Gaddafi, vrijeme ističe

Ni Bijela Kuća, ni ja sam nismo smjeli dati potporu pukovniku Gadafiju. Naš cilj je bio otvoriti novu eru angažmana između vlade Sjedinjenih Država i američkog poslovanja sa ljudima Libije.

Sedam godina kasnije vraćam se u Libiju, ovog puta na mnogo drugačiju misiju, kao čelnik male privatne delegacije, na poziv šefa osoblja pukovnika Gadafija, sa znanjem Obamine administracije i članova kongresa iz obje partije. Naš susret i cilj sa pukovnikom Gadafijem danas jeste nagovoriti ga da ode svlasti.

Nema nikakve sumnje da Amerika treba igrati ključnu ulogu u pomaganju da Libijci stvore novu vladu. Nažalost, Vašington je spiskao mnoge mogućnosti za postizanje tog cilja bez krvoprolića. I ako ćemo ponovo početi i ako se uključe vodeće zemlje, čak i one bliže pukovniku Gadafiju - možemo ponovo izgubiti priliku pomoći u izgradnji nove Libije.

Unatoč našeg cilja iz 2004. i da od dvije uzastopne delegacije koje sam takođe ja vodio, Amerika je bila i dalje skoncentrisana na samog pukovnoka Gadafija.

No, kako smo naučili kroz slične napore u Azerbejdžanu i Armeniji, ključ za promoviranje reformi u stranoj zemlji je identificirati i baviti s novim čelnicima.

Zaista, to je ono što smo namjeravali učiniti u Libiji. Planovi za koordinirani napor između Kongresa i libijskih zakonodavaca i njegovanje novih generacija libijskih vođa, nikada se nije razvila.

Plan koji je donijet od strane međunarodnih nevladinih organizacija u Libiju da razvije svoje civilne institucije, nikada nije ostvarena.

Jer, obojica i Bush i Obama nisu uspjeli pratiti ove početne napore, danas imamo nekoliko kontakata vodećih zemalja izvan pukovnika Gadafija, a mi nemamo strateškog plana nakon što on napusti vlast.

Drugi element za naš plan jeste da se promoviraju angažmani između američkih i libijskih poslovnih interesa, i na taj način potaknu zemlje slobodnog tržišta. Dok su američke firme ostvarile milijarde dolara od 2004, one nisu uspjele da se povežu sa svima, pa ni sa samim Gadafijevim režimom.

I gdje su Bijela Kuća i Kongres u svemu tome?

Prvo, moramo se susresti licem u lice sa pukovnikom Gadafijem i nagovoriti ga da ode, što se moja delegacija i nada da će uraditi. Ja sam ga upoznao dovoljno puta i znam da će to biti vrlo teško.

Istovremeno, moramo pridobiti UN, koji će neposredno nadzirati prekid vatre, sa libijskom vojskom koja će osporavati povlačenje iz gradova i na kraju, pobunjeničke snage koje će sigurno pokušati da jačaju.

Onda moramo identificirati i uključiti vođe koje nisu savršene, ali su pragmatične i sa reformom se planiraju najbolje pozicionirani.

Naprimjer, premijer Baghdadi Mahmudi i vođa pobunjenika Nacionalnog vijeća Mustafa Abdul Jali, trebaju se sastati sa izaslanikom UN-a Abdel Ilah al-Khatib i raditi na rasporedu za izbore, za novog predsjednika i zakonodavstva. Takođe treba stvoriti novi odbor za razvoj u sklopu uređenja.

Sin pukovnika Gadafija, Saif je moćan poslovni čovjek i političar, mogao bi odigrati ključnu ulogu kao član odbora i smisliti novu vladajuću strukturu ili Ustav.

Mlađi gospodin Gadafi koji je napravio zaraćene komentare u vezi sa pobunjenicima, ima već svoje klevetnike. On također gura svoju vladu da prihvate odgovornost za bombaške napade Panama let preko Škotske, diskoteke u Njemačkoj i dati naknadu za porodice žrtava.

On je također besplatno zastupao grupu bugarskih medicinskih sestara koje su dva puta osuđivane na smrt.

Svijet se slaže da pukovnik Gadafi mora ići, iako niko nema plan, temelj za civilno društvo nije izgrađen, a mi nismo sigurni kome se može vjerovati. Ali u međuvremenu, narod Libije zaslužuje puno više od bombi.

(Preneseno iz The New York Timesa)