Amapola, Olja Runjić: Ima nas, iz plemena ničijih

Bilo je dana kad je sve bilo malo 

male sobe u kojima smo spavali 
na malim krevetima koprcali se 
u malim snovima
male omče oko vrata nas žuljale 
mali ljudi nam podmetali noge 
mala djeca krala pažnju 
nama namijenjenu
male misli nas trovale
male ljubavi pravile gorostasne sjene 
na zidovima majušnih duša
male rane ostavljale trajne ožiljke 
male jagode bile ukusnije
nije bilo prostora za ništa veliko 
eventualno mali otok
a mi smo ipak rasli
kao iz male vode
i svijet je bivao manji
od govna
ko sve male stvari
zanemariv

zvjezdooka 

ništa ne prolazi 
ne staje 
i ništa će proći 
majke kao znaju
ljubav je kao neustrašiva 
vrijeme kao postoji 
more jest
ne čekaj da prođu
ratovi ulične mačke
i glave na katedrali
sve od čega bježiš
sve ono što tražiš
u tebi je
dobro je drugi će znati 
lijepo je drugi će htjeti 
ti za budnost budi 
spremnija od njih
i ne boj se suza
to su samo snage
pitki proplamsaji 
napusti pa prigrli
sve što znaš o meni 
za sve to što jesi 
dovoljna si
zapitanost mojih ruku 
nad dobrotom svijeta 
svijetli na tvom licu 
ne boj se straha 
to su neizgovorenog 
vulkanski predjeli 
ostavljam ti riječ 
moćniju od svih
 upotrijebi je 
unaprijedi je 
umnoži je 

proćerdaj je 

pa nek ide život 
mila moja kćeri 
 

Rat se u našu obitelj uvukao neprimjetno 

zaborav po zaborav riječ po riječ 
tišinu po tišinu
mogli smo biti bilo tko
nitko nije primijetio 
kad smo postali taj narod
naš rat je bio topao mekan i anoniman
od rova prema rovu birali smo najgore puške 
nikakvog barbarstva ni epskih poraza 
kontrolirani poremećaj ličnosti
izolirana noćna tjeskoba
kad je odjeknula prva granata
masovno smo postali množina
kad su pale prve žrtve
naša privatna zgarišta oslobodila su se 
trošnih krovova i zamandaljenih vrata 
majka je neutješno plakala
zatim je platila misu ranjenoj katedrali
dida je zalegao i umro
tri su rata previše i za tri života.
tata se od nacije odcijepio bijesom  
oca vam jebem lopovskog 
nikad nizašto u životu nije krivio žene 
osim zakonite
krivnjom ju je presamitio na pola 
glava joj se sasvim odvojila od tijela 
umrla je znala nije ko joj glavu nosi 
to kako domovina može zagorčati
 voljenoj ženi
živ čovjek upamtio nije
samo djeca pamte 
pa ne vrate 
samo djeca rastu 

blizine 

sad kad su svi mrtvi
nije ostalo ničeg
zbog čega bih se povlačila
u zasebnu prostoriju
prvo mi pada na pamet
strah od zmija
on ionako spada u atavističko nasljeđe
a svako nasljeđe dobrodošlo je u slučaju 
velikog gubitka
samoća je dobra onome tko se
u zvijezde razumije
trenutak je najteže premostiti povracima 
nema više nasljednih bolesti među nama 
vi ste otišli ja sam preživjela
trenutak je najteže premostiti odlascima 
nema više čekanja odustajanja
žena živi duže smrt je ženskog roda
pa iznova smijeh cika
cmakanje u kosu
zveckanje poklopaca u podne
lupanje vratima prenutost 
nešto se razbilo
a nije tuga
sad kad ste svi mrtvi
nesmetano mogu kročiti prostorijama 
mogu se izležavati do mile volje 
napokon
možemo u miru
razgovarati 

jata vjetra 

ima nas
iz plemena ničijih 
navratimo jedni drugima pod prozore
pa se drogiramo zvijezdama 
ima nas
nepopisanih
graničari visoko podižu rampe 
za noćni stampedo
u izgubljene gradove 
ima nas nevidljivih 
njušimo se u otiscima 
slučajnih susreta
na cesti 
sve se zaustavi promet vrijeme
i nebo 
zastane
i nebo
dan te jebo! 

Olja Runjić rođena je 1972. u Šibeniku. Piše poeziju, prozu, scenarije i drame. 
Živi na različitim mjestima, u različitim jezicima. 
Blizina mora mjera je njezina identiteta, 
a svaka udaljenost početna rečenica neke buduće knjige. 
Autorica je zbirki pjesama Ako ova usta potrošim (GK “Juraj Šižgorić”, 1997.) 
i Lancunom preko glave (Buybook, 2018.) 
te romana Auf Wiedersehen, Mustafa (Jesenski i Turk, 2013.). 

(zurnal.info)