Očekivano, za globalnu publiku najzanimljivije su bile ocjene američkih diplomata o liderima Njemačke, Rusije, Italije, Avganistana, Irana, dok su balkanski političari, u poređenju sa ovim “kapitalcima”, manje interesantni.
Sudeći po načinu kako su američke diplomate opisale svjetske lidere, ni domaći političari nemaju se čemu dobrome nadati kada kompletan sadržaj izvještaja iz sarajevske ambasade SAD ugleda svijetlo dana.
Šta god da su američke diplomate napisale o političarima, ne može biti gore od onoga šta o tim istim političarima misle njihovi podanici.
Objavljivanje 251.287 internih dokumenata State Departmenta je najveće “curenje” zvaničnih povjerljivih dokumenata u modernoj istoriji i predstavlja prekretnicu u dosadašnjem shvatanju klasičnog novinarstva i odnosu između medija i “insajdera”, spremnih da objelodane zvanične dokumente, bilo da je riječ o vladinim ili dokumetima privatnih korporacija.
I do sada su mediji širom svijeta objavljivali povjerljive dokumente vlada, do kojih se uglavnom dolazilo kroz lične kontakte novinara sa svojim izvorima informacija, pri čemu su novinari preuzimali na sebe da provjere vjerodostojnost dokumenata, te na bazi vlastite procjene donosili odluke i o tome šta od dokumenata treba a šta ne treba objaviti.
Ono što je suštinski drugačije u slučaju objavljivanja dokumenata State Departmenta je da nisu tradicionalni mediji došli do dokumenata već WikiLeaks, pri čemu niti jedni niti drugi znaju zvanično ko je izvor ovih dokumenata.
Četvrt miliona tajni na jednom USB sticku
Nezvanično, mlađahni analitičar američke vojne obavještajne službe, Bradley Manning, stacioniran u bazi u Iraku, je taj koji je iskoristio pristup centralizovan američkoj bazi podataka i hladno iskopirao stotine hiljada povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata koje je potom proslijedio WikiLeaksu.
“Curenje” povjerljivih informacija u ovakvom obimu prije 20 godina, u doba neprikosnovene “vladavine” papira bi bilo nemoguće, jednostavno zato što ni u crtanom filmu ne bi bilo izvodljivo iznijeti neopaženo iz arhive State Departmenta kamion dokumenata.
Zahvaljujući digitalnom dobu u kojem živimo, svih četvrt miliona izvještaja State Departmenta došlo je do WikiLeaksa elektronskim putem a potom proslijeđeno vodećim svjetskim medijima na običnom USB sticku.
Neodoljiva privlačnost WikiLeaksa za insajdere, voljne da objelodane mračne tajne svojih poslodavaca, leži u garantovanoj anonimnosti, zahvaljujući sofisticiranom sistemu baziranom na mreži servera što omogućava da stvarni pošiljalac dokumenata bude nepoznat i WikiLeaksu.
Otkrivanje povjerljivih informacija klasičnim medijima takvu garantovanu anonimnost ne pruža, jer u najboljem slučaju barem novinar zna identitet insajdera a klasična anonimna pisma, bila ona na papiru ili elektronska u današnje doba također ne garantuju anonimnost pošiljaoca.
Kako vjerovati anonimnom pošiljaocu
Slaba tačka koncepta WikiLeaksa je da garantovana anonimnost pošiljaoca čini ekstremno teškim verifikaciju dobijenih dokumenata, odnosno kako utvrditi da je riječ o originalnim dokumentima ili falsifikatima.
WikiLeaks se tako našao u poziciji da mu je “sa neba” jednostavno palo u krilo gomila zvaničnih dokumenata o čemu su tradicionalni mediji mogli samo sanjati.
WikiLeaks je od svog početka, 2006. godine, pa do početka ove godine, od objave dokumenata iz Somalije i Kenije, pa do vojnih snimaka pokolja iz Iraka, pokušao da prakticira sistem “direktne demokratije”, pa je dobijene dokumente nudio direktno na svojim web stranicama svakom korisniku interneta.
Iako su svi ovi dokumenti privukli veću ili manju pažnju vodećih medija, Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nije bio pretjerano zadovoljan, pa je u više navrata izražavao razočarenje da mediji nisu prepoznali značaj objavljenih dokumenata, kao i da je kao i svaka druga vijest, izgubila privlačnost za tri dana.
Stoga je odlučio da promijeni taktiku, svjestan činjenice da niti jedan web sajt na generalnu publiku nema još uvijek uticaj kao tradicionalni mediji. Rješenje je pronađeno u “posrednoj demokratiji”, kroz davanje ekskluzive nekolicini vodećih svjetskih pisanih medija, kao što su New York Times. Guardian, Spiegel.
