DUH SJEVERNE KOREJE: Dodik kupio kompletnu opoziciju

Postizborna dešavanja pokazala su tako da je gotovo pola birača, koji su se izjasnili protiv režima, teško namagarčeno, jer nisu, kako su smatrali, glasali za promjene, već su birali elektore, koji su njihove glasove na tacni isporučili Dodiku i kamarili

Postizborna dešavanja u Republici Srpskoj u potpunosti su potvrdila političku filozofiju Milorada Dodika, sažetu u jednoj rečenici:“Svako ima svoju cijenu“. Izuzeci, koji se ne uklapaju u ovu matricu, toliko su rijetki da ih se može nabrojati na prste jedne ruke. Identičan je i broj onih koji se suprotstavljaju ovdašnjem režimu i njegovom brojnom sluganskom aparatu. Uz sve to, „odmetnuti od stada“ teško su zadeverani sopstvenom pozicijom „slamčice na vjetrometini“, da sami sebi ne daju prevelike šanse za opstanak, svjesni da će ih režim, kada mu se to učini zgodnim i potrebnim za unutrašnju upotrebu, zgnječiti bez milosti. Na radost svjetine, što ispod dvorskih pendžera čeka ogriske, kojih je sve manje, a uskoro ih više uopšte neće ni biti.

OBEĆANE MRVICE

Postizborna dešavanja pokazala su tako da je gotovo pola birača, koji su se izjasnili protiv režima, teško namagarčeno, jer nisu, kako su smatrali, glasali za promjene, već su birali elektore, koji su njihove glasove na tacni isporučili Dodiku i kamarili, zauzvrat potražujući bilo kakvo namještenje pod skutima kriminalne oligarhije, što je brutalno opljačkala ovaj entitet. Vulgarizam, jad i bijeda predizborne „opozicije“, koja sada kleči pred Dodikom i pokorno šeni zbog obećanih mrvica, toliki je da je zasjenio sav užas režima koji je u ovom dijelu BiH stvorio čvrstu mafijašku državu, u kojoj je sasvim normalno da nepodobni lete u zrak, da notorne ubice budu oslobođene i nakon priznanja egzekucije, da Sudovi budu spaljeni, da zatvorima upravljaju kriminalci veći od njihovih stanovnika, da o sudbini naroda odlučuju beskrupulozni gangsteri, da...

Narod nije kriv za ovakvo stanje. Prizivanje njegovog podaničkog mentaliteta, otužno je pravdanje sopstvene sluganske prirode, onih koji su se samopokorili i poklonili pred režimom. Danas je, valjda, jasno da narod i nije imao izbora, jer mu je pružena mogućnost da glasa ili za režim, koji je pokazao čvrstu volju da ovdje nastavi sa daljom izgradnjom mafijaške države, ili za impotentne i bezlične subjekte, prestravljene Dodikovom goropadnošću i spremnosti da brutalno udari po svakom za koga procijeni da predstavlja ikakvu smetnju njegovim ličnim interesima. Ruženje naroda zbog izbora, u stvari je skrivanje kukavičluka, bezidejnosti, bezvoljnosti, nesposobnosti, poltronstva, konjušarskog mentaliteta..., onih koji su se u određenom trenutku lažno predstavljali kao alternativa vladajućem užasu. Cijela ova grupacija političkih bitangi i nikogovića, nakon 3. oktobra učinila je ono što režim nije bio do tada sam sposoban učiniti: bez ostatka je potvrdila njegovu nesmjenjivost i zatukla svaku nadu da će se u nekom bliskom nam vremenu na ovoj teritoriji ponovo pojaviti bar obrisi demokratije.

Najznačajniji doprinos tome je dao Mladen Bosić, isluženi šef razorenog SDS-a, koji je prestravljen od mogućnosti da se režimski mediji i sam režim bave njim u narednom periodu, skrušeno Gazdi ponudio svoje usluge, servilno mu predajući pod noge više od sto hiljada birača. Tako je Bosić s pravom zaslužio titulu Dodikove Trojanske rage u opoziciji, jer ju je smrvio do te mjere da su šanse za njen oporavak u narednoj deceniji nikakve. Okružen grupom nesposobnih „punjača sopstvenog ega“, koji, poput generalnog sekretara Dragana Ćuzulana, na sitno kradu iz stranačke kase, Bosić se, nakon kapitulacije pred Dodikom i uspostavljenog „mira“, okrenuo čišćenju džepova otpora u satruloj organizaciji koju vodi.

