ERRI DE LUCA, ITALIJANSKI KNJIŽEVNIK: Pred sudom zbog slobode govora

Jim Hicks, glavni i odgovorni urednik književnog časopisa The Massachusetts Review napisao je otvoreno pismo PEN centru BiH, u kojem obavještava o suđenju talijanskom pjesniku Erriju de Luci.

Kao prijatelj i povremeni prevodilac Errija De Luce radi ono što je u njegovoj moći kako bi proširio glas o njegovom suđenju u Italiji koje je zakazano u Torinu za 28. januar 2015. S obzirom na Errijevu dugu privrženost prema Bosni i Hercegovini, a posebno Sarajevu i Sarajliću, osjećam da hitno moram prenijeti činjenice o ovom slučaju piscima i umjetnicima PEN Centra BiH, piše Hicks:

- Evo o čemu se radi u najjednostavnijim crtama: Erriju De Luci će se uskoro suditi za zločin mišljenja. Zato što je vršio svoje pravo na slobodu govora, mogao bi biti osuđen na kaznu od čak pet godina zatvora (zvanično je optužen za "instigazione a delinquere", tj. poticanje na krivična djela).

Ovaj pisac već dugo podržava pokret otpora u Val di Susi u Italiji koji nastoji zaustaviti izgradnju brze željezničke linije (tzv. TAV) od Liona do Torina. Mnogo je razloga za protivljenje ovoj izgradnji (uključujući nepotrebnost projekta, fiskalnu neodgovornost, korupciju, itd.), ali osnovni razlog je prije svega ekološki: predložena izgradnja TAV linije bi podrazumijevala probijanje tunela kroz planine pune azbestnih depozita. Prema tome, oni koji se protive njenoj izgradnji prvenstveno su motivirani željom da zaštite svoju regiju od ekološke katastrofe.

U intervjuu koji je dao za Huffington Post u Italiji, a koji je objavljen online 1. septembra 2013., Erri je prokomentirao da "TAV treba sabotirati" i da su takve mjere postale "neophodne kako bi postalo jasno da je TAV štetan i beskoristan projekat". 24. februara 2014., postupajući po tužbi koju je podnijela francuska građevinska kompanija LTF zadužena za izgradnju TAV-a, službenici elitne italijanske jedinice za borbu protiv terorizma dostavili su optužnicu na De Lucinu kućnu adresu.

Kako napominje u pismu, zvanične optužbe fokusiraju se na nekoliko izabranih fraza iz intervjua – prvenstveno na komentar da "TAV treba sabotirati":

- U italijanskom jeziku, kao i u mom maternjem engleskom, riječ "sabotaža" usvojena je iz francuskog, a njeno značenje neodvojivo je od historijskog konteksta francuskog otpora nacizmu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Relevantni su i skoriji primjeri: početkom 1960-tih, kao što znate, Nelson Mandela odlučio se za izravnu kampanju sabotaže protiv južnoafričkog režima aparthejda. Kako je objasnio na suđenju u Rivoniji, Mandelin izbor bio je promišljen i precizan – a njegova meta bila je infrastruktura režima, ne ljudi. Nakon masakra u Sharpvilleu, nenasilje više nije bilo dovoljno; postalo je jasno da će se borba za slobodu suočiti sa vojnim, ne građanskim, zakonom.

Moćnici, kako sam De Luca kaže, često koriste vještački vokabular kako bi se iza njega sakrili, ali "dužnost pisaca je da stvarima vrate njihova prava imena".

Tako je u intervjuu za Le Monde (od 10. aprila 2014.) Erri prokomentarisao bogate konotacije termina "sabotaža": član parlamenta koji se usprotivi novom zakonu ga na svoj način svakako sabotira, kao što je i štrajk također jedan oblik sabotaže. Kada se neko odluči da ne izvrši nemoralno naređenje, on vrši sabotažu. Prije nego je prešao na uništavanje imovine, Afrički nacionalni kongres probao je sa štrajkovima, bojkotima, odbijanjem saradnje tj. saučesništva, kao i sa pasivnim otporom i građanskom neposlušnosti. Sve ove taktike u širem smislu predstavljaju oblike sabotaže.

Ovih dana se, smatra Hicks, čini gotovo zaboravljenim da i Sjedinjene Države imaju dugu tradiciju nenasilne političke borbe u čijem korijenu je primjer Henryja Davida Thoreaua:

- Ako postoji ne-vjerski mučenik, onda je to zasigurno Martin Luther King. Prema Adamu Sitzeu, profesoru prava, jurisprudencije i političkih nauka na Amherst koledžu, u svakoj takvoj borbi pobuna ima specifičan cilj: državni administrativni, birokratski i organizacijski autoritet koji se smatra nelegitimnim zamijeniti vlastitim. 

Pokret otpora "No TAV" u Val di Susi traje već preko dvadeset godina; postalo je sasvim očigledno da je, bar na lokalnom nivou, italijanska vlada izgubila legitimitet. U suštini, narod Val di Suse je izgleda već dao odgovor na Thoreauovo pitanje: "Mora li građanin i na trenutak, ili i u najmanjoj mjeri, svoju savjest prepustiti zakonodavcu? Čemu onda savjest svakog čovjeka?"