Ovim medijima je omogućeno da prije objavljivanja podataka njihovi novinari temeljiti analiziraju dokumente i na osnovu njih pripreme svoje tekstove koji bi se simultano objavili sa pojavom dokumenata na web stranicma WikiLeaksa.
Na ovaj način objelodanjen je ratni dnevnik iz Avganistana, u julu ove godine, kao i ratni dnevnik iz Iraka u oktobru.
“Brak” medija i WikiLeaksa
Ovaj “brak iz računa” između WikiLeaksa i medija rezultat je činjenice da su mediji shvatili da igru ne vode oni već Wikileaks.
Naravno, vodeći svjetski mediji su mogli ignorisati WikiLeaks ali bi u tom slučaju ostali vrućeg materijala pa bi se našli u rangu sa svim ostalim medijima širom svijeta, što nije dobro za reputaciju a još manje za profit..
Ovako, svaki od pet medija je dobio ekskluzivu za svoje geografsko ili jezičko područje. Dogovor je da ovih pet medija ima devet dana prednosti prije nego što WikiLeaks počne objavljivati kompletan sadržaj izvještaja na svom sajtu.
WikiLeaks u ovom partnerstvu dobija toliko željeni medijski publicitet za svoje dokumente,a da bi se održala pažnja javnosti mediji koji su dobili eksluzivni pristup dokumetima unaprijed, ovog puta odlučili su da priču objavljuju u dijelovima, desetak dana zaredom kako bi maksimalno iskoristili eksluzivitet koji imaju.
Da vijest, koliko god bila velika i bitna, ipak živi samo jedan dan, naučili su i u WikiLeaksu. Za razliku od dosadašnje prakse kada su čitav paket dokumenata objavljivali odjednom, sada su promijenili taktiku najavivši da će 250 hiljada izvještaja State Departmenta objavljivati postepeno, “na kašičicu” tokom nekoliko narednih mjeseci.
Cijena koju je WikiLeaks platio za medijsku pažnju za objavljene dokumente je da uprkos svom proklamovanom cilju da informacije svima trebaju biti dostupne, nekima su informacije ipak dostupnije prije nego ostalim običnim smrtnicima i medijima.
(zurnal.info)
">Očekivano, za globalnu publiku najzanimljivije su bile ocjene američkih diplomata o liderima Njemačke, Rusije, Italije, Avganistana, Irana, dok su balkanski političari, u poređenju sa ovim “kapitalcima”, manje interesantni.
Sudeći po načinu kako su američke diplomate opisale svjetske lidere, ni domaći političari nemaju se čemu dobrome nadati kada kompletan sadržaj izvještaja iz sarajevske ambasade SAD ugleda svijetlo dana.
Šta god da su američke diplomate napisale o političarima, ne može biti gore od onoga šta o tim istim političarima misle njihovi podanici.
Objavljivanje 251.287 internih dokumenata State Departmenta je najveće “curenje” zvaničnih povjerljivih dokumenata u modernoj istoriji i predstavlja prekretnicu u dosadašnjem shvatanju klasičnog novinarstva i odnosu između medija i “insajdera”, spremnih da objelodane zvanične dokumente, bilo da je riječ o vladinim ili dokumetima privatnih korporacija.
I do sada su mediji širom svijeta objavljivali povjerljive dokumente vlada, do kojih se uglavnom dolazilo kroz lične kontakte novinara sa svojim izvorima informacija, pri čemu su novinari preuzimali na sebe da provjere vjerodostojnost dokumenata, te na bazi vlastite procjene donosili odluke i o tome šta od dokumenata treba a šta ne treba objaviti.
Ono što je suštinski drugačije u slučaju objavljivanja dokumenata State Departmenta je da nisu tradicionalni mediji došli do dokumenata već WikiLeaks, pri čemu niti jedni niti drugi znaju zvanično ko je izvor ovih dokumenata.
Četvrt miliona tajni na jednom USB sticku
Nezvanično, mlađahni analitičar američke vojne obavještajne službe, Bradley Manning, stacioniran u bazi u Iraku, je taj koji je iskoristio pristup centralizovan američkoj bazi podataka i hladno iskopirao stotine hiljada povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata koje je potom proslijedio WikiLeaksu.
“Curenje” povjerljivih informacija u ovakvom obimu prije 20 godina, u doba neprikosnovene “vladavine” papira bi bilo nemoguće, jednostavno zato što ni u crtanom filmu ne bi bilo izvodljivo iznijeti neopaženo iz arhive State Departmenta kamion dokumenata.
