Darko Glavan, jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslovenskih muzičkih i likovnih kritičara, poginuo je u Varaždinu pod točkovima automobila, dok se vraćao sa rock festivala Radar.
Rođen je 1951. u Rijeci. Kao istoričar umetnosti, bio je predavač na fakultetu, kustos Muzeja Mimara i Klovićevih dvora, autor likovnih izložbi, predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.
Rock kritiku je počeo pisati još 1969. godine, a 1980. godine objavio je danas kultnu knjigu Punk (Potpuno uvredljivo negiranje klasike) koja je prošle godine doživjela svoje reizdanje.
Sa Draženom Vrdoljakom napisao je biografiju Bijelog Dugmeta (Ništa mudro, 1981), a sa Hrvojem Horvatom objavio biografije Rolling Stonesa (Rock'n'roll Babilon, 1998) i Prljavog Kazališta (Sve je lako kad si mlad, 2000), a preveo je i knjigu poezije Jima Morrisona Divljina.
Prije pet godina zagrebačkom tjedniku Nacional dao je svoj prvi veliki intervju odakle prenosimo najzanimljivije odgovore.
Punk i srednji vijek: Moje najšizoidnije razdoblje bilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada sam od 9 do 17 bio kustos za srednji vijek i srednjovjekovnu skulpturu, a nakon toga noći bi provodio u Kulušiću i slušao punk. Paralelno sam obrađivao srednjovjekovni dio Mimarine zbirke i pisao knjigu o punku.
Prijatelj zvijezda: S 15, 16 godina najveći mi je idol bio Jim Morrison, i to je vrlo znakovito. Najviše sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju. Ne mogu reći da sam s 15 godina u potpunosti shvaćao poetiku Jima Morrisona i Boba Dylana, ali sam naslućivao mogućnost da je nešto i masovno popularno i istovremeno podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Prvi sastav kod nas koji je Draženu Vrdoljaku i meni bio dokaz da smo našli istomišljenike bili su Buldožeri. Smatrali smo da je to prva grupa underground, alternativne rock opcije, nakon Bijelog dugmeta, koja je učvrstila srednju liniju rocka. Moja najveća ljubav na ovim prostorima u koju sam uložio najviše emocija je Lačni Franz i Zoran Predin. Na svjetskoj sceni nisam ni s kime uspostavio blisko prijateljstvo, ali mi se jako urezalo u sjećanje nekoliko dužih susreta, primjerice s danas pokojnim Joeom Strummeromiz Clasha. Pričao mi je o svomu ocu diplomatu i njegovim neslaganjem što mu je sin punker. Intervjuirao sam 1990. Davida Bowiejai zabunom sam njegovu press agentu dao vizitku na kojoj je pisalo da sam viši kustos u Mimari, što je oduševilo agenta jer je rekao da ga Bowie tjera u muzeje gdje god putuju. Nakon mjesec dana, dobio sam zahtjev od njegova menadžmenta da im pošaljem engleski prijevod intervjua jer se Bowie sjetio da to nije bio senzacionalistički intervju, nego umjetnički. Prije nekoliko godina sam radio intervju s gitaristom Johnom Fruscianteomiz Red Hot Chili Peppersa i upozorili su me da je slikar i da mu je Marcel Duchampomiljeni umjetnik. Napravili smo odličan intervju. Dva tjedna nakon razgovora poslao mi je razglednicu, iako mu nisam ostavio adresu. S nekima nisam uspio privatno razgovarati, ali su bili iznimno ljubazni u intervjuima, recimo Laurie Anderson, koja je rekla nešto što sam bezbroj puta eksploatirao u tekstovima: “Prava avangarda se mora skrivati”.
Revival punka: Punk je u povijesti rocka odigrao istu uloga kao dada u likovnim umjetnostima – raščistio teren i stvorio temelje za novu kreativnost. Nakaradan mi je revival punka, jadnici od pedeset i šezdeset godina koji sviraju iste fraze kao i Sex Pistols iz 1977., razni Exploited, U. K. Subsi i treća i četvrta generacija bandova. Punk je kao i pubertet, kao inicijacija, i ne može vječno trajati. Sjetite se Churchilloveizjave da onaj tko s dvadeset godina nije komunist je son of a bitch, a onaj s četrdeset je budala. Isto vrijedi i za punk.
Kult Azre: Branimir Johnny Štulićjedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno “naštimali” njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom i Darko Rundek kao kantautor, jer je katastrofalan pjevač i vrlo nemušt pjesnik. To vrijedi i za nekadašnji kult tzv. progresivne glazbe, primjerice Emerson, Lake & Palmer, Yes. Ljudi koji ni za živu glavu ne bi išli slušati najbolji koncert klasične glazbe, uživali su u obradama klasike tih grupa. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svako ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.
">
Darko Glavan, jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslovenskih muzičkih i likovnih kritičara, poginuo je u Varaždinu pod točkovima automobila, dok se vraćao sa rock festivala Radar.
