O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”
Kada su Bill Gates i Warren Buffet, drugi i treći najbogatiji čovjek svijeta, pozvali američke milijardere da polovicu svojih bogatstava daju u dobrotvorne svrhe, svjetski mediji s oduševljenjem su pozdravili velikodušnost ovih poznatih filantropa. Pozivu se odmah odazvalo 40 njihovih sunarodnjaka, među kojima i televizijski mogul Ted Turner, hollywoodski režiser George Lucas i newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg.
Gates i Buffet, koji su lani bili teški 53 odnosno 47 milijardi dolara, obznanili su da je cilj akcije Giving Pledge “pomoći u rješavanju gorućih problema”, naglasivši da akcija “ne uključuje davanje novca, niti pružanje podrške određenoj skupini ciljeva i organizacija”, pa tako ni Fondaciji Bill i Melinda Gates. Unatoč tome, logično je da će Gates novac donirati svojoj zakladi, a zna se i da joj je Buffet jedan od donatora, pa se može zaključiti da je fondacija Gatesovih na dobrom putu da uspostavi monopol na globalnom filantropskom tržištu.
Carnegiejeve ideje
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”, kako je to definirao jedan od teoretičara filantrokapitalizma i urednik u magazinu “The Economist” Matthew Bishop. Prema Bishopu i filantrokapitalistima, ali i svjetskim političarima poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, država je, za razliku od privatnog sektora, “beznadežna” kada su u pitanju inovacije, pa se ova “revolucionarna transformacija” filantropije sastoji od primjene postulata biznisa, poput investiranja, učinkovitosti, jasno definiranih ciljeva i mjerljivih i brzih rezultata.
Kako napominju neki analitičari, Gates i Buffet pokušavaju uskrsnuti ideju američkog industrijalca i filantropa iz 19. stoljeća Andrewa Carnegieja, koji je u eseju “Evanđelje po bogatstvu” ustvrdio da je jedna od najvećih briga upokojenog bogataša mogućnost da će mu djeca proćerdati bogatstvo, dok ni postojeće zaklade ne mogu garantirati da će novac utrošiti onako kako donator želi. Zbog toga Carnegie predlaže da bogati, budući da imaju smisla za upravljanje kapitalom, sami usmjere svoj novac “natrag u društvo”. Andrew Carnegie, čija je kompanija Carnegie Steel poznata i po jednom od najkrvavijih štrajkova u američkoj povijesti, svoj je novac stoga uložio u obrazovne institucije, istraživačke centre i knjižnice.
Na njegovom tragu je i najava vlasnika lanca parfumerija DM Götza Wernera, koji je citirao Carnegiejevu maksimu da nije sramota živjeti bogat, ali jeste umrijeti bogat. Stoga je odlučio razbaštiniti vlastitu djecu i milijardu eura vrijednu tvrtku pokloniti neimenovanoj dobrotvornoj fondaciji. Oduševljeni mediji Wernerov su čin prozvali vrhuncem “kapitalizma s ljudskim licem”, koji se sastoji od toga da milijarder svojim radnicima daje plaću od tisuću eura i poklon-pakete s proizvodima vlastite tvrtke.
Kako za “Novosti” kaže dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kod Wernera i ostalih “filantropa” radi se o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.
Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.
Kako napominje Robert Reich, politolog s američkog sveučilišta Berkeley, ova bi inicijativa umjesto oduševljenja trebala izazvati zabrinutost, jer pokazuje koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. I Reich podsjeća na 19. stoljeće SAD-a, kada su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegieja i Rockefellera kontrolirale cijelu ekonomiju i imale toliko da su mogle davati i ostati bogate. Danas takvi monopoli postoje u područjima financija i informacijske znanosti, no opasnost filantrokapitalizma nije samo u činjenici da pokušava legitimirati sustav koji proizvodi tolike nejednakosti da mu je potrebna filantropija, već i u tome što njegovi nositelji pokušavaju privatizirati i komercijalizirati socijalnu funkciju, koja pripada državi.