Zahvaljujući digitalnom dobu u kojem živimo, svih četvrt miliona izvještaja State Departmenta došlo je do WikiLeaksa elektronskim putem a potom proslijeđeno vodećim svjetskim medijima na običnom USB sticku.
Neodoljiva privlačnost WikiLeaksa za insajdere, voljne da objelodane mračne tajne svojih poslodavaca, leži u garantovanoj anonimnosti, zahvaljujući sofisticiranom sistemu baziranom na mreži servera što omogućava da stvarni pošiljalac dokumenata bude nepoznat i WikiLeaksu.
Otkrivanje povjerljivih informacija klasičnim medijima takvu garantovanu anonimnost ne pruža, jer u najboljem slučaju barem novinar zna identitet insajdera a klasična anonimna pisma, bila ona na papiru ili elektronska u današnje doba također ne garantuju anonimnost pošiljaoca.
Kako vjerovati anonimnom pošiljaocu
Slaba tačka koncepta WikiLeaksa je da garantovana anonimnost pošiljaoca čini ekstremno teškim verifikaciju dobijenih dokumenata, odnosno kako utvrditi da je riječ o originalnim dokumentima ili falsifikatima.
WikiLeaks se tako našao u poziciji da mu je “sa neba” jednostavno palo u krilo gomila zvaničnih dokumenata o čemu su tradicionalni mediji mogli samo sanjati.
WikiLeaks je od svog početka, 2006. godine, pa do početka ove godine, od objave dokumenata iz Somalije i Kenije, pa do vojnih snimaka pokolja iz Iraka, pokušao da prakticira sistem “direktne demokratije”, pa je dobijene dokumente nudio direktno na svojim web stranicama svakom korisniku interneta.
Iako su svi ovi dokumenti privukli veću ili manju pažnju vodećih medija, Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nije bio pretjerano zadovoljan, pa je u više navrata izražavao razočarenje da mediji nisu prepoznali značaj objavljenih dokumenata, kao i da je kao i svaka druga vijest, izgubila privlačnost za tri dana.
Stoga je odlučio da promijeni taktiku, svjestan činjenice da niti jedan web sajt na generalnu publiku nema još uvijek uticaj kao tradicionalni mediji. Rješenje je pronađeno u “posrednoj demokratiji”, kroz davanje ekskluzive nekolicini vodećih svjetskih pisanih medija, kao što su New York Times. Guardian, Spiegel.
Ovim medijima je omogućeno da prije objavljivanja podataka njihovi novinari temeljiti analiziraju dokumente i na osnovu njih pripreme svoje tekstove koji bi se simultano objavili sa pojavom dokumenata na web stranicma WikiLeaksa.
Na ovaj način objelodanjen je ratni dnevnik iz Avganistana, u julu ove godine, kao i ratni dnevnik iz Iraka u oktobru.
“Brak” medija i WikiLeaksa
Ovaj “brak iz računa” između WikiLeaksa i medija rezultat je činjenice da su mediji shvatili da igru ne vode oni već Wikileaks.
Naravno, vodeći svjetski mediji su mogli ignorisati WikiLeaks ali bi u tom slučaju ostali vrućeg materijala pa bi se našli u rangu sa svim ostalim medijima širom svijeta, što nije dobro za reputaciju a još manje za profit..
Ovako, svaki od pet medija je dobio ekskluzivu za svoje geografsko ili jezičko područje. Dogovor je da ovih pet medija ima devet dana prednosti prije nego što WikiLeaks počne objavljivati kompletan sadržaj izvještaja na svom sajtu.
WikiLeaks u ovom partnerstvu dobija toliko željeni medijski publicitet za svoje dokumente,a da bi se održala pažnja javnosti mediji koji su dobili eksluzivni pristup dokumetima unaprijed, ovog puta odlučili su da priču objavljuju u dijelovima, desetak dana zaredom kako bi maksimalno iskoristili eksluzivitet koji imaju.
Da vijest, koliko god bila velika i bitna, ipak živi samo jedan dan, naučili su i u WikiLeaksu. Za razliku od dosadašnje prakse kada su čitav paket dokumenata objavljivali odjednom, sada su promijenili taktiku najavivši da će 250 hiljada izvještaja State Departmenta objavljivati postepeno, “na kašičicu” tokom nekoliko narednih mjeseci.
Cijena koju je WikiLeaks platio za medijsku pažnju za objavljene dokumente je da uprkos svom proklamovanom cilju da informacije svima trebaju biti dostupne, nekima su informacije ipak dostupnije prije nego ostalim običnim smrtnicima i medijima.
