Od Tuđmana do Handale: Hrvatska nesebična pomoć u radikalizaciji Bosne i Hercegovine

Suvad Jusić od 2001. godine odlazi na duže ili kraće vrijeme u Hrvatsku, radeći nadničarske poslove. Prilika za stalno zaposlenje na Braču ukazala se posljednjih dana prošle godine, kada podnosi zahtjev za izdavanje radne dozvole. 

Prvog februara dobija dozvolu, ali zadovoljstvo zbog legalizacije statusa kratko je trajalo. Narednog mjeseca biće označen kao opasnost za nacionalnu sigurnost i ustavni poredak Republike Hrvatske.

„Kako mogu biti opasnost nakon toliko godina, ni mrava nisam zgazio. Zašto sam uopšte prije mjesec dobio dozvolu ako sam tolika opasnost? Pa na razgovor sa istražiteljem me dovezao poznanik, lokalni policajac, koji me godinama poznaje. Čini mi se kao da neko ovako želi da sada mrzimo jedni druge“, priča Jusić.

On potvrđuje još niz sličnih slučajeva, gdje nedugo nakon radne dozvole, slijedi protjerivanje. Moguće da je Jusićev najveći problem što živi na području sela Mehurići, kojeg su još od ratnih dana obavještajne službe Herceg-Bosne označile.

„Po saznanju u Mehuriću ima oko 15 stranih državljana. Obuku izvode na području Han Bile, a bojevo gađanje ispod sela Guča Gora. Financiraju se prikupljenim novcem iz inozemstva. U Travniku kupuju naoružaanje od svakog, pa i od Hrvata. Put kojim dolaze je Minhen-Milano do Zagreba gdje se smještaju, a po obavljenom dogovoru sa hodžama i imamima odlaze u Bosnu. Uglavnom prolaze kao novinari koji dolaze snimati izbjeglice, a nekad i pod oznakom HOS-a,“ navedeno je u jednom izvještaju SIS-a iz 1992. godine.

Teroristi sa osobnom

Iako su to godinama poslije zvaničnici Hrvatske pokušavali negirati, strani borci u Armiji RBiH, mudžahedini, dolazili su upravo preko teritorije Hrvatske. 

Jedan od njih bio je i Ahmed Zuhair zvani Handala, optužen i osuđen zbog podmetanja ekplozivne naprave u Mostaru 1997 godine. 

Službena osobna karta izdata mu je u Zagrebu 1994. godine. Iako je bio osuđen na petogodišnju kaznu, u zatvoru u Kaoniku proveo je tek nešto više od godinu dana. Prema jednoj verziji, tadašnji predsjednik Federacije Vladimir Šoljić mu je potpisao pomilovanje, prema drugoj je razmijenjen (!?) za osuđenika hrvatske nacionalnosti. Godinama poslije Handala će biti uhapšen u Afganistanu i „smješten“ u bazu Guantanamo.

„Mi u to vrijeme nismo imali mnogo zakonskih  mehanizama kojima bismo ih zaustavili. Mnogi od njih koristili su lažna imena i putovnice. Mi smo činili sve što je bilo u našoj moći da ih spriječimo u ulasku u Bosnu i Hercegovinu,“ tvrdio je bivši šef obavještajne službe Hrvatske Miroslav Tuđman.

O „sjemenu zla“ koje su u BiH ostavili mudžahedini slegli iz raznih krajeva svijeta, Žurnal je pisao u više navrata, od lažnih humanitaraca, do vehabijskih zajednica u kojima su regrutovani pripadnici ISILA do ukazivanja na olako, slučajno ili ne, shvatanje realne opasnosti širenja selefizma - vehabizma u BiH. 

Ono što je bila poveznica dvije obavještajne zajednice, one u Hrvatskoj i onih (stranačko-nacionalnih) u BiH koje bi trebale djelovati (a nisu) kao Obavještajno sigurnosna agencija jeste međusobna nesaradnja, uzrokovana nepovjerenjem. 

U Hrvatskoj je postojao kontinuitet označavanja BiH kao najvećeg legla potencijalnih i aktivnih terorista, dok su vlasti u BiH problem, sve do pojave ISIL-a zanemarivale, dijelom pod uticajem SDA, dijelom zbog stavova bivšeg reisa Mustafe ef. Cerića.

Terorista mora biti Zijad

Prisjetimo se vježbe specijalaca Hrvatske vojske izvedene 2006. godine u splitskoj luci. Trebala je biti „savladana“ skupina terorista koji su oteli taoce, turiste na putu u Međugorje, a vođa „terorista“ nazvan je Zijad i pregovarao je na „tečnom bosanskom“ jeziku!?

Svaka novinarska priča iz BiH, kojom su ovdašnji mediji ukazivali na problem radikalizma, rezultirala je sijanjem straha od desničarske političke scene u Hrvatskoj spram BiH, povezujući sve Bošnjake sa terorizmom.

„Da ima pameti, Hrvatska bi već odavno zatvorila svoje granice prema Bosni, štoviše tamo bi koncentrirala jake snage svojih specijalnih vojnih jedinica. Ali ne, umjesto toga, ona je posve neodgovorno pripustila na svoj teritorij tolike građane susjedne države, pogotovo u vrijeme turističke sezone, pa time skandalozno riskirala živote ne samo svojih, nego i građana brojnih zemalja Evrope koji su baš Hrvatsku, kao sigurnu državu, izabrali za ljetovanje,“ pisala je, naravno ironično, prije pet godina hrvatska novinarka Heni Erceg.

Posljedice koje su godina prije bile tek potencijalne, postale su za Suvada Jusića, sa početka ove priče, stvarnost. 

To su dometi posljednje šeprtljave urote vrbovanja selefija osmišljene u SOA-i, koja je poput sestrinske službe u BiH, organizacija koju čini skup zaposlenih po stranačko-rodbinsko-interesnoj liniji. 

Bilo bi to akcija za podsmjeh, da ne ostavlja ozbiljne posljedice prije svega za one Bosance i Hercegovce koji su listom ostali bez posla samo zbog imena i prezimena, izuzimajući onih nekoliko za koje postoje dokazi.

Treba otvoreno reći da je nedvojbenim pokušajima stvaranja ISIL-ovih naraštaja na ovdašnjoj teritoriji, dobrim dijelom doprinijela upravo Hrvatska, koja je putem HDZ-a BiH sistemski radila na disfunkcionalnosti BiH. Da budemo jasni, ako je BiH „baza terorizma“ zasluga je to (i) Hrvatske. Iste one koja sustavno zatvara oči na problem vjerskog radikalizma u svojoj zemlji, samo drugog predznaka.

(zurnal.info)