KAKO JE OPLJAČKANA NAŠA INDUSTRIJA (5): Hidrogradnja je poput države, perspektivna a pokradena

Sarajevska “Hidrogradnja” je većinski u državnom vlasništvu, tačnije Federacije BiH. Ta i takva “državna” firma duguje “državi” gotovo 40 miliona za poreze i doprinose te 30 miliona za neisplaćene radničke plate. Vlada Federacije nikada nije pokrenula pitanje odgovornosti upravljačkih struktura za ova dugovanja, ali su zato Hidrogradnjini radnici postali žrtve paradoksa tipičnog za ovdašnje bezakonje.

RADNICIMA TUŽBE UMJESTO PLATA

Uprava je tužila sindikalno rukovodstvo zbog štrajka organizovanog 2013. godine i navodne štete od oko 3 miliona uzrokovane neurađenim poslovima!? Taj sudski proces je tek počeo. Pojedini članovi bivših uprava nisu pak propustili tužiti Hidrogradnju, pa su od 4 miliona preostala nakon prodaje upravne zgrade njih 30 naplatili 2 miliona, a preostala dva “poklonili” su za zaostale plaće 600 radnika!?

„Ovdje svako postrojenje, svaka mašina, svaki čovjek dnevno ispuni svoju normu. Znači, mi ispunjavamo 100% normu. Svaki prozivod koji se proda ovdje, svaki fening ide u direkciju i pare se dijele ljudima koji sjede u direkciji, a ovi bijednici, sa mnom zajedno, gladuju“, jadao se tada Senad Džaferović, radnik Hidrogradnje.

„Mi smo bili gigant. Iz giganta u pepeo, a oni iz pepela u giganta. Znači, to je Vlada kriva. Niko ni za šta ne odgovara,“ pojednostavio je situaciju njegov sapatnik Junuz Fetahović.

Tih 600 radnika je pokretanjem stečajnog postupka septembra 2016. godine “otpremljeno” na biro za nezaposlene, a njih 270 zbog neuplate doprinosa ne može biti penzionisano. Tek nakon ponovnih protesta početkom godine, dobili su iz vlade obećanja o uplati. Za sada su to još uvijek samo obećanja. Federalni premijer Fadil Novalić nije pokazao interes za eventualnu revitalizaciju “Hidrogradnje”.

"Dakle, neko razvija u stečajnom biznisu tu stečajnu firmu umjesto da je stavi na prodaju kako bi je kupila neka kompanija iz građevinskog sektora i dala za nju novac, koji bi onda služio za rješavanje ostalih povjerioca," izjavio je Novalić.

Savjetujući kako Hidrogradnju i njene nekretnine treba što prije prodati, Novalić je propustio podsjetiti kako su i sve prethodne vlade naizgled ulagale truda da prodaju ovu firmu, ali je jedan detalj bio presudan da prodaja stalnu bude odgađana. To su još uvijek nenaplaćena potraživanja Hidrogradnje od poslova u Iraku, Libiji, Tunisu. Novalić zna da ukoliko taj novac bude naplaćen, završiće u federalnom budžetu, a oni će naći način da ga bez problema potroše...

BITKA ZA IRAČKI DUG

Vijest broj 1.

“Pripadnici SIPA-e ušli su u prostorije Hidrogradnje po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo, a po prijavi Sindikata Hidrogradnje. Pripadnici SIPA-e su boravili tri sata u prostorijama Hidrogradnje zbog, kako navode iz Sindikata, akumuliranog gubitka od 100 miliona KM koji je preduzeće doveo u stečaj.”

Vijest broj 2.

“Pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu upali su u prostorije Hidrogradnje radi prikupljanja dokumenata o navodnom pranju novca i nelegalnom prisvajanju više miliona maraka. Prema nezvaničnim informacijama, predmet istrage je novac koji je svojevremeno prebačen na skrbnički račun u Beču. S tog računa vraćen je tek dio novca, dok se ostalom dijelu, a riječ je o više miliona maraka, gubi svaki trag.”

Između ove dvije informacije vremenski je razmak od 4 godine. Nikada do kraja istražena činjenica jeste koliko Hidrogradnja ima potraživanja po osnovu naplate dugova za ugovorene poslove u Iraku, odnosno koliko je naplaćeno i i na kojim računima je novac završio. Prema dokumentaciji u posjedu Žurnala, od Iraka je do 2013. godine naplaćeno 80 miliona dolara.

Sama Vlada Iraka je potvrdila da Hidrogradnji za radove na hidroelektrani Hadita duguje još 402 miliona dolara. Radovi u drugim zemljama procjenjeni su na oko 60 miliona dolara! Različite nadležne osobe su u različitim vremenima davale različite podatke.