(zurnal.info)
">
:FENOMEN WIKILEAKS (1): Amerika, država u kojoj više nema tajni
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Svijet
FENOMEN WIKILEAKS (1): Amerika, država u kojoj više nema tajni
Političari u BiH tek trebaju da otkriju kako ih u svojim povjerljivim izvještajima vide Amerikanci. Među četvrt miliona internih dokumenata State Departmenta sa čijim je objavljivanjem počela web stranica WikiLeaks, nalazi se i 869 izvještaja iz ambasade SAD u Sarajevu.
U nedelju naveče američki New York Times, britanski Guardian, francuski Le Monde, njemački Der Spiegel i španski El Pais počeli sa objavljivanjem povjerljivih dokumenata američkog State Departmenta, koje im je na raspolaganje stavila web stranica WikiLeaks.
Očekivano, za globalnu publiku najzanimljivije su bile ocjene američkih diplomata o liderima Njemačke, Rusije, Italije, Avganistana, Irana, dok su balkanski političari, u poređenju sa ovim “kapitalcima”, manje interesantni.
Sudeći po načinu kako su američke diplomate opisale svjetske lidere, ni domaći političari nemaju se čemu dobrome nadati kada kompletan sadržaj izvještaja iz sarajevske ambasade SAD ugleda svijetlo dana.
Šta god da su američke diplomate napisale o političarima, ne može biti gore od onoga šta o tim istim političarima misle njihovi podanici.
Objavljivanje 251.287 internih dokumenata State Departmenta je najveće “curenje” zvaničnih povjerljivih dokumenata u modernoj istoriji i predstavlja prekretnicu u dosadašnjem shvatanju klasičnog novinarstva i odnosu između medija i “insajdera”, spremnih da objelodane zvanične dokumente, bilo da je riječ o vladinim ili dokumetima privatnih korporacija.
I do sada su mediji širom svijeta objavljivali povjerljive dokumente vlada, do kojih se uglavnom dolazilo kroz lične kontakte novinara sa svojim izvorima informacija, pri čemu su novinari preuzimali na sebe da provjere vjerodostojnost dokumenata, te na bazi vlastite procjene donosili odluke i o tome šta od dokumenata treba a šta ne treba objaviti.
Ono što je suštinski drugačije u slučaju objavljivanja dokumenata State Departmenta je da nisu tradicionalni mediji došli do dokumenata već WikiLeaks, pri čemu niti jedni niti drugi znaju zvanično ko je izvor ovih dokumenata.
Četvrt miliona tajni na jednom USB sticku
Nezvanično, mlađahni analitičar američke vojne obavještajne službe, Bradley Manning, stacioniran u bazi u Iraku, je taj koji je iskoristio pristup centralizovan američkoj bazi podataka i hladno iskopirao stotine hiljada povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata koje je potom proslijedio WikiLeaksu.
“Curenje” povjerljivih informacija u ovakvom obimu prije 20 godina, u doba neprikosnovene “vladavine” papira bi bilo nemoguće, jednostavno zato što ni u crtanom filmu ne bi bilo izvodljivo iznijeti neopaženo iz arhive State Departmenta kamion dokumenata.
Zahvaljujući digitalnom dobu u kojem živimo, svih četvrt miliona izvještaja State Departmenta došlo je do WikiLeaksa elektronskim putem a potom proslijeđeno vodećim svjetskim medijima na običnom USB sticku.
Neodoljiva privlačnost WikiLeaksa za insajdere, voljne da objelodane mračne tajne svojih poslodavaca, leži u garantovanoj anonimnosti, zahvaljujući sofisticiranom sistemu baziranom na mreži servera što omogućava da stvarni pošiljalac dokumenata bude nepoznat i WikiLeaksu.
Otkrivanje povjerljivih informacija klasičnim medijima takvu garantovanu anonimnost ne pruža, jer u najboljem slučaju barem novinar zna identitet insajdera a klasična anonimna pisma, bila ona na papiru ili elektronska u današnje doba također ne garantuju anonimnost pošiljaoca.
Kako vjerovati anonimnom pošiljaocu
Slaba tačka koncepta WikiLeaksa je da garantovana anonimnost pošiljaoca čini ekstremno teškim verifikaciju dobijenih dokumenata, odnosno kako utvrditi da je riječ o originalnim dokumentima ili falsifikatima.
WikiLeaks se tako našao u poziciji da mu je “sa neba” jednostavno palo u krilo gomila zvaničnih dokumenata o čemu su tradicionalni mediji mogli samo sanjati.