Dobrotvorstvo nezdravo za demokraciju
Kako piše Michael Edwards, bivši savjetnik Svjetske banke i autor nekoliko knjiga kritike filantrokapitalizma, takvo dobrotvorstvo nezdravo je za demokraciju jer građansko društvo, da bi uopće funkcioniralo, mora biti snažno i neovisno, a ako ga “kolonizira” biznis, više neće biti nikoga tko bi postavljao pitanja o kapitalizmu i socijalnoj pravdi. Upliv tržišta u sve aspekte ljudskog društva, smatra Edwards, dovodi do erozije starih tradicija kolektivne akcije, demokratske odgovornosti i solidarnosti, a pretvaranje javnih dobara, poput zdravlja i obrazovanja, u poprište privatnih interesa neminovno će dovesti do stvaranja monopola i nejednakosti i u tim područjima. Kako napominje Geoff Mulgan, direktor londonske Fondacije Young, filantrokapitalizam ideološki nije niti na tragu klasične teorije slobodnog tržišta, jer ono pretpostavlja da konzument sam odlučuje što je za njega najbolje, dok filantrokapitalisti pretpostavljaju da oni znaju što je najbolje za ljude, a njihovo enormno bogatstvo daje im moć da usmjeravaju cijele industrije i pritom zatiru socijalnu funkciju države. To se najbolje vidi iz činjenice da američki proračun svake godine gubi 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotvorne svrhe. No, ono što filantrokapitalisti nemaju je demokratski legitimitet da odlučuju o pitanjima iz socijalne sfere, a samim ih je tim i teško pozivati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica.
Michael Edwards smatra da dugoročni ciljevi, poput društvene transformacije, niti su mjerljivi terminima maksimizacije profita, niti će se filantropija ikada baviti samim uzrocima nejednakosti, poput nepravedne distribucije zemlje i vlasništva, jer takav sustav omogućava stvaranje enormnog bogatstva. Geoff Mulgan napominje, pak, da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija. Osim toga, za razliku od kršćanske tradicije prema kojoj se dobrotvorstvo ne oglašava na sva zvona, filantrokapitalizam je, kako kaže Kulić, motiviran i “dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ga zbog toga u najmanju ruku ne treba glorificirati”.
Američki dnevnik “Los Angeles Times” 2007. godine pisao je kako Fondacija Bill i Melinda Gates ulaže u kompanije koje uzrokuju upravo one zdravstvene probleme protiv kojih se bori. Djeca u južnoafričkoj školi u Murebanku tako su patila od respiratornih problema povezanih s rafinerijama kompanija BP i Anglo American, čiji su dioničari Gatesovi. Iste godine magazin “Foreign Affairs” pisao je kako organizacije poput Gatesove destabiliziraju zdravstvene sustave u siromašnim zemljama, jer koncentriranjem na specifične probleme, poput AIDS-a, odvlače resurse s temeljnih javnozdravstvenih ciljeva – preživljavanja rodilja i iskorjenjivanja dječjih bolesti. Tezu je potvrdio i Arata Kochi iz Svjetske zdravstvene organizacije, rekavši da puno novca dovodi do monopola koji istiskuje manje igrače i intelektualno natjecanje, budući da se preživjele organizacije “utope u Gatesovim dolarima” i postaju o njemu ovisne, a time i nekritične.
Preneseno sa www.novossti.com
(zurnal.info)
">O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”
Kada su Bill Gates i Warren Buffet, drugi i treći najbogatiji čovjek svijeta, pozvali američke milijardere da polovicu svojih bogatstava daju u dobrotvorne svrhe, svjetski mediji s oduševljenjem su pozdravili velikodušnost ovih poznatih filantropa. Pozivu se odmah odazvalo 40 njihovih sunarodnjaka, među kojima i televizijski mogul Ted Turner, hollywoodski režiser George Lucas i newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg.
Gates i Buffet, koji su lani bili teški 53 odnosno 47 milijardi dolara, obznanili su da je cilj akcije Giving Pledge “pomoći u rješavanju gorućih problema”, naglasivši da akcija “ne uključuje davanje novca, niti pružanje podrške određenoj skupini ciljeva i organizacija”, pa tako ni Fondaciji Bill i Melinda Gates. Unatoč tome, logično je da će Gates novac donirati svojoj zakladi, a zna se i da joj je Buffet jedan od donatora, pa se može zaključiti da je fondacija Gatesovih na dobrom putu da uspostavi monopol na globalnom filantropskom tržištu.
Carnegiejeve ideje
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”, kako je to definirao jedan od teoretičara filantrokapitalizma i urednik u magazinu “The Economist” Matthew Bishop. Prema Bishopu i filantrokapitalistima, ali i svjetskim političarima poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, država je, za razliku od privatnog sektora, “beznadežna” kada su u pitanju inovacije, pa se ova “revolucionarna transformacija” filantropije sastoji od primjene postulata biznisa, poput investiranja, učinkovitosti, jasno definiranih ciljeva i mjerljivih i brzih rezultata.
