Gone Bald, Waiting It Out

Bend Gone Bald osnovan je 1994. godine u Zagrebu ali se njegov rad i djelovanje uglavnom vežu za Amsterdam i Holandiju. Pokretačka snaga benda je Ivica Košavić - Razorblade Jr. koji je uvijek imao uz sebe nekoga ko je odlično odigravao sporednog igrača (bez uvrede za ostale), a da je to zaista tako potvrđuje i posljednji album pod nazivom Waiting It Out gdje Razorblade Jr. ostaje sam na gitari sa novim bubnjarem imena Sultan Battery.

Njihov prvijenac „Little Song of Love“ koji je objavljen 1995. godine za izdavačku kuću 100% Recordings ostavio je na mene izuzetan utisak. Tim albumom su samo potvrdili da je Hrvatska u to doba imala najjaču noise scenu u bivšoj Jugoslaviji. Pomenimo još i Sexu i Why stakla. S „Little Song of Love“ su se već na početku svog djelovanja u potpunosti približili svjetskoj noise sceni, album je zvučao u potpunosti kao Rapemanov legendarni Two Nuns and a Pack Mule sa Steve Albinijem na čelu.

Posljednji album snimali su u zagrebačkom studiju Kozmo. Više ne zvuče kao Rapeman ili Big Black, ovaj put su se više muzički približili Albinijevom projektu Shellack. Tempo je nešto sporiji, a sve pjesme i pored samo dva instrumenta zvuče izuzetno kompleksno. Mogući nedostatak dvočlanog banda je lako premošten spajanjem konceptualno različitih dijelova u istu cjelinu.

Album otvaraju i zatvaraju sa semplovima iz filmova "Sideways" i "Revenge Of The Pink Panther". Nakon laganog uvodnog sempla kao čekić u glavu udara The Art Of Sideburns koja je ranije objavljena kao promo-demo snimak. Uz kasniju Christmas Song ova pjesma predstavlja sami vrh albuma. Ico majstorski balansira između donekle harmoničnog koncepta i teškog noise zvuka koji na sreću preovladava ne samo u ovoj numeri već i na cijelom albumu. Na numeri Fracture Of Radius se odvajaju od brze i žestoke prezentacije i uz tromi i teški zvuk bas gitare otvaraju pjesmu, čemu se kasnije efikasno priključuje režući zvuk gitare koji popunjava sve moguće praznine koje bi mogle nastati.

The End of Symphonies je jedna od dvije skoro 10 minutne numere koja sa svojim mljevenjem svega što se nađe na putu stvara privid da ju je nemoguće preslušati u komadu. Međutim, lako se može primijetiti da je isparcelisana na zasebne cijeline koje stvaraju muzički omnibus. Christmas Song kreće sa predivnim garage-blues-noise rifovima i umornim i depresivnim ritmom. Modulisani glas odlično joj pristaje, a u posljednjim minutama klasični noise zvuk gitara pokazuje svu ljepotu ovog zvuka.

Vengeance Is A Lady Form Of Grief je numera koja ne odstupa od onoga što smo već uspijeli čuti. Tu su, opet čvrsti i teški gitarski zvuk sa jakom i naizmjeničnom grmljavinom bubnjeva, i ovdje podsjećaju na Girls Against Boys. Importance Of Symmetry odrađena je na Sonic Youth način sa brzim i na momente plesnim ritmom i naknadno dodatim haosom koji preovladava većinom pjesme.

Tromi i depresivni zvuk bas gitare započinje Diving For Oysters koja nas približava završnici albuma. Kroz pjesmu vodi fantastični zvuk bas gitare odsvirane na The Jesus Lizard način. Za kraj ostavljaju devetominutnu Eddie's Son sa sporim i rastrzanim prebiranjem po žicama.

Gone Bald su napravili perfektan noise album koji zvuči savremeno i pored toga što je zlatno doba noise muzike odavno prošlo.

(zurnal.info)