WikiLeaks je od svog početka, 2006. godine, pa do početka ove godine, od objave dokumenata iz Somalije i Kenije, pa do vojnih snimaka pokolja iz Iraka, pokušao da prakticira sistem “direktne demokratije”, pa je dobijene dokumente nudio direktno na svojim web stranicama svakom korisniku interneta.
Iako su svi ovi dokumenti privukli veću ili manju pažnju vodećih medija, Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nije bio pretjerano zadovoljan, pa je u više navrata izražavao razočarenje da mediji nisu prepoznali značaj objavljenih dokumenata, kao i da je kao i svaka druga vijest, izgubila privlačnost za tri dana.
Stoga je odlučio da promijeni taktiku, svjestan činjenice da niti jedan web sajt na generalnu publiku nema još uvijek uticaj kao tradicionalni mediji. Rješenje je pronađeno u “posrednoj demokratiji”, kroz davanje ekskluzive nekolicini vodećih svjetskih pisanih medija, kao što su New York Times. Guardian, Spiegel.
Ovim medijima je omogućeno da prije objavljivanja podataka njihovi novinari temeljiti analiziraju dokumente i na osnovu njih pripreme svoje tekstove koji bi se simultano objavili sa pojavom dokumenata na web stranicma WikiLeaksa.
Na ovaj način objelodanjen je ratni dnevnik iz Avganistana, u julu ove godine, kao i ratni dnevnik iz Iraka u oktobru.
“Brak” medija i WikiLeaksa
Ovaj “brak iz računa” između WikiLeaksa i medija rezultat je činjenice da su mediji shvatili da igru ne vode oni već Wikileaks.
Naravno, vodeći svjetski mediji su mogli ignorisati WikiLeaks ali bi u tom slučaju ostali vrućeg materijala pa bi se našli u rangu sa svim ostalim medijima širom svijeta, što nije dobro za reputaciju a još manje za profit..
Ovako, svaki od pet medija je dobio ekskluzivu za svoje geografsko ili jezičko područje. Dogovor je da ovih pet medija ima devet dana prednosti prije nego što WikiLeaks počne objavljivati kompletan sadržaj izvještaja na svom sajtu.
WikiLeaks u ovom partnerstvu dobija toliko željeni medijski publicitet za svoje dokumente,a da bi se održala pažnja javnosti mediji koji su dobili eksluzivni pristup dokumetima unaprijed, ovog puta odlučili su da priču objavljuju u dijelovima, desetak dana zaredom kako bi maksimalno iskoristili eksluzivitet koji imaju.
Da vijest, koliko god bila velika i bitna, ipak živi samo jedan dan, naučili su i u WikiLeaksu. Za razliku od dosadašnje prakse kada su čitav paket dokumenata objavljivali odjednom, sada su promijenili taktiku najavivši da će 250 hiljada izvještaja State Departmenta objavljivati postepeno, “na kašičicu” tokom nekoliko narednih mjeseci.
Cijena koju je WikiLeaks platio za medijsku pažnju za objavljene dokumente je da uprkos svom proklamovanom cilju da informacije svima trebaju biti dostupne, nekima su informacije ipak dostupnije prije nego ostalim običnim smrtnicima i medijima.
(zurnal.info)
Političari u BiH tek trebaju da otkriju kako ih u svojim povjerljivim izvještajima vide Amerikanci. Među četvrt miliona internih dokumenata State Departmenta sa čijim je objavljivanjem počela web stranica WikiLeaks, nalazi se i 869 izvještaja iz ambasade SAD u Sarajevu.
Očekivano, za globalnu publiku najzanimljivije su bile ocjene američkih diplomata o liderima Njemačke, Rusije, Italije, Avganistana, Irana, dok su balkanski političari, u poređenju sa ovim “kapitalcima”, manje interesantni.
“Curenje” povjerljivih informacija u ovakvom obimu prije 20 godina, u doba neprikosnovene “vladavine” papira bi bilo nemoguće, jednostavno zato što ni u crtanom filmu ne bi bilo izvodljivo iznijeti neopaženo iz arhive State Departmenta kamion dokumenata.
ako su svi ovi dokumenti privukli veću ili manju pažnju vodećih medija, Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nije bio pretjerano zadovoljan, pa je u više navrata izražavao razočarenje da mediji nisu prepoznali značaj objavljenih dokumenata, kao i da je kao i svaka druga vijest, izgubila privlačnost za tri dana.
Naravno, vodeći svjetski mediji su mogli ignorisati WikiLeaks ali bi u tom slučaju ostali vrućeg materijala pa bi se našli u rangu sa svim ostalim medijima širom svijeta, što nije dobro za reputaciju a još manje za profit..