“Otprilike je bila tajna...sredstva koja su došla od iračkog duga, da su bila negdje u nekoj susjednoj nam državi ili malo dalje i da su tim računom raspolagali najuži rukovodioci Hidrogradnje. Gospodin Drino je bio, moram reći,” tvrdio je 2013. godine bivši ministar industrije, energetike i rudarstva FBiH Vahid Hećo.

Bivši direktor Mehmed Drino, o kojem Hećo govori, preminuo je 2008. godine, ali nagađanja ili skrivanje informacije o transferima i količini novca su nastavljeni.

„Znamo da je 2012., 2013. došlo cirka 40 miliona KM. Znamo da je 7 i po miliona utrošeno za radničke plate, dobavljače, banke, tople obroke, karte, sve ono što je bilo u tom prema radnicim, osim za penzijsko osiguranje. Gdje je 23 miliona završilo? Mislimo da je po nekom sporazumu Vlada zadržala sebi 23 miliona,“ tvrdio je predsjednik Sindikata Hidrogradnje Redžep Tufekčić.

„Došlo je negdje oko 30 miliona KM. Od tih 30 miliona, 21 milion je otišao direkt radniku za izmirenja zaostalih plata. Ostalih 10 miliona bilo je za dobavljače, podmirenje dobavljača i banaka, tako da smo zaokružili uz saglasnost Vlade, Sindikata, sve je na papiru i podijeljeno kako je dogovoreno“, demantuje ga Džemaludin Peljto, bivši direktor Hidrogradnje.

Ono što je nesporno, jeste da je upravo u vrijeme dok je Peljto bio direktor, sa računa Hidrogradnje konsultantskoj kući “Keynet Development” registrovanoj u off-shore zoni na Belizeu isplaćeno 3,8 miliona maraka za navodnu pomoć u naplati duga iz Iraka, odnosno sudski spor vođen u Beogradu. Ne postoji niti jedan pisani trag da je ta usluga zaista i obavljena niti čiji je račun u Belizeu.

Postoje i još neistraženi navodi da je od 44 miliona naplaćenih potraživanja Hidrogradnje iz inostranstva čak 19 miliona plaćeno za provizije kompanijama registovanim u off-shore zonama te na jedan skrbnički račun u Beču. Treba li reći “nepoznatog” vlasnika.

Čak ni Finansijska policija FBiH nije pronašla ugovore o prodaji tzv “promisori nota”, koje su pojednostavljeno mjenice, odnosno garancija za irački dug. Od 400 miliona, trag postoji samo za nešto više od 100 miliona.

”Ja pretpostavljam da su ga prodali na tržištu, razumijete, ne mogavši čekati da dospije. Po kojoj cijeni, kako, ispod nominale, ja ne znam. Ali činjenica je da je to prodato. Ovdje nema nikakvih dokumenata, papira, da ja sad kažem ovaj ili onaj“, objašnjavao je prije tri godine Mirsad Kikanović, tada član NO Hidrogradnje.

Da interes za posredovanje u naplati Hidrogradnjinog duga ne jenjava, svjedočio je i bivši direktor Hidrogradnje Senad Hafizović. Tvrdio je da postoje pritisci pojedinih članova Nadzornog odbora imenovanih ispred Vlade Federacije da se jednom advokatskom uredu iz Turske povjeri posredovanje u naplati duga uz enormnu proviziju, gotovo polovina duga.

“Iznos od preko 322 miliona USD koji se spominje, te pristajanje i obavezivanje Hidrogradnje na isplatu provizije od preko 45 % ili preko 145 miliona USD, uz nedostatak činjenica ko je ranije i šta potpisivao u ime Hidrogradnje po tom pitanju....apsolutno zahtjeva dodatnu saglasnost i mišljenje i saglasnostVlade FBiH, resornog ministarstva i ministarstva finansija, te smatram da prije takve ishitrene odluke treba pribaviti i takav pismeni stav”, pisao je Hafizović članovima Nadzornog odbora.

Upravo veliki iznos novca čija je sudbina još uvijek misterija, objašnjava zašto je Hidrogradnja nije privatizovana. Očito je previše zainteresovanih strana u podjeli “finansijskog kolača” zvanog irački dug ove unatoč svemu još uvijek potencijalno profitabilne firme.

Sigurno je samo da u svemu tome nema udjela za 600 Hidrogradnjinih radnika, tačnije, bivših radnika....

(nastaviće se)

(zurnal.info)