Duško Vagurić, borac za pravdu iz Milića: Govorili su mi - nestaćeš, ali preživio sam i nastavljam borbu!

U rudniku sam od 1982. godine, počeo sam da radim jako mlad, odmah poslije škole, sa 17 godina. Cijeli život sam proveo u rudniku. Radio sam kao rukovaoc rudarske mehanizacije od 1982. godine, a kao vozač teretnog motornog vozila od 1989. Cijelo vrijeme sam u firmi, cijeli rat sam bio ovdje i svojim očima sam gledao šta se radilo, kako se pljačkalo, koliko nas je izginulo zbog firme. Govorio je: "Ko preživi, zlatnim kašikama će jesti! Mi ćemo uvoziti radnu snagu!"  I ljudi vozili rudu, radili, izginuli, a neko uzeo pare! Pokradeno pola milijarde! A mene ucjenjuje da radim za 100 maraka. E, to mene boli, boli me ta nepravda!

Ovako govori Duško Vagurić, bivši radnik kompanije „Boksit“ iz Milića. „Bivši“ već deset godina, iako ima pravosnažno izvršno rješenje Republičke uprave za inspekcijske poslove da je otkaz Ugovora o radu koji je dobio 2006. godine nezakonit. I Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS je naložilo Inspekciji rada da sprovede rješenje kojim je otkaz proglašen nezakonitim. Odluka do danas nije sprovedena, a Vagurić već cijelu deceniju vodi bitku. Skupo je platio i još uvijek plaća borbu za ostvarenje prava na rad i život.

Da, prava na život, jer Vagurić u Milićima više nema pravo na život dostojan čovjeka. Odmazda, šikaniranja, psihička i fizička maltretiranja, beskrajni sudski procesi njegova su svakodnevnica. Jer, kako kaže, Milići su „Boksitovi“, a „Boksit“ je Rajkov, a on, Duško, „drznuo“ se da digne glas, progovori o bezakonju i kriminalu, suprotstavi se samovolji i strahovladi Rajka Dukića, predsjednika „Boksita“.

Nema šta mi nisu radili, koliko puta su me hapsili, koliko puta sam noćio u pritvoru, podmetali mi krivična djela i prijave, tukli me, pokušali da me ubiju. Na spisku sam lica kojima je zabranjen ulazak u objekte „Boksita“. Po onome što su oni napisali, cijeli Milići su „Boksitovi“, dakle, ja ne bih mogao nikud po gradu hodati. Sad u decembru sam bio u Karakaju, svratio na benzinsku pumpu, ušao u kafić da popijem piće. Kaže mi konobar iza šanka, tiho: Izvini Duško, zabranjeno nam je da te uslužimo. Ja kažem: Nema problema. Izađem. Ljudi bježe od mene, ne smiju po nalogu Rajka Dukića ni zdravo da mi kažu, pa čak i neka bližnja i daljnja rodbina. Ja ne mogu da shvatim ovaj narod u Milićima. Oni su stvorili boga na zemlji! E, a kad odu u penziju, onda mi kažu: Duško svaka ti čast, da smo mi svi bili tad kao ti , mi bi njega istjerali, ne bi on nas. Ali, kasno je sad sva priča.

MARŠ OLOŠU! NESTAĆEŠ!

Dva puta ste dobijali otkaz u „Boksitima“. Zbog čega?

Prvi otkaz sam dobio 2002. godine. Navodno, kako piše u obrazloženju, zbog smanjenog obima proizvodnje. Tad je firma bila privatizovana. Bio je prijedlog direktora da potpišem da radim za 100 maraka. Ja i nekolicina radnika to nismo htjeli potpisati i mi smo odmah dobili otkaz ugovora o radu.  Tada sam dobio minimalnu otpremninu od 1.700 maraka.