„Punjači ega“, (koje sem narečenog Ćuzulana, čine još Aleksandra Pandurević, „bliska prijateljica“, kako su je okarakterisali neki članovi Glavnog odbora stranke; ratni zločinac i poltron Nenad Stevandić, uz sasluženje Ognjena Tadića, sluge pokornog brojnih šefova od Vojislava Šešelja, preko Nikole Poplašena i Dragana Čavića, pa sve do Mladena Bosića), ne znaju osmisliti nijednu kvalitetnu političku akciju, ali znaju jednu stvar odlično: Bosić pati od manije progonjenja u sopstvenoj stranci. Stoga mu svakodnevno hrane paranoje, dovlačeći kompozicije pune „neprijatelja“, koje on stavlja na spiskove za odstrel. I koje će odstrijeliti u mjesecima što dolaze. SDS je postao masovna grobnica Bosićevih unutarstranačkih neprijatelja, a Ćuzulan, Stevandić, Pandurević i Tadić kreatori „konačnog rješenja“.

FAMOZNA GRUPA GRAĐANA

Milanko Mihajlica, šef minorne SRS, pokazao se gorim od najgorih eksponenata vladajuće kriminalne oligarhije, jer je zanijemio nakon izbora nadajući se mjestu u Vijeću naroda Narodne skupštine RS. Kliještima mu se ne može izvući riječ kritike zbog kukavičke predaje SDS-a, jer se nada da će mu Bosić obezbijediti funkciju, koja bi trebala da nahrani njegovu sitnu dušu. Dok čeka „nagradu“, našao se na udaru režimu omiljenog oruđa, „grupe građana“, koja ga tereti za teške kriminalne radnje u stranci. (Interesantno je da je „grupa građana“ anonimna, ali da institucije RS najspremnije reaguju na njihove zahtjeve „za istragama“). Mihajlica je prošlost, (što mu je nedavno u lice rekao i Tomislav Nikolić, šef SNS-a, kod kojeg je u Beogradu tražio parče hljeba) i baviti se šire njime je gubljenje vremena. Poput Mihajlice proći će i Krsto Jandrić, šef Narodne demokratske stranke, koji je svoja dva poslanika stavio u službu režima, a do izbora se kleo da će „biti posljednji koji će prići Dodiku“.

Partija demokratskog progresa trenutno je izgubljena između dvije tačke: unutarstranačkih trvenja, dijelom generisanih od režima, i bitke Mladena Ivanića za mjesto u Domu naroda BiH, što ga tjera da žmiri pred SDS-ovim batlerskim djelovanjem. U ovoj stranci potpuno su zaboravili da je Ivanić dobio preko 285 hiljada glasova i da im ta činjenica nameće snažnu obavezu da se suprotstave režimu. PDP, sve i da hoće, neće u poziciju, jer ih režim ne želi, a da li će u opoziciju ili će nestati na pola puta gdje se sada nalaze, razlučiće se u danima koji dolaze. Jedina stvarna opozicija je Demokratska partija Dragana Čavića, koja je sa tri glasa u parlamentu spala na dva, pošto se i u toj partiji ukazala prorežimska struja. Čavić ju je brzo zagasio, ali je doživio nemali udar.

Duh Sjeverne Koreje u Republici Srpskoj je sveprisutan, ali optuživati isključivo Dodika za to je deplasirano. Činjenica je da je priželjkivao takav rasplet i radio na njemu, ali je činjenica i da su raznorazni Bosići, Jandrići i Mihajlice, jedva dočekali da ga potvrde kao Velikog Vođu. Ostaje pitanje kada će ovdje doći do promjene?! Jasno je da će se to desiti tek kada Dodikov SNSD naraste do te mjere da će pući pod sopstvenom težinom, kao što se to desilo SDS-u davne 1997-e godine. Kako danas stvari stoje, taj trenutak nije ni blizu.

(zurnal.info)