EKSKLUZIVNO: Dnevnik turneje

Malmo 20.05.: Narativna ljubav s majkom navigacije

Konačno smo stigli u Malmo poslije 28 sati puta. Prošle godine smo ovu istu razdaljinu prošli za 22 sata, ali sada je trajalo duže jer smo prvo morali stati u Zagrebu da iz Menarta uzmemo CD-e koji će se prodavati na koncertima. Naravno da je naša retardirana GPS navigacija uradila sjajan posao pa smo promašili i ulicu i Tibora kojeg smo sada čekali u 5 ujutro negdje kod zagrebačke željezničke stanice da donese diskove. Ja sam samo u polusnu čuo Velju kako vodi narativnu ljubav sa majkom navigacije. Poslije toga smo morali u Ljubljani pokupiti Mileta, koji se na turnejama brine o merchandiseu. Nekoliko sati kasnije stajali smo u Salzburgu gdje smo predali master novog albuma u fabriku za proizvodnju diskova. Kasno popodne uslijedilo je još jedno stajanje u Nirnbergu gdje je Šuta trebao pokupiti činele iz Meinl fabrike.

I tako 28 sati kasnije ulazimo u Malmo, na satu je 4 ujutro. Siniša i Braco, prijatelji i domaćini u Malmou nas dočekuju i vode u hostel u kojem spavamo....

Tonska proba zakazana je za 14 sati, jer u 18 sati u sali pored naše neki teatar ima predstavu. Na tonskoj se pojavljuje isti onaj tonac koji nas je dočekao i prošli put kada je zakasnio na tonsku čitavih sat i pol jer se noć prije uništio alkoholom, a na glavi je nosio ogromnu vunenu kapu. Kasnije smo provalili da je tako pijan krenuo na tonsku, pao niz neke stepenice i razbio glavu na čelu. Kapa je bila na glavi da šef ne skonta u kakvom je stanju došao na posao. Ovaj put je došao trijezan i na vrijeme.

Poslije tonske Džarma i ja smo imali zanimljiv intervju sa australijskim profesorom književnosti za potrebe njegove knjige koja se bavi himnama i njihovim uticajima na ljude. Zanimala ga je reakcija ljudi na izmišljeni tekst za himnu koji je napisao i otpjevao Zoka Ćatić u pjesmi "Dosta". 

U bekstejdžu smo se sreli sa ljudima koje smo upoznali prošli put. Došla je i ekipa iz Odensea, iz Danske, koja je prošle godine bila na koncertu.

Poslije koncerta ja sam otišao u bešiku, a ostatak ekipe u potragu za kebabom i dernekom....

Oslo 21.05.: Haragei, alkohol i prekid koncerta

U Oslo smo stigli u popodnevnim satima. Kombinacija retardirane GPS navigacije i velikih građevinskih radova u glavnom gradu Norveške učinila je da napravimo divnu turističku turu i upoznamo dijelove grada koje prošli put nismo vidjeli.

Poslije tonske probe naš vjekovni domaćin Zlaja nas je vodio kod njega na večeru koju već tradicionalno za nas sprema njegova ljupka i u kuhinji izrazito vješta bolja polovina Adriana.

Ovo je treći put da sviramo u Oslu i tu se već osjećamo na domaćem terenu.

Poslije koncerta u bekstejdžu je bilo veselo. Došla je gomila raje, a Norvežani koji su svirali kao predgrupa sve prisutne su pozvali na neki koncert u klubu u blizini. Ja sam opet prije svih završio u krevetu, ali kako sam sutradan čuo od ostalih, bio sam u pravu kada sam poslušao svoj haragei (sedmo čulo koje posjeduju samo profesionalno istrenirane ninje i ja, više o tome možete saznati iz pisanih romana o američkom ninji Lesli Eldridžu). Kada su stigli u klub bend je prekinut u pola pjesme jer je nestalo alkohola u klubu i svi su izašli napolje. Pravi primjer sukoba skandinavske kulture i alkoholizma...

Oslo 22.05.: Kreativnost u hotelskoj sobi

Slobodan dan. Obično se slobodan dan na turneji sastoji od dvije tačke dnevnog reda:

1. Pronaći kafanu koja ima pogled na neku od glavnih ulica i pristupačne cijene cuge

2. Provesti dan u cuganju, strateškom osmatranju i upoznavanju grada sa strateške kote

Buduću da je Oslo grad u kojem ne želim provesti dan na ovaj način, ne zbog toga što nema kafana sa pogledom na glavnu ulicu, nego zbog toga što cuga košta od 10 eura za jedno piće pa na gore, odlučio sam se za ispoljavanje vlastite kreativnosti u hotelskoj sobi. Montirao sam laptop i sintove na sto i uradio remix za Balkan Funk.