Te 2002. godine sam podnio tužbeni zahtjev protiv AD „Boksit“ Milići i dobio sam sudski spor 2005. godine, konačno rješenje da je AD „Boksit“ dužan da me vrati na posao. To je i učinio, isplaćene su mi sve izgubljene zarade i doprinosi za te dvije i po godine. Drugi otkaz dobijam kada dolazi aktuelni režim SNSD-a na vlast,  u decembru 2006. godine, i to dok sam bio na bolovanju, kao invalid rada, pri čemu je invalidnost nastupila baš u „Boksitu“ kao poslodavcu. Meni i još petorici - šestorici radnika je dat otkaz, a poslije je zaposlio 10-15 vozača! Oni su pristali na otkaz, ja nisam.

Žalio sam se Inspekciji rada - odjeljenje Bijeljina. Oni su donijeli rješenje da je otkaz nezakonit i naložili AD „Boksit“ da otkloni nedostatke. Međutim, poslodavac uopšte nije poštovao zakon. Čak ni Inspekcija rada nije ispoštovala sopstveno rješenje. I evo, deseta je godina kako se ja borim.   

Da li ste pokušali da se vratite na posao?

Ja imam rješenje da se vratim na posao, i to rješenje da se vraćam na posao po nalogu suda mi je izdao i potpisao upravo direktor „Boksita“ Rajko Dukić. Ja odem u krug transporta, dođem da radim. Tada je rukovodilac sektora saobraćaja bio Radovan Višković, aktuelni poslanik SNSD-a, koji mi kaže: Ti nikad nećeš počet' radit! Pa kako, pitam ja, evo sudske presude, pa nije ovo tvoje. Kaže: Jest, moje je i Rajkovo! Izlazi iz kruga, marš ološu! Što sam ološ, pitam ga. Kaže: Zato što si u SDS-u. Ja mu velim: „Nisam u SDS-u, a jesam simpatizer SDS-a, a svi lopovi iz SDS-a su prešli u SNSD“. Onda sam nazvao Rajka Dukića, pitam ga što me ne vraćaju na posao. On je meni počeo da psuje i svašta da govori, nazvao me ološem.

Kaže mi: Nestaćeš!  

Kome  ste se sve obraćali za ovih deset godina?

Nema institucije kojoj se nisam obraćao. Od inspekcijskih organa, ministarstva rada, suda, ombudsmana, Ustavnog suda. Svaki ministar rada i boračke zaštite koji je došao, ja sam mu pisao. Samo sam jednom dobio odgovor, tada je ministar rada bio Petar Đokić. Čak sam pisao i predsjedniku Miloradu Dodiku. Pisao sam i ombudsmanu. I od ombudsmana imam pozitivan odgovor, ali do danas nijedna odluka nije izvršena. Slao sam apelaciju i Ustavnom sudu BiH. I od Ustavnog suda sam dobio odluku da su moja prava kršena.

MALO MJESTO, VELIKI STRAH

Da li Vas je ikad iko iz zvaničnih institucija zaštitio od progona?

Nikad niko. Pa kad ni policija nije htjela da me zaštiti od fizičkih napada, nego mi je ona pravila i podmetala slučajeve, o čemu više da pričam. Navodno je mene neko prijavio da sam mu izbušio gume i dođe policija u moj lokal da me hapsi, pajserom razvalio vrata zamjenik komandira policije.

Komandir je tada bio Borić Radenko Rale, a ja sam bratu tog Radenka Borića vjenčani i kršteni  kum, eto do čega je to došlo. Razvalili lokal, a mene odveli. I koliko hoćeš puta su me odvodili u pritvor, kao ja nekom ugrožavam bezbjednost. Pa eto, ako ja nekog ugrožavam što me ne presude. Ne, oni hoće samo da me maltretiraju. Pokušali su i da me ubiju.

Napala me dvojica, otac i sin, po nalogu Rajka Dukića. Policija okarakteriše slučaj kao klasičnu tuču, prvi optuženi Duško Vagurić! Podnijeta krivična prijava protiv mene. Htjeli su da mi nametnu svog advokata, pet godina oni meni nisu dali da ja sebi izaberem advokata.

Rekao sam im: „Radite šta hoćete, suditi mi nećete bez mog advokata, a možete mi presudit“. I kad sam ja na kraju doveo svog advokata, automatski sam oslobođen optužbe, a ovi što su me napali su za pokušaj ubistva osuđeni sa 500 maraka kazne!

