Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti.
Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.
Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige
TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?
KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:
„Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1
TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?
KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.
TN: Nijeste to neposredno čuli?
KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...
TN: Zato vas i pitam.
KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.
Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…
TN: Kojim profesorom?
KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.
Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.
GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA
TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?
KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.
TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?
KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.
TN: Tamo nije bilo civila? KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.
TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?
KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju: “Tito – Marko! Tito – Marko!”
“Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”
Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2
TN: Zašto su vas tamo poslali?
KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.
“Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.
“Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”
Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.
TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli? KAPIČIĆ: Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…
TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?
KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.
Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.
TN: Šta to znači?
KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.
TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?
KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.
U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…
TN: Ko? KAPIČIĆ: Veljko Mićunović, na primjer…
TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.
KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.
TN: Kako ga je “umirio”?!
KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”
TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!
KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!
TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.
KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!
TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih! KAPIČIĆ: Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!
TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.
KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.
“Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”
Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.
Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.
“Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”
“Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”
Zanijemio je.
Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.
PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA
TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.
KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…
TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…
KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...
Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.
TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?
KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!
TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!
KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.
TN: Na koji način? KAPIČIĆ: Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…
TN: Zašto ste otišli?
KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.
TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…
KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!
TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!
KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!
TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!
KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...
TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?
KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!
TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?
KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.
TN: Šta ste im rekli?
KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”
Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…
Da, bojali smo ih se…
Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.
“To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.
“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”
Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.
TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!
PETROVA RUPA
KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture… TN: A Petrova rupa? KAPIČIĆ: Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!
TN: Šta je izmišljeno?
KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3
TN: Šta to znači?
KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…
TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!
KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!
TN: Ne odustajete!?
KAPIČIĆ: Ne odustajem!Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4
TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5 KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…
Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao: “Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”
I sâm sam se nasmijao.
TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?
KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!
TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru? KAPIČIĆ: Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!
Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...
Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose. TN: Šta je to značilo? KAPIČIĆ: Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića. TN: Zašto je to radio?
KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:
«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»
Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.
Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.
MANITI VLADO DAPČEVIĆ
TN: Kakve probleme?
KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.
„Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.
«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»
Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.
Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.
„Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.
Tresao sam se od bijesa!
«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.
„Vidim, Jovo.“
«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.
Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.
TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?
KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.
«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»
«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.
«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»
„Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“
«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.
TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac? KAPIČIĆ: Nikada.Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.
(zurnal.info)
1Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.
Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.
Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).
2 Kidrič Boris(1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.
3Komnenić Petar(1895–1957) -Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.
4Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.
5Kardelj Edvard Bevc (1910-1979) – Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.
">Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti.
Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.
Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige
TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?
KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:
„Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1
TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?
KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.
TN: Nijeste to neposredno čuli?
KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...
TN: Zato vas i pitam.
KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.
Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…
TN: Kojim profesorom?
KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.
Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.
GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA
TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?
KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.
TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?
KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.
TN: Tamo nije bilo civila? KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.
TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?
KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju: “Tito – Marko! Tito – Marko!”
“Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”
Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2
TN: Zašto su vas tamo poslali?
KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.
“Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.
“Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”
Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.
TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli? KAPIČIĆ: Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…
TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?
KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.
Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.
TN: Šta to znači?
KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.
TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?
KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.
U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…
TN: Ko? KAPIČIĆ: Veljko Mićunović, na primjer…
TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.
KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.
TN: Kako ga je “umirio”?!
KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”
TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!
KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!
TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.
KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!
TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih! KAPIČIĆ: Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!
TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.
KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.
“Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”
Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.
Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.
“Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”
“Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”
Zanijemio je.
Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.
PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA
TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.
KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…
TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…
KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...
Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.
TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?
KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!
TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!
KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.
TN: Na koji način? KAPIČIĆ: Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…
TN: Zašto ste otišli?
KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.
TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…
KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!
TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!
KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!
TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!
KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...
TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?
KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!
TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?
KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.
TN: Šta ste im rekli?
KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”
Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…
Da, bojali smo ih se…
Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.
“To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.
“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”
Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.
TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!
PETROVA RUPA
KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture… TN: A Petrova rupa? KAPIČIĆ: Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!
TN: Šta je izmišljeno?
KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3
TN: Šta to znači?
KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…
TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!
KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!
TN: Ne odustajete!?
KAPIČIĆ: Ne odustajem!Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4
TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5 KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…
Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao: “Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”
I sâm sam se nasmijao.
TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?
KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!
TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru? KAPIČIĆ: Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!
Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...
Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose. TN: Šta je to značilo? KAPIČIĆ: Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića. TN: Zašto je to radio?
KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:
«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»
Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.
Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.
MANITI VLADO DAPČEVIĆ
TN: Kakve probleme?
KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.
„Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.
«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»
Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.
Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.
„Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.
Tresao sam se od bijesa!
«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.
„Vidim, Jovo.“
«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.
Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.
TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?
KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.
«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»
«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.
«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»
„Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“
«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.
TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac? KAPIČIĆ: Nikada.Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.
(zurnal.info)
1Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.
Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.
Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).
2 Kidrič Boris(1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.
3Komnenić Petar(1895–1957) -Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.
4Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.
5Kardelj Edvard Bevc (1910-1979) – Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.
">
:GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa
Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti.
Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.
Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige
TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?
KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:
„Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1
TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?
KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.
TN: Nijeste to neposredno čuli?
KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...
TN: Zato vas i pitam.
KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.
Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…
TN: Kojim profesorom?
KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.
Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.
GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA
TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?
KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.
TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?
KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.
TN: Tamo nije bilo civila? KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.
TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?
KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju: “Tito – Marko! Tito – Marko!”
“Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”
Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2
TN: Zašto su vas tamo poslali?
KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.
“Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.
“Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”
Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.
TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli? KAPIČIĆ: Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…
TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?
KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.
Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.
TN: Šta to znači?
KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.
TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?
KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.
U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…
TN: Ko? KAPIČIĆ: Veljko Mićunović, na primjer…
TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.
KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.
TN: Kako ga je “umirio”?!
KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”
TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!
KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!
TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.
KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!
TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih! KAPIČIĆ: Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!
TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.
KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.
“Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”
Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.
Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.
“Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”
“Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”
Zanijemio je.
Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.
PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA
TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.
KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…
TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…
KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...
Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.
TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?
KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!
TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!
KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.
TN: Na koji način? KAPIČIĆ: Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…
TN: Zašto ste otišli?
KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.
TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…
KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!
TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!
KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!
TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!
KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...
TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?
KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!
TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?
KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.
TN: Šta ste im rekli?
KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”
Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…
Da, bojali smo ih se…
Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.
“To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.
“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”
Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.
TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!
PETROVA RUPA
KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture… TN: A Petrova rupa? KAPIČIĆ: Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!
TN: Šta je izmišljeno?
KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3
TN: Šta to znači?
KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…
TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!
KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!
TN: Ne odustajete!?
KAPIČIĆ: Ne odustajem!Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4
TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5 KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…
Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao: “Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”
I sâm sam se nasmijao.
TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?
KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!
TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru? KAPIČIĆ: Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!
Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...
Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose. TN: Šta je to značilo? KAPIČIĆ: Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića. TN: Zašto je to radio?
KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:
«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»
Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.
Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.
MANITI VLADO DAPČEVIĆ
TN: Kakve probleme?
KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.
„Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.
«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»
Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.
Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.
„Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.
Tresao sam se od bijesa!
«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.
„Vidim, Jovo.“
«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.
Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.
TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?
KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.
«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»
«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.
«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»
„Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“
«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.
TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac? KAPIČIĆ: Nikada.Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.
(zurnal.info)
1Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.
Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.
Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).
2 Kidrič Boris(1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.
3Komnenić Petar(1895–1957) -Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.
4Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.
5Kardelj Edvard Bevc (1910-1979) – Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.
tamara nikčević
Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti.
Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.
Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige
TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?
TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji. 
KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.” 
TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo? 
