junu 2015. nakon konačne presude. Pušten je za Novu godinu. Šef banjalučke bolnice, Mirko Stanetić, rekao je 2010. da nije njegova dužnost ili dužnost bolnice da provjerava da li je diploma validna.

“Nije naša dužnost niti ikada treba da bude”, rekao je Stanetić Glasu Srpske 2010. godine.

Bosna i Hercegovina ima okvirni državni zakon o visokom obrazovanju ali ne spominje plagijarizam nijednom. Većina propisa o visokom obrazovanju su na nižim nivoima vlasti, entitetima ili kantonima.

U jednom od dva bh. entiteta, Republici Srpskoj, zakon spominje plagijarizam ali ostavlja prostora za definisanje svakog instituciji pojedinačno. Nakon mjeseci pokušaja da dobijemo odgovor od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, nismo dobili informaciju o tome koliko institucija je regulisalo plagijate.

U drugom entitetu, Federaciji, još je komplikovanije. Nema entitetskog zakona o visokom obrazovanju uopšte. Svaki od deset kantona imaju svoje zakone. I nijedan ne spominje plagijarizam.

Univerzitet u Sarajevu, najveći univerzitet u BiH, nije bio voljan pričati o plagijarizmu i načinima na koje se bore protiv toga. Intervju je bio obećan, ali nikad i ostvaren.

Univerzitet koristi pisanu izjavu studenta koju svako potpiše uz predaju završene teze. Izjava kaže da je tekst originalan i da nije plagijat. Plagijarizam se spominje samo u Etičkom kodeksu Univerziteta ali ne kaže na koji način se otkriva plagijat ili šta su sankcije.

Mario Hibert, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, napisao je uputstvo kako da rad ne bude plagijat. Kaže da Univerzitet nije obezbijedio softver za provjeru plagijata.

“Koliko znam, Univerzitet nema softver za otkrivanje plagijata, sve ovisi od profesora”, Hibert kaže.

Dodaje da ni on ne koristi nikakav softver za provjeru plagijata.

“Google je dovoljan. Čim posumnjam na nešto mogu da proguglam nekoliko rečenica, označim ih i provjerim veoma brzo i na taj način obično otkrijem plagijat”, kaže Hibert.

Profesor dodaje da je odgovornost na mentorima koliko i na studentima. Postoji i komisija za svaki master rad ili doktorsku disertacija tako da namjanje tri člana pročitaju tezu.

Trenutno nema digitalnog registra za studentske teze što otežava profesorima da provjere da li je teza korištena više od jednom. Hibert kaže da, koliko god je lako plagirati, toliko je lako otkriti to – objašnjavajući kako je otkrio jedan plagiran rad.

“Jednom sam imao situaciju da sam bio odlučan da provjerim plagijat jer sam bio ubijeđen da je tako. Stil je bio previše razvijen za studenta, previše istančan i iznenadilo bi me pozitivno kada bi neko od mojih studenata bio sposoban tako da piše”, kaže Hibert i dodaje da je tri dana pokušavao da uđe u trag originalnom radu.

“Kroz reference sam došao do originalnog teksta koji je bio na engleskom. Tu su bile reference iz 1986. i 1995. godine i pomislio sam da bi neko trebao da je jako dobro informisan kad ima te izvore. Na kraju sam našao izvor i rad koji je doslovno preveden”, kaže Hibert i objašnjava da je to bio jedini ozbiljan slučaj plagijata s kojim se susreo. Student je pao na ispitu i obnovio predmet.

Jedna od najpoznatijih optužbi za plagijat je slučaj profesorice Fakulteta političkih nauka iz Banjaluke, Radmile Čokorilo. Anonimna dojava izdana je Fakultetu političkih nauka u Beogradu, gdje je Čokorilo stekla doktorat 2011. godine. Optužena je da je koristila sopstveni rad iz 2009. godine ali i dijelove knjige njenog mentora, Đorđa Pavićevića, bez propisnih navoda.

Pavićević je potvrdio medijima da Čokorilin doktorat nije testiran na plagijarizam u to vrijeme i da je nakon testa 2015. godine softver našao da je dva posto rada prethodno objavljen sadržaj. U međuvremenu, anonimna dojava tvrdila je da je od 290 stranica, 115 nije njeno.

Iako je Pavićević tvrdio novinarima da rad nije plagijat, beogradski fakultet je formirao komisiju u martu 2015. godine, koja je završila svoj rad ali to akademsko vijeće fakulteta nikada nije razmatralo i donošenje odluke je odgođeno. Finalna odluka još nije bila donesena na kraju januara 2016.

Prodavanje usluga ‘izrade master teza’ ili nekih drugih radova kao što su srednjoškolski eseji, bachelor teze ili čak doktorske disertacije, su oglasi koje nalazite u desetinama, najviše na internetu. ‘Pružaoci’ tih ‘usluga’ otvoreno nude da ‘izrade’ te proizvode sa sloganima uobičajenim za svaku reklamu: “mi cijenimo vaše vrijeme” ili “kvalitet zagarantovan”.

U mnogim slučajevima, odgovor na upite o ‘uslugama’ dolazi u roku nekoliko minuta. Razgovor obično počinje jednostavno, ali uobičajeno, kao na primjer o opštim pitanjima za koji fakultet je rad, koja je cijena, rok, i dolazi do teme i detalja.

Pretvarajući se kao student zainteresovan za kupovinu završenog master rada napravljeni su mnogi kontakti sa osobama koje stoje iza oglasa što je rezultiralo razgovorima o detaljima o izmišljenoj temi master teze iz građevinarstva.

Jedna od njih je čak rekla da ima doktorat i da je radila kao predavač te da ima nekoliko asistenata koji pomažu.

“Što se tiče rada, moram da kažem da se koristi sva raspoloživa literatura i izvori se citiraju...postoje softver sistemi koji provjeravaju da li je plagijat ili ne”, kaže ta osoba, “Što se tiče mog iskustva, radili smo radove za ozbiljne fakultete i univerzitete i samo imamo pozitivna dugogodišnja iskustva”.

Raspitujući se okolo, kao student, o tome da li treba brinuti za provjere plagijarizma ili bilo šta drugo, odgovori su bili skoro isti i to da je sigurno sklopiti taj posao.

“Jedina stvar za koju treba da brinete je da naučite prezentovati i odbraniti tezu, koja je naravno plaćena i isporučena”, napisala je jedna od osoba iz oglasa.

Kao što je ta osoba, koja tvrdi da je doktor nauka, rekla da će rad biti potpuno originalan, druga je rekla da koriste postojeće master teze gdje promijene redoslijed riječi tako da ne može biti detektovano u sistemima za plagijarizam, ako bi to u nekom slučaju bilo rađeno.

“Iskreno mislim da se to ne provjerava toliko, caka je da ne kopiraš cijeli tekst od nekoga, na način da samo staviš svoje ime”, kaže ta osoba, “Kada koristim nečiji tuđi rad, promijenim redoslijed riječi u rečenici, ili na neki način parafraziram taj dio koji uzmem, ali ne citiram taj rad kao referencu nego gledam reference u tom dijelu što su obično neke knjige, tako da stavim te knjige kao reference”.

Priča je nastala u okviru projekta koga su finansirale fondacije Robert Bosch Stiftung i Thomson Reuters Foundation