Šta stoji u pozadini ove priče?

Razlog zbog čega sam ja ovako šikaniran je i to što sam svjedočio o napadu na Mladena Mimića, predsjednika Udruženja građana „Milićani“. Ja sam svjedočio pod zaštitom šta sam vidio te večeri 2003. godine, nisam mogao da prećutim šta sam vidio.  Govorio sam o kriminalu u firmi.

Govorio sam i o ratnim zločinima Rajka Dukića i šta je sve radio u toku rata. Ja se borim za svoje ljudsko pravo na rad i život i ukazujem na kriminal u „Boksitima“ od privatizacije do danas. To je kriminal od blizu pola milijarde. To ja kao pravni i ekonomski laik mogu da dokažem, a kamoli stručnjaci. E to je razlog! A najodgovornije su institucije Republike Srpske i aktuelni režim.  

Kada kažete aktuelni režim, na koga tačno mislite?

Mislim na SNSD i Milorada Dodika, direktora „Boksita“ Rajka Dukića, bivšeg rukovodioca u „Boksitu“ a sada poslanika SNSD-a Radovana Viškovića, bivšeg načelnika Milića Živojina Juroševića,  aktuelnog načelnika Momira Lazarevića.

Moglo bi se pomisliti da je ovo politička, stranačka priča, da radite za račun SDS-a i opozicije. Jeste li član SDS-a? Da li vas je neko iz opozicije kontaktirao?

Nisam član SDS-a, nisam član nijedne partije, ali od sada ću biti član jedne stranke u Savezu za promjene. I biću aktivan, jedino ako me ne budu tukli i ubijali. Jer oni tuku ako ne misliš k'o oni i SNSD. Oni naređuju šta se mora radit' i kako glasati. Pa znaš li ti šta oni rade radnicima u „Boksitu“ kad su izbori. Kažu: svaki listić koji dobijete je kodiran, ima broj i ako ne glasate znaće se da niste glasali, i zna se ko je kako glasao! Ljudi povjeruju, uplaše se, i šta će, glasaju kako im se kaže. Ja znam ljude, radnike „Boksita“, koji glasaju pa kažu: Sad znam da ja nisam ja, ali šta ću, moram!

Zašto Milićani pristaju na takav život, zašto pristaju na ćutanje i pokoravanje?

Milići su malo mjesto. Ljudi se boje, dobiće otkaz. Ko danas može naći posao u Milićima, samo Rajkova uža i šira rodbina i stranački pripadnici.

NI DJECA NISU POŠTEĐENA

Od čega živite?

Srećom pa sam mlad počeo raditi i prije rata sam bio stambeno situiran.  Kad sam prvi put dobio na sudu da mi je otkaz nezakonit, isplaćeno mi je 30.000 maraka zaostalih zarada i uplaćeni doprinosi. To je njima bio najveći udarac. Živio sam jedno vrijeme od tih para. Onda sam imao svoju šumu, očevinu i djedovinu, radio sam šumu 2009. godine. 

Ali i tu su me opet sprečavali da preživim. Podnijeli krivičnu prijavu da sam ukrao šumu. Od koga ću ukrasti, od samog sebe, šuma  je moja. I evo sedam punih godina, od 2009. godine, oni mene i dalje gone za tu navodnu krađu šume. Sad se bavim proizvodnjom malina. Bila je dobra cijena maline jedno vrijeme. Sprečevali bi oni mene i u tom poslu, intervenisali bi, ali nemaju uvida. Dođe čovjek s kamionom na njivu i utovari malinu, tako da nekako uspjevam, ali teško se preživljava. Imam dvoje djece, dvije kćerke na fakultetu u Banja Luci, skupo školovanje. Sin mi je završio srednju školu, u Milićima je, ponešto radi.

Kako žive Vaša djeca?

Imali su neprijatnosti. Kad sam ja progovorio o kriminalu u „Boksitu“, 2011. godine, kćerka mi je bila u kulturno-umjetničkom društvu, igrala folklor. I kad je Dukić čuo da je to moja kćerka, on je odmah ukinuo kulturno-umjetničko društvo. Milići nisu imali kulturno-umjetničko društvo dvije godine,  tek sad su ga ponovo osnovali. Sina mi je prije dvije godine, dok je još bio maloljetan, uhapsila policija. Otišli u školu po njega i optužili ga da je ukrao nekakav akumulator. Poslije su mene optužili za tu krađu, ubjeđuju me da sam kriv, a ja znam da nisam. I pošaljem ja tad prigovor ministru policije. Do dana današnjeg odgovora nema. I kome ja dalje da se žalim?

Da li ste nekad pomislili da se odselite iz Milića?

Jesam, pomišljao sam, ali mi je bilo već kasno... Djeca su mi ovdje išla u školu. Trebao sam možda otići prvi put kad sam dobio otkaz i kad sam to naplatio, tad sam možda i mogao, mogao bih naći neki smiraj, ali eto...Da sam tad bio ove pameti ne bi me Milići vidjeli, ja sam k'o vozač mogao raditi gdje hoću, ali mala djeca, nije lako se seliti i počinjati ispočetka. A i nisam imao kud. Dok je čovjek mlađi, može se i upustiti u neke promjene, sad mi je već kasno.

Šta bi smatrali svojom pobjedom? Da se vratite na posao u „Boksit“?

On mene ako vrati na posao, i poveže mi se staž, ja mogu odmah u penziju. Ja sa današnjim danom, sa beneficijom i ratnim stažom, imam 44 godine staža. Što se mene tiče, ja sam završio svoj radni vijek. Ali ja ću ovo i dalje gurati, ja ću insistirati, ja ću i dalje pričati. Ja ću insistirat na zakonu. I ponovo sam pisao Rajku Dukiću da izvrši rješenje o mom povratku na posao. Kurir nije smio da primi moj dopis! Iz Pošte sam dobio obavještenje, povratnicu na kojoj piše: kurir nije smio primit poštu!

Koliko dugo će trajati Vaša borba?

Ja mislim da će trajati dok su SNSD i ovaj režim na vlasti u Republici Srpskoj i dok se god Rajko Dukić ne procesuira za ogromni kriminal. Jer Milići su „Boksitovi“, a „Boksit“ je Rajkov. I nek sam izdajnik za građane Milića, a Rajko im je patriota, ja ću svima ponovo pisati, i institucijama, i medijima, i nevladinim organizacijama, i ombudsmanu, i Haškom tribunalu ću napisati za njegove ratne zločine. On mene može sad ubiti, a mislio je da me je ubio 2006. godine kad me je istjerao iz firme, ali eto ja sam preživio i ostao normalan.  Svima ću pričati sve što znam, a ništa slagat neću.

...

FAKTOGRAFIJA PROGONA

23.mart 2007. godine: Republička uprava za inspekcijske poslove – Odjeljenje Bijeljina donosi rješenje da je otkaz Ugovora o radu Dušku Vaguriću nezakonit i nalaže poslodavcu AD „Boksit“ iz Milića da otkloni nedostatke
AD „Boksit“ iz Milića ulaže žalbu na Rješenje Republičke uprave za inspekcijske poslove – Odjeljenje Bijeljina

11.jun 2007. godine: Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS odbija žalbu AD „Boksit“ iz Milića i potvrđuje rješenje Republičke uprave za inspekcijske poslove – Odjeljenje Bijeljina da je otkaz Ugovora o radu Dušku Vaguriću nezakonit

08. mart 2011. godine: Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS šalje Republičkoj upravi za inspekcijske poslove Zahtjev za izvršenje rješenja od 23.marta 2007. godine. „Kako je za postupanje po ovom zahtjevu nadležna Inspekcija rada isti Vam dostavljamo na nadležno postupanje uz zahtjev da nas obavijestite o Vašem postupanju po istom iz razloga što je od donošenja prvostepenog rješenja koje je potvrđeno rješenjem ovog ministarstva proteklo više od četiri godine“, navodi se u zahtjevu za izvršenje rješenja koji potpisuje pomoćnik ministra za rad i zapošljavanje Čedo Kovačević

(zurnal.info)