Kako napominju neki analitičari, Gates i Buffet pokušavaju uskrsnuti ideju američkog industrijalca i filantropa iz 19. stoljeća Andrewa Carnegieja, koji je u eseju “Evanđelje po bogatstvu” ustvrdio da je jedna od najvećih briga upokojenog bogataša mogućnost da će mu djeca proćerdati bogatstvo, dok ni postojeće zaklade ne mogu garantirati da će novac utrošiti onako kako donator želi. Zbog toga Carnegie predlaže da bogati, budući da imaju smisla za upravljanje kapitalom, sami usmjere svoj novac “natrag u društvo”. Andrew Carnegie, čija je kompanija Carnegie Steel poznata i po jednom od najkrvavijih štrajkova u američkoj povijesti, svoj je novac stoga uložio u obrazovne institucije, istraživačke centre i knjižnice.
Na njegovom tragu je i najava vlasnika lanca parfumerija DM Götza Wernera, koji je citirao Carnegiejevu maksimu da nije sramota živjeti bogat, ali jeste umrijeti bogat. Stoga je odlučio razbaštiniti vlastitu djecu i milijardu eura vrijednu tvrtku pokloniti neimenovanoj dobrotvornoj fondaciji. Oduševljeni mediji Wernerov su čin prozvali vrhuncem “kapitalizma s ljudskim licem”, koji se sastoji od toga da milijarder svojim radnicima daje plaću od tisuću eura i poklon-pakete s proizvodima vlastite tvrtke.
Kako za “Novosti” kaže dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kod Wernera i ostalih “filantropa” radi se o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.
Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.
Kako napominje Robert Reich, politolog s američkog sveučilišta Berkeley, ova bi inicijativa umjesto oduševljenja trebala izazvati zabrinutost, jer pokazuje koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. I Reich podsjeća na 19. stoljeće SAD-a, kada su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegieja i Rockefellera kontrolirale cijelu ekonomiju i imale toliko da su mogle davati i ostati bogate. Danas takvi monopoli postoje u područjima financija i informacijske znanosti, no opasnost filantrokapitalizma nije samo u činjenici da pokušava legitimirati sustav koji proizvodi tolike nejednakosti da mu je potrebna filantropija, već i u tome što njegovi nositelji pokušavaju privatizirati i komercijalizirati socijalnu funkciju, koja pripada državi.
Dobrotvorstvo nezdravo za demokraciju
Kako piše Michael Edwards, bivši savjetnik Svjetske banke i autor nekoliko knjiga kritike filantrokapitalizma, takvo dobrotvorstvo nezdravo je za demokraciju jer građansko društvo, da bi uopće funkcioniralo, mora biti snažno i neovisno, a ako ga “kolonizira” biznis, više neće biti nikoga tko bi postavljao pitanja o kapitalizmu i socijalnoj pravdi. Upliv tržišta u sve aspekte ljudskog društva, smatra Edwards, dovodi do erozije starih tradicija kolektivne akcije, demokratske odgovornosti i solidarnosti, a pretvaranje javnih dobara, poput zdravlja i obrazovanja, u poprište privatnih interesa neminovno će dovesti do stvaranja monopola i nejednakosti i u tim područjima. Kako napominje Geoff Mulgan, direktor londonske Fondacije Young, filantrokapitalizam ideološki nije niti na tragu klasične teorije slobodnog tržišta, jer ono pretpostavlja da konzument sam odlučuje što je za njega najbolje, dok filantrokapitalisti pretpostavljaju da oni znaju što je najbolje za ljude, a njihovo enormno bogatstvo daje im moć da usmjeravaju cijele industrije i pritom zatiru socijalnu funkciju države. To se najbolje vidi iz činjenice da američki proračun svake godine gubi 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotvorne svrhe. No, ono što filantrokapitalisti nemaju je demokratski legitimitet da odlučuju o pitanjima iz socijalne sfere, a samim ih je tim i teško pozivati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica.
Michael Edwards smatra da dugoročni ciljevi, poput društvene transformacije, niti su mjerljivi terminima maksimizacije profita, niti će se filantropija ikada baviti samim uzrocima nejednakosti, poput nepravedne distribucije zemlje i vlasništva, jer takav sustav omogućava stvaranje enormnog bogatstva. Geoff Mulgan napominje, pak, da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija. Osim toga, za razliku od kršćanske tradicije prema kojoj se dobrotvorstvo ne oglašava na sva zvona, filantrokapitalizam je, kako kaže Kulić, motiviran i “dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ga zbog toga u najmanju ruku ne treba glorificirati”.
