Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.
Za razliku od većine političkih analitičara i bosanske javnosti vi ne smatrate da su prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine samo još jedan način da kupi vrijeme i glasove za oktobarske izbore? - Ja vjerujem da je on ozbiljan. Njegove prijetnje nisu samo predizborni trik. Snažna retorika je dolazila iz RS-a u trci izbora 2006. godine. Mnogi komentatori – domaći i strani – su rekli da on samo manevriiše da dobije glasove. Bili su u krivu tada i u krivu su danas. Nakon izbora 2006. godine retorika se nije povukla i Dodik je promišljeno izabrao sukob sa OHR-om. Ova se kriza pogoršala i on je iz sukoba sa visokim predstavnikom uglavnom izlazio kao pobjednik. Dodik nema razloga podržavati institucije centralne vlasti. Njemu ne treba da dijeli moć sa bošnjačkim i hrvatskim političarima. Njemu ne treba međunarodna zajednica koja šalje malo novca ili i slabo podržava RS-u. Imamo sve razloge da njegove tvrdnje smatramo vjerodostojnim. SNSD je sada veoma moćan. Stanovnici RS-a u potpunosti podržavaju njegovu vlast. Dodikov cilj je učvrstiti vlast. To će uraditi potkopavanjem države. On je oštrouman političar. Neće rizikovati i ne treba. Zna da državne institucije ionako ne rade dobro. Svi u Bosni to znaju. On također zna da se one drže u životu uz pomoć međunarodne zajednice ali je ona izgubila interes. Državne institucije će se zbog toga same srušiti. On može samo gledati i čekati.
Zbog čega ste tako sigurni u neizbježnu nezavisnost Republike Srpske? - Republika Srpska je već nezavisna u velikoj mjeri. Putujem tamo često. Od 2006. godine sam posmatrao koliko je tamo nebitna bosanska centralna vlast. Ministri u Banjoj Luci sami prave svoje planove nezainteresovani šta njihove kolege u Sarajevu rade. Ovaj entitet ima svoj zakonodavni sistem. Otvorio je svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Vodi svoju vanjsku politiku održavajući odnose sa Rusijom i Izraelom. Sam traži strane investicije. Entitetska policija odbija saradnju sa federalnom ili državnom. Njegovo pravosuđe se sve više izoluje od sudova drugdje u zemlji. Povećanje autonomije RS-a je postepen proces. Dodik se neće pojaviti na televiziji dan nakon izbora i reći “mi smo sada nezavisni”. On će samo nastaviti napadati različite državne institucije. Od 2006. godine on je potkopao Upravu za indirektno oporezivanje; Ustavni sud; i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Ovo se neće zaustaviti. Zbog toga “deklaracija o nezavisnosti” nije stvarno potrebna RS-u, barem ne sada. Političari bosanskih Srba mogu živjeti u formalnoj dejtonskoj ustavnoj strukturi; slabe centralne institucije će ostati uglavnom nerelevantne za njih. Zvanična deklaracija nezavisnosti bi sutra uzrokovala previše problema za RS: postojao bi pritisak na Srbiju da ih ne prizna i to bi trajno odgodilo ulazak BiH u Evropsku Uniju. Dodik zna da mora čekati promjenu stava međunarodnog javnog mnijenja i zato se ništa neće desiti brzo. Ali Dodik računa da ima dovoljno vremena: SDS je slab i on neće izgubiti vlast.
Čini se da ste jako sigurni u svoje stavove. Jesu li oni samo predviđanja političkog analitičara ili zaključak dobijen kroz intervjue sa domaćim i stranim političarima? - Moji izvori ostaju tajna! Ako bi ih otkrio oni ne bi više razgovarali sa mnom!
Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost? - Dezintegracija se već dogodila. Istina je da BiH nikada nije funkcionisala kao efikasna država. Ljudi u vrhovnoj vlasti ne mogu se čak ni javiti na telefon a kamoli voditi državu. Jedini interes Parlamenta je glasanja za povećanje vlastitih plata. To se desi kada pokušate graditi državu po međunarodnoj zapovijedi. Mogućnosti za budućnost su više ili manje mračne. Najbolja alternativa je da Dodik postigne dogovor sa umjerenim bošnjačkim kontrastranama nakon izbora. Suština ovog dogovora bi bila da se značajne ovlasti spuste na entitete u zamjenu za Dodikovo odbacivanje zahtjeva za de jure nezavisnost. Hrvati bi također zahtjevali entitet (ili regiju). To bi bio najbolji mogući rezultat a Dodik i Tihić su zamalo postigli taj dogovor u Prudu. Međutim, mislim da su bošnjački političari previše podijeljeni da se međusobno dogovore da bi ovo bio realno. Svaki bošnjački političar koji bi pokušao postići takav dogovor bi bio optužen za izdaju od političkih protivnika. Pojednostavljena nacionalistička poruka – da je RS genocidna tvorevina koja se mora uništiti – bi potopila umjerene političare. Bez obzira na svoju historiju, RS ne može biti ukinuta jer je prejaka. Ako Dodik ne može dobiti dogovor ovakve vrste on će i dalje gurati unilateralnu priču. U tom slučaju postoje dvije mogućnosti. RS može postati nezavisna bez incidenata. Međunarodna zajednica će reći da im je žao a onda će nastaviti da žive sa tim. Političari u Sarajevu će reći da to ne prihvataju, baš kao što političari u Beogradu kažu da ne prihvataju nezavisnost Kosova. Stvarnost u oba slučaja je da deklaracija o nezavisnosti ne čini nikakvu razliku. RS je već de facto odvojena, kao što je Kosovo bilo prije 2008. godine. Pesimističniji scenarij je da pobijede ekstremniji glasovi i tu je novi rat da se zaustavi secesija bosanskih Srba. Najzad, ako Bošnjaci hoće da vide nestanak RS-a morat će se boriti za to. Ja to ne želim vidjeti. Političke granice nisu vrijedne umiranja. U modernoj Evropi ne bi trebalo gledati gdje su granice. Povratak ratu bi bio deprimirajući pokazatelj političkog primitivizma. Ako bi preporučivao vašim čitaocima kako da glasaju u nadolazećim izborima ja bih rekao: glasajte za pojedince koji će najmanje vjerovatno gurati rat u lice nadolazećeg odvajanja RS-a od ostatka države. Možda je najverovatniji scenarij da će zemlja nastaviti šepati u svojoj trenutnoj nezadovoljavajućoj fazi. To bi bilo za žaljenje jer sa neprekidnom političkom nestabilnošću ugrađenom u dejtonski Ustav država se ne može nositi sa stvarnim problemima: sveprisutnom korupcijom, socijalističkom birokratijom, trulim sudovima, tegobnim porezima i dosljednim nedostatkom ekonomskog rasta i stranih ulaganja.
Evropski i posebno američki zvaničnici u BiH, pa čak i visoko pozicionirani američki političari, ponavljaju gotovo svakