GOVOR MRŽNJE: Šešelj ko Šešelj

Koliko su naša društva nesigurna i još uvijek zarobljena u ratne strahove i ratnohuškački diskurs jasno se ogleda u načinu kako dobar dio domaćih medija izvještava o oslobađanju Vojislava Šešelja i njegovom boravku na slobodi. Jezik mržnje, koji se, ustvari, samo dobro zamaskirao proteklih godina, odjednom je ponovo svuda oko nas. Čujemo ga u informativnim emisijama javnih, ali i privatnih emitera, čitamo ga u štampanim medijima, čujemo na radiju…

Nažalost, naš svakodnevni govor odavno je obojen svim nijansama jezika mržnje, toliko da često ni ne primjećujemo kada izgovaramo riječi i rečenice koje mogu biti uvredljive i bolne za nekog drugog, ili u najgorem slučaju potaknuti na mržnju prema nekome jer je pripadnik ili pripadnica određene grupe.

I ne, ne upućujem ovdje na ono što Šešelj govori. Od njega niko ništa drugo i ne očekuje, a odavno to što on govori nije nikome relevantno. Problematično je da je medijima, i onim koji stoje iza uređivačkih politika, oslobađanje Šešelja došlo kao naručeno da probude taj uvredljivi i jezik kojim ponižava druge. Sa svih strana čujemo ili čitamo rečenice koje izgovaraju novinari, ili lokalni političari, koji pod Šešeljevom krinkom šire neke nove-stare mržnje. Isto rade Srbi, Hrvati i Bošnjaci.

Prisutnost jezika mržnje u našim medijima, 20 godina nakon kraja rata, dokaz je, ustvari, da ideje koje su nas dovele do genocida i strašnih ratnih zločina još nisu mrtve. Putem medija, održavaju ih na životu političari kojima je to interesu jer jedino ih stalno podsjećanje na strahove i patnje koje smo doživjeli može održati na vlasti.

Zakon kao cenzura

Jezik mržnje može se sankcionisati zakonima i pravilima, ali generalno nigdje u svijetu na taj način nije izvojevana pobjeda nad ovom pošasti. Zakonski regulisati ovaj problem često dovodi društvo na ivicu cenzure, što nikako ne smije biti dozvoljeno. Balans uspijevaju naći jedino visokorazvijene demokratske zemlje, poput skandinavskih. Ustvari, jezik mržnje, kažu stručnjaci, može se spriječiti jedino ako svi mi postanemo svjesni šta on jeste, ukazujemo na njega i borimo se protiv toga da ga i sami koristimo. Jedinstvena definicija šta je jezik mržnje ne postoji. Sam termin se koristi često i u različitim kontekstima, i uvijek upućuje na jezik koji je baziran na uvredama upućenim ka određenim grupama, bilo religijskim, etničkim, rasnim… Jezik mržnje često poziva ili ohrabruje nasilje ili diskriminaciju.

Međunarodna organizacija koja se bavi zaštitom slobode govora, Član 19, definisala je šest koraka kako prepoznati šta jezik mržnje jeste. Prema njoj, da bismo nešto okarakterisali jezikom mržnje, potrebno je gledati u kojem konteksu je rečeno ili napisano; drugi korak je namjera s kojom se nešto govori ili piše, odnosno da li neko nešto kaže s namjerom da bilo uvrijedi, bilo izazove ekstremne reakcije prema nekome jer je pripadnik određene grupe. Bitno je šta se kaže, ali i ko nešto kaže. Odnosno, da li osoba koja koristi jezik mržnje ima veći ili manji uticaj u društvu i koliko je velika publika kojoj se obraća. U tom kontekstu, mediji i političari, kao i sve javne ličnosti, imaju mnogo veću odgovornost nego pojedinci, građani.

Anonimni komentatori

Član 19 navodi da je bitno prepoznati i kanal kojim se prenose poruke mržnje, dakle, da li se to čini putem medija ili su to uvredljive riječi koje neko govori u privatnom okruženju, što ne može biti smatrano jezikom mržnje. Na kraju, bitno je procijeniti i koja je realna mogućnost da se onim što neko kaže, u određenom kontekstu i putem kanala koji ima široku publiku, nanese ozbiljna šteta, izazove nasilje ili potakne nekoga na zločin. U tom kontekstu, Član 19 odbacuje kao jezik mržnje ono što anonimni komentatori pišu u online komentarima, što se smatra uvredljivim govorom, ali ne i govorom mržnje s obzirom da se ne može otkriti ko govori, te da je realan efekat onog što stoji u komentarima na internetu ustvari minimalan, najčešće. No, kada mediji, javne ličnosti ili političari koriste jezik mržnje, pogotovo ako to rade u jako osjetljivim trenucima, još ako je planirano, to može dovesti do nasilja ili potaknuti na mržnju i netrpeljivost. Samo u ovim slučajevima u borbu protiv jezika mržnje treba da se uključi pravosuđe.

No, u državi kakva je naša, gdje je vladavina zakona svedena na obećanje za koje jedva da još neko ima nade da će se ikada ispuniti, niko se, ustvari, ne bori efikasno protiv jezika mržnje. Energija se često troši na diskusije o anonimnim komentarima ostavljenim na opskurnim internet portalima, a rijetko na ono što govore političari ili što se može čuti u medijima. Davanje prostora Šešeljevim izjavama, pogotovo korištenje tih izjava da bi se koristio jezik mržnje usmjeren prema cijelim grupama i naglašavala viktimizacija jedne grupe u odnosu na drugu, mnogo je teži problem, a baš to rade naši mediji, naravno u službi dnevne politike koja želi da nas drži razdvojenim i uplašenim jednih od drugih.

 Odgovornost medija

Pritom, bolje se baviti Šešeljem nego realnim problemima. A Šešelj ko Šešelj, samo profitira na tome.

Stručnjaci kažu da je jedini uspješan način borbe protiv jezika mržnje uticanje na građane da mijenjaju način razmišljanja, pa tako utiču i na medije od kojih će tražiti da ne koriste takav jezik, ali i da se suprotstave političarima koji to rade. Kada ste čuli da neki novinar postavi pitanje političaru koji koristi govor mržnje? Novinari se ovdje rijetko konfrontiraju sa takvim izjavama političara ili javnih ličnosti, nego najčešće samo prenesu rečeno, pretvarajući sebe u držače mikrofona umjesto u novinare čiji je zadatak da informišu javnost.

Odgovornost medija je ne samo da to urade, da ukažu na one koji govore jezikom mržnje javno, nego i da sami izbjegavaju upasti u zamku jezika mržnje. Suština borbe protiv jezika mržnje je u odgovornom društvu i odgovornim medijima. I od jednog i od drugo smo daleko.

Preuzeto sa Analiziraj.ba

(zurnal.info)