Američki dnevnik “Los Angeles Times” 2007. godine pisao je kako Fondacija Bill i Melinda Gates ulaže u kompanije koje uzrokuju upravo one zdravstvene probleme protiv kojih se bori. Djeca u južnoafričkoj školi u Murebanku tako su patila od respiratornih problema povezanih s rafinerijama kompanija BP i Anglo American, čiji su dioničari Gatesovi. Iste godine magazin “Foreign Affairs” pisao je kako organizacije poput Gatesove destabiliziraju zdravstvene sustave u siromašnim zemljama, jer koncentriranjem na specifične probleme, poput AIDS-a, odvlače resurse s temeljnih javnozdravstvenih ciljeva – preživljavanja rodilja i iskorjenjivanja dječjih bolesti. Tezu je potvrdio i Arata Kochi iz Svjetske zdravstvene organizacije, rekavši da puno novca dovodi do monopola koji istiskuje manje igrače i intelektualno natjecanje, budući da se preživjele organizacije “utope u Gatesovim dolarima” i postaju o njemu ovisne, a time i nekritične.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Copy / paste
FILANTROPIJA: Izrabljivači s ljudskim licem
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”
Kada su Bill Gates i Warren Buffet, drugi i treći najbogatiji čovjek svijeta, pozvali američke milijardere da polovicu svojih bogatstava daju u dobrotvorne svrhe, svjetski mediji s oduševljenjem su pozdravili velikodušnost ovih poznatih filantropa. Pozivu se odmah odazvalo 40 njihovih sunarodnjaka, među kojima i televizijski mogul Ted Turner, hollywoodski režiser George Lucas i newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg.
Gates i Buffet, koji su lani bili teški 53 odnosno 47 milijardi dolara, obznanili su da je cilj akcije Giving Pledge “pomoći u rješavanju gorućih problema”, naglasivši da akcija “ne uključuje davanje novca, niti pružanje podrške određenoj skupini ciljeva i organizacija”, pa tako ni Fondaciji Bill i Melinda Gates. Unatoč tome, logično je da će Gates novac donirati svojoj zakladi, a zna se i da joj je Buffet jedan od donatora, pa se može zaključiti da je fondacija Gatesovih na dobrom putu da uspostavi monopol na globalnom filantropskom tržištu.
Carnegiejeve ideje
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”, kako je to definirao jedan od teoretičara filantrokapitalizma i urednik u magazinu “The Economist” Matthew Bishop. Prema Bishopu i filantrokapitalistima, ali i svjetskim političarima poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, država je, za razliku od privatnog sektora, “beznadežna” kada su u pitanju inovacije, pa se ova “revolucionarna transformacija” filantropije sastoji od primjene postulata biznisa, poput investiranja, učinkovitosti, jasno definiranih ciljeva i mjerljivih i brzih rezultata.
Kako napominju neki analitičari, Gates i Buffet pokušavaju uskrsnuti ideju američkog industrijalca i filantropa iz 19. stoljeća Andrewa Carnegieja, koji je u eseju “Evanđelje po bogatstvu” ustvrdio da je jedna od najvećih briga upokojenog bogataša mogućnost da će mu djeca proćerdati bogatstvo, dok ni postojeće zaklade ne mogu garantirati da će novac utrošiti onako kako donator želi. Zbog toga Carnegie predlaže da bogati, budući da imaju smisla za upravljanje kapitalom, sami usmjere svoj novac “natrag u društvo”. Andrew Carnegie, čija je kompanija Carnegie Steel poznata i po jednom od najkrvavijih štrajkova u američkoj povijesti, svoj je novac stoga uložio u obrazovne institucije, istraživačke centre i knjižnice.
Na njegovom tragu je i najava vlasnika lanca parfumerija DM Götza Wernera, koji je citirao Carnegiejevu maksimu da nije sramota živjeti bogat, ali jeste umrijeti bogat. Stoga je odlučio razbaštiniti vlastitu djecu i milijardu eura vrijednu tvrtku pokloniti neimenovanoj dobrotvornoj fondaciji. Oduševljeni mediji Wernerov su čin prozvali vrhuncem “kapitalizma s ljudskim licem”, koji se sastoji od toga da milijarder svojim radnicima daje plaću od tisuću eura i poklon-pakete s proizvodima vlastite tvrtke.
