Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater
Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.
Svađa ćirilice i latinice
Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.
Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.
„Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“
Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.
Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“
Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.
„Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“
Vizuelna kultura
Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.
Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.
Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.
U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.
Strašne novine
Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.
„Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.
Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.
Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.
O sadržajima neću govoriti.“
(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)
(zurnal.info)
">Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater
Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.
Svađa ćirilice i latinice
Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.
Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.
„Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“
Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.
Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“
Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.
„Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“
Vizuelna kultura
Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.
Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.
Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.
U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.
Strašne novine
Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.
„Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.
Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.
Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.
O sadržajima neću govoriti.“
(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Čitaonica Žurnal
Dubravka Ugrešić u Beogradu: Početnički rat
Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater
Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.
Svađa ćirilice i latinice
Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.
Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.
„Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“
Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.
Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“
Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.
„Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“
Vizuelna kultura
Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.
Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.
Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.
U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.
Strašne novine
Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.
„Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.
Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.
Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.
O sadržajima neću govoriti.“
(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)
(zurnal.info)
dejan kožul
Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater
Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima. 
Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“
Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost. 