Rođen je 1951. u Rijeci. Kao istoričar umetnosti, bio je predavač na fakultetu, kustos Muzeja Mimara i Klovićevih dvora, autor likovnih izložbi, predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.
Rock kritiku je počeo pisati još 1969. godine, a 1980. godine objavio je danas kultnu knjigu Punk (Potpuno uvredljivo negiranje klasike) koja je prošle godine doživjela svoje reizdanje.
Sa Draženom Vrdoljakom napisao je biografiju Bijelog Dugmeta (Ništa mudro, 1981), a sa Hrvojem Horvatom objavio biografije Rolling Stonesa (Rock'n'roll Babilon, 1998) i Prljavog Kazališta (Sve je lako kad si mlad, 2000), a preveo je i knjigu poezije Jima Morrisona Divljina.
Prije pet godina zagrebačkom tjedniku Nacional dao je svoj prvi veliki intervju odakle prenosimo najzanimljivije odgovore.
Punk i srednji vijek: Moje najšizoidnije razdoblje bilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada sam od 9 do 17 bio kustos za srednji vijek i srednjovjekovnu skulpturu, a nakon toga noći bi provodio u Kulušiću i slušao punk. Paralelno sam obrađivao srednjovjekovni dio Mimarine zbirke i pisao knjigu o punku.
Prijatelj zvijezda: S 15, 16 godina najveći mi je idol bio Jim Morrison, i to je vrlo znakovito. Najviše sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju. Ne mogu reći da sam s 15 godina u potpunosti shvaćao poetiku Jima Morrisona i Boba Dylana, ali sam naslućivao mogućnost da je nešto i masovno popularno i istovremeno podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Prvi sastav kod nas koji je Draženu Vrdoljaku i meni bio dokaz da smo našli istomišljenike bili su Buldožeri. Smatrali smo da je to prva grupa underground, alternativne rock opcije, nakon Bijelog dugmeta, koja je učvrstila srednju liniju rocka. Moja najveća ljubav na ovim prostorima u koju sam uložio najviše emocija je Lačni Franz i Zoran Predin. Na svjetskoj sceni nisam ni s kime uspostavio blisko prijateljstvo, ali mi se jako urezalo u sjećanje nekoliko dužih susreta, primjerice s danas pokojnim Joeom Strummeromiz Clasha. Pričao mi je o svomu ocu diplomatu i njegovim neslaganjem što mu je sin punker. Intervjuirao sam 1990. Davida Bowiejai zabunom sam njegovu press agentu dao vizitku na kojoj je pisalo da sam viši kustos u Mimari, što je oduševilo agenta jer je rekao da ga Bowie tjera u muzeje gdje god putuju. Nakon mjesec dana, dobio sam zahtjev od njegova menadžmenta da im pošaljem engleski prijevod intervjua jer se Bowie sjetio da to nije bio senzacionalistički intervju, nego umjetnički. Prije nekoliko godina sam radio intervju s gitaristom Johnom Fruscianteomiz Red Hot Chili Peppersa i upozorili su me da je slikar i da mu je Marcel Duchampomiljeni umjetnik. Napravili smo odličan intervju. Dva tjedna nakon razgovora poslao mi je razglednicu, iako mu nisam ostavio adresu. S nekima nisam uspio privatno razgovarati, ali su bili iznimno ljubazni u intervjuima, recimo Laurie Anderson, koja je rekla nešto što sam bezbroj puta eksploatirao u tekstovima: “Prava avangarda se mora skrivati”.
Revival punka: Punk je u povijesti rocka odigrao istu uloga kao dada u likovnim umjetnostima – raščistio teren i stvorio temelje za novu kreativnost. Nakaradan mi je revival punka, jadnici od pedeset i šezdeset godina koji sviraju iste fraze kao i Sex Pistols iz 1977., razni Exploited, U. K. Subsi i treća i četvrta generacija bandova. Punk je kao i pubertet, kao inicijacija, i ne može vječno trajati. Sjetite se Churchilloveizjave da onaj tko s dvadeset godina nije komunist je son of a bitch, a onaj s četrdeset je budala. Isto vrijedi i za punk.
Kult Azre: Branimir Johnny Štulićjedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno “naštimali” njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom i Darko Rundek kao kantautor, jer je katastrofalan pjevač i vrlo nemušt pjesnik. To vrijedi i za nekadašnji kult tzv. progresivne glazbe, primjerice Emerson, Lake & Palmer, Yes. Ljudi koji ni za živu glavu ne bi išli slušati najbolji koncert klasične glazbe, uživali su u obradama klasike tih grupa. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svako ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Istražujemo
IN MEMORIAM: Darko Glavan (1951-2009)
Darko Glavan, jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslovenskih muzičkih i likovnih kritičara, poginuo je u Varaždinu pod točkovima automobila, dok se vraćao sa rock festivala Radar.