Umjesto da bude još jedan mučenik, trebamo se zapitati zašto italijanska država ne bi radije od pisca kao što je De Luca napravila sagovornika, ili još bolje, posrednika? Šta bi time mogla izgubiti, osim svoj legitimitet?

Vozač humanitarnog konvoja u BiH

Erri de Luca je italijanski pisac i prevodilac rođen 1950. godine u Napulju. Prvu knjigu objavio je 1989, sa 39 godina. Tokom naredne dvije decenije napisao je više od 60 ostvarenja: poeziju, eseje, pripovjedačku prozu i pozorišne tekstove. Dobitnik je tri francuske literarne nagrade.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini De Luca je često boravio kao vozač humanitarnog konvoja. U intervjuu koji je dao Politici opisuje taj period:

- Nosili smo pomoć kako izbeglicama u izbegličkim logorima, tako i stanovništvu u opsednutim gradovima, kao što je bio slučaj u Mostaru. Svaki put kada smo dolazili, na licu mesta dobijali smo informacije o tome šta je tim ljudima najpotrebnije i, sledeći put, trudili smo se da donesemo pakete po meri porodica.

Zaobilazili smo zvanične tokove. Umesto iskrcavanja pomoći u velikim magacinima, koje su kontrolisali vojnici i moćnici, mi smo se opredelili za raščlanjenu distribuciju bez parazitskog posredovanja raznoraznih zvaničnih agencija. Tako sam i ja, kao vozač, zajedno sa mnogim Italijanima, uspevao da koliko-toliko direktno pomognem ljudima.

Tada sam radio na gradilištu, i moje kolege su mi čuvale radno mesto zamenjujući me dok sam bio odsutan. Na ovim turama, koje su obično trajale četiri do pet dana, često smo sami plaćali benzin. Ta putovanja gore-dole, bila su najbolja stvar koju sam mogao da uradim sa mojih četrdeset godina. Iako sam retko zadovoljan što sam Italijan, tih devedesetih bio sam ponosan što sam Italijan.

De Luca je dao podršku stanovništvu Srbije tokom NATO bombardovanja 1999. Kaže kako je otišao u Beograd i “stao na stranu mete”:

- Nekoliko puta u životu dogodilo mi se da služim nekoj dobroj stvari. Ja sam pripadao poslednjoj revolucionarnoj generaciji Evrope. Pored posla vozača u konvojima koji su nosili pomoć za vreme rata u Bosni, u proleće 1999. otišao sam u Beograd da bih bio na strani mete avionskih NATO napada. To su bili moji građanski gestovi. U Beogradu ja nikad nisam išao u skloništa. U protivnom, ostao bih kod kuće – kaže u intervjuu datom 2010.

U knjizi Prizemlje, objavljenoj 2008. nalazi se i zapis Majske noći '99, koji se odnosi na njegov boravak u Beogradu. U jednom odlomku (prevod: Snežana Simić) piše:

- Krajem aprila, posljednje godine prošlog vijeka, dobijam od jugoslovenskih vlasti dozvolu da odem za Beograd. Prije polaska napisao sam ovu bilješku.

Krećem na putovanje da bih stigao u Beograd. Proći ću preko Mađarske, jedine otvorene granice. Srbi nisu moji neprijatelji, nisam neprijatelj nijednog naroda. Više od pet godina idem kao vozač konvoja koji nose pomoć narodima u Bosni. Zajedno sa hiljadama Italijana uspeli smo da pomognemo izbjeglicama, Muslimanima, Hrvatima, Srbima. Tih godina preuzeta je obaveza da se bude sa svim oštećenim stranama. Danas je i srpski narod strana oštećena NATO bombardovanjem. Ova povreda potiče iz moje zemlje, uzlijeće sa njenih pista. Bacanje bombi iznad jednog grada je teroristički akt u pravom smislu riječi... pogoditi grad, ciljati na civile više nego na vojnike jeste terorizam. Idem u Beograd da stanem na stranu bombardovanih. Napuštam moju zemlju bombardera gdje porodice nedjeljom idu na izlet blizu baze u Avijanu da bi gledali uzlijetanje aviona pretovarenih bombama.

Idem u Beograd da slušam sirene koje je moja majka upoznala kao djevojka pod nebom Napulja. Izvinjavam se njoj za ovu istorijsku rimu koju ne želim da izbjegnem: biti u gradu Evrope koji bombarduje druga Evropa. Pripadam ovom vijeku, sin sam njegov i moje majke, ne mogu da se odreknem nasljedstva.

Majsko nebo je preteško od zvijezda koje zovu oči da se širom otvore. Idem kod jednog naroda zatvorenog u podrumu, koji se vezuje lancima za most da bi ga odbranio. Idem da s njim podijelim malo nesanice.

Išao sam tamo da boravim, a ne da činim akt otpora. Išao sam da bih se noću nagnuo kroz prozor na posljednjem spratu hotela Moskva, soba 411, na vrhu uzbrdice Balkanske ulice. To nije bio miroljubiv čin već najagresivniji na mom raspolaganju.”

(zurnal.info)