Oslo 23.05.: Sviranje punih stomaka

Prvi dio dana iskoristiću da se vidim sa Paolom, prijateljem koji živi u Oslu i koji je jedan od najboljih bubnjara koje sam vidio u životu. Upoznali smo se tamo negdje 2004. godine kada sam počeo raditi na Sarajevo Jazz Fest-u. Paolo je radio kao tonac na main stageu S.J.F, a ja sam počeo raditi kao njegov asistent, tj. mali od jazz palube. Imao sam sreću da prvo ozbiljno iskustvo sa tonom i mikrofonima steknem upravo od Paola, u isto vrijeme sjajnim muzičarom koji svira sa nekim od najvećih imena norveške jazz scene i sjajnim producentom i ton majstorom - što znači da se za razliku od standardnih ton majstora koji su završili školu za to, puno manje drži pravila iz knjige, a puno više koristi uši i svoju moć za razumijevanje muzike koja dolazi sa bine. Jedna od prvih lekcija na tu temu desila se kada je lider jednog od američkih bendova tražio da se smanje bass bubanj i kontrabas jer "to je pravi jazz zvuk". Poslije izgovorenog "pravi jazz zvuk", na Paolu sam prvo uočio kako mu sve dlake na tijelu gube vezu sa gravitacijom i kako nestaju sve norme uglađenog demokratskog ponašanja koje je usvojio živeći u Norveškoj, a na površinu izvire temperamentni Italijan : "Postoje samo dva načina da smanjimo bass bubanj i kontrabas i dobijemo "pravi jazz zvuk" - možeš otpustiti bubnjara i kontrabasistu ili ih ubiti na licu mjesta!"

U 17 sati počinje tonska proba za nastup koji je iz prvobitne ideje da sviramo uživo na jednom od radija u Oslu prerastao u koncert koji se snima u klubu, na spratu ispod radija. Klub je pružio utočište za 20-ak ilegalnih useljnika iz Palestine tako da su i bina i podijum bili zatrpani dušecima i posteljinama u kojim spavaju ovi nesretnici - zaglavljeni između legalnog ulaska u Norvešku, čija vlast odbija da ih primi, i povratka u Palestinu koja nija legalna država i kao takva ih ne može ni primiti nazad.

Probu smo završili u 19 sati nakon čega smo Džarma i ja uradili intervju na radiju i konačno je bilo vrijeme za večeru koju su za nas spremile naše prijateljice Nermina i Iris. Nakon što nas je po ko zna koji put navigacija odvezla pravo u pičku materinu na autoput prema Geteborgu, shvatili smo da je adresa na kojoj živi Iris nova ulica koja nije upisana u softver navigacije i da nosi isto ime kao ulica u ovom mjestu udaljenom 10 kilometara od Osla. Na kraju, kada smo došli kod Iris, vidjeli smo da je njena ulica jedan blok dalje od kluba.

Ima li išta gore od sviranja punih stomaka, ali gozba koju su Nermina i Iris priredile nije se mogla odbiti. Na koncertu se skupila zanimljiva kombinacija Norvežana, Bosanaca & Hercegovaca i Palestinaca, koji su u jednom trenutku zaplesali neko svoje kolo na opšte oduševljenje svih prisutnih.

Kada smo završili koncert u bekstejdžu se pojavio pisac Dino Prohić koji nam je poklonio po jedan potpisan primjerak njegove knjige "Velika prevara".

Stokholm 26.05.: Sepet sushija, kubik nudli i hapšenje Mladića

Već smo tri dana u Stokholmu. Odsjedamo u jednom od onih F1 hotela koji su kompletni napravljeni od soba koje su u jednom dijelu izlivene od plastike, nešto kao velike lego sobe iz jednog komada.

Jučer smo imali turu po gradu koja je uključivala i odlazak u azijski "ol ju ken it" ili u prevodu "jedi dok ne krepaš" - restoran u kojem za 100 kruna praviš koliko god želiš krugova oko švedsko-azijskog stola. Poslije sepeta sushija i kubika nudli Džarma i ja smo otišli na radio a ostatak ekipe se montirao u neku baštu pored rijeke. Usput smo vidjeli i neku tardicionalnu smjenu straže ispred kraljevog dvorca ili nešto slično.

Ovaj put nismo krenuli nepripremljeni na skandinavsku turneju. Prošle godine smo se ubili od dosade čekajući da prođu slobodni dani. Sada smo se naoružali eksternim hard diskovima i redenicima serija i filmova koje je u Oslu još dodatno popunio nevjerovatni kolekcionar Zlaja. Pored multimedije, ponijeli smo i malu biblioteku koju listamo kad nam beonječe poplave od ekrana. Upravo sam pročitao knjigu koju sam dobio od Dine Prohića u Oslu. Knjiga govori o, prepisaću ono što piše na poleđini: "Johnny mladić u ranim devedesetim, u nekom mjestu u Bosni i Hercegovini, ima rock and roll band, snove, djevojku u koju se zaljubljuje, očev autoritet kojem se treba suprotstaviti. Svi ti, realni problemi sazrijevanja, sve nade, strepnje, svi planovi bivaju zbrisani samo jednom riječju sa tri slova - rat." U trenutku kada sam pročitao knjigu koja me, kao i sve druge knjige koje govore o našim belajima iz 90ih, vratila u prošlost, dolazi mi SMS od stare : "UHAPSILI MLADIĆA!"

(zurnal.info)