Rođen je 1951. u Rijeci. Kao istoričar umetnosti, bio je predavač na fakultetu, kustos Muzeja Mimara i Klovićevih dvora, autor likovnih izložbi, predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.
Rock kritiku je počeo pisati još 1969. godine, a 1980. godine objavio je danas kultnu knjigu Punk (Potpuno uvredljivo negiranje klasike) koja je prošle godine doživjela svoje reizdanje.
Sa Draženom Vrdoljakom napisao je biografiju Bijelog Dugmeta (Ništa mudro, 1981), a sa Hrvojem Horvatom objavio biografije Rolling Stonesa (Rock'n'roll Babilon, 1998) i Prljavog Kazališta (Sve je lako kad si mlad, 2000), a preveo je i knjigu poezije Jima Morrisona Divljina.
Prije pet godina zagrebačkom tjedniku Nacional dao je svoj prvi veliki intervju odakle prenosimo najzanimljivije odgovore.
Punk i srednji vijek: Moje najšizoidnije razdoblje bilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada sam od 9 do 17 bio kustos za srednji vijek i srednjovjekovnu skulpturu, a nakon toga noći bi provodio u Kulušiću i slušao punk. Paralelno sam obrađivao srednjovjekovni dio Mimarine zbirke i pisao knjigu o punku.
Prijatelj zvijezda: S 15, 16 godina najveći mi je idol bio Jim Morrison, i to je vrlo znakovito. Najviše sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju. Ne mogu reći da sam s 15 godina u potpunosti shvaćao poetiku Jima Morrisona i Boba Dylana, ali sam naslućivao mogućnost da je nešto i masovno popularno i istovremeno podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Prvi sastav kod nas koji je Draženu Vrdoljaku i meni bio dokaz da smo našli istomišljenike bili su Buldožeri. Smatrali smo da je to prva grupa underground, alternativne rock opcije, nakon Bijelog dugmeta, koja je učvrstila srednju liniju rocka. Moja najveća ljubav na ovim prostorima u koju sam uložio najviše emocija je Lačni Franz i Zoran Predin. Na svjetskoj sceni nisam ni s kime uspostavio blisko prijateljstvo, ali mi se jako urezalo u sjećanje nekoliko dužih susreta, primjerice s danas pokojnim Joeom Strummeromiz Clasha. Pričao mi je o svomu ocu diplomatu i njegovim neslaganjem što mu je sin punker. Intervjuirao sam 1990. Davida Bowiejai zabunom sam njegovu press agentu dao vizitku na kojoj je pisalo da sam viši kustos u Mimari, što je oduševilo agenta jer je rekao da ga Bowie tjera u muzeje gdje god putuju. Nakon mjesec dana, dobio sam zahtjev od njegova menadžmenta da im pošaljem engleski prijevod intervjua jer se Bowie sjetio da to nije bio senzacionalistički intervju, nego umjetnički. Prije nekoliko godina sam radio intervju s gitaristom Johnom Fruscianteomiz Red Hot Chili Peppersa i upozorili su me da je slikar i da mu je Marcel Duchampomiljeni umjetnik. Napravili smo odličan intervju. Dva tjedna nakon razgovora poslao mi je razglednicu, iako mu nisam ostavio adresu. S nekima nisam uspio privatno razgovarati, ali su bili iznimno ljubazni u intervjuima, recimo Laurie Anderson, koja je rekla nešto što sam bezbroj puta eksploatirao u tekstovima: “Prava avangarda se mora skrivati”.
Revival punka: Punk je u povijesti rocka odigrao istu uloga kao dada u likovnim umjetnostima – raščistio teren i stvorio temelje za novu kreativnost. Nakaradan mi je revival punka, jadnici od pedeset i šezdeset godina koji sviraju iste fraze kao i Sex Pistols iz 1977., razni Exploited, U. K. Subsi i treća i četvrta generacija bandova. Punk je kao i pubertet, kao inicijacija, i ne može vječno trajati. Sjetite se Churchilloveizjave da onaj tko s dvadeset godina nije komunist je son of a bitch, a onaj s četrdeset je budala. Isto vrijedi i za punk.
Kult Azre: Branimir Johnny Štulićjedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno “naštimali” njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom i Darko Rundek kao kantautor, jer je katastrofalan pjevač i vrlo nemušt pjesnik. To vrijedi i za nekadašnji kult tzv. progresivne glazbe, primjerice Emerson, Lake & Palmer, Yes. Ljudi koji ni za živu glavu ne bi išli slušati najbolji koncert klasične glazbe, uživali su u obradama klasike tih grupa. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svako ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.
Selvedin Avdić
Darko Glavan, jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslovenskih muzičkih i likovnih kritičara, poginuo je u Varaždinu pod točkovima automobila, dok se vraćao sa rock festivala Radar. Rođen je 1951. u Rijeci. Kao istoričar umetnosti, bio je predavač na fakultetu, kustos Muzeja Mimara i Klovićevih dvora, autor likovnih izložbi, predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.