Kako za “Novosti” kaže dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kod Wernera i ostalih “filantropa” radi se o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.
Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.
Kako napominje Robert Reich, politolog s američkog sveučilišta Berkeley, ova bi inicijativa umjesto oduševljenja trebala izazvati zabrinutost, jer pokazuje koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. I Reich podsjeća na 19. stoljeće SAD-a, kada su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegieja i Rockefellera kontrolirale cijelu ekonomiju i imale toliko da su mogle davati i ostati bogate. Danas takvi monopoli postoje u područjima financija i informacijske znanosti, no opasnost filantrokapitalizma nije samo u činjenici da pokušava legitimirati sustav koji proizvodi tolike nejednakosti da mu je potrebna filantropija, već i u tome što njegovi nositelji pokušavaju privatizirati i komercijalizirati socijalnu funkciju, koja pripada državi.
Dobrotvorstvo nezdravo za demokraciju
Kako piše Michael Edwards, bivši savjetnik Svjetske banke i autor nekoliko knjiga kritike filantrokapitalizma, takvo dobrotvorstvo nezdravo je za demokraciju jer građansko društvo, da bi uopće funkcioniralo, mora biti snažno i neovisno, a ako ga “kolonizira” biznis, više neće biti nikoga tko bi postavljao pitanja o kapitalizmu i socijalnoj pravdi. Upliv tržišta u sve aspekte ljudskog društva, smatra Edwards, dovodi do erozije starih tradicija kolektivne akcije, demokratske odgovornosti i solidarnosti, a pretvaranje javnih dobara, poput zdravlja i obrazovanja, u poprište privatnih interesa neminovno će dovesti do stvaranja monopola i nejednakosti i u tim područjima. Kako napominje Geoff Mulgan, direktor londonske Fondacije Young, filantrokapitalizam ideološki nije niti na tragu klasične teorije slobodnog tržišta, jer ono pretpostavlja da konzument sam odlučuje što je za njega najbolje, dok filantrokapitalisti pretpostavljaju da oni znaju što je najbolje za ljude, a njihovo enormno bogatstvo daje im moć da usmjeravaju cijele industrije i pritom zatiru socijalnu funkciju države. To se najbolje vidi iz činjenice da američki proračun svake godine gubi 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotvorne svrhe. No, ono što filantrokapitalisti nemaju je demokratski legitimitet da odlučuju o pitanjima iz socijalne sfere, a samim ih je tim i teško pozivati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica.
Michael Edwards smatra da dugoročni ciljevi, poput društvene transformacije, niti su mjerljivi terminima maksimizacije profita, niti će se filantropija ikada baviti samim uzrocima nejednakosti, poput nepravedne distribucije zemlje i vlasništva, jer takav sustav omogućava stvaranje enormnog bogatstva. Geoff Mulgan napominje, pak, da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija. Osim toga, za razliku od kršćanske tradicije prema kojoj se dobrotvorstvo ne oglašava na sva zvona, filantrokapitalizam je, kako kaže Kulić, motiviran i “dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ga zbog toga u najmanju ruku ne treba glorificirati”.
Američki dnevnik “Los Angeles Times” 2007. godine pisao je kako Fondacija Bill i Melinda Gates ulaže u kompanije koje uzrokuju upravo one zdravstvene probleme protiv kojih se bori. Djeca u južnoafričkoj školi u Murebanku tako su patila od respiratornih problema povezanih s rafinerijama kompanija BP i Anglo American, čiji su dioničari Gatesovi. Iste godine magazin “Foreign Affairs” pisao je kako organizacije poput Gatesove destabiliziraju zdravstvene sustave u siromašnim zemljama, jer koncentriranjem na specifične probleme, poput AIDS-a, odvlače resurse s temeljnih javnozdravstvenih ciljeva – preživljavanja rodilja i iskorjenjivanja dječjih bolesti. Tezu je potvrdio i Arata Kochi iz Svjetske zdravstvene organizacije, rekavši da puno novca dovodi do monopola koji istiskuje manje igrače i intelektualno natjecanje, budući da se preživjele organizacije “utope u Gatesovim dolarima” i postaju o njemu ovisne, a time i nekritične.
Preneseno sa www.novossti.com
(zurnal.info)
tena erceg (novosti)
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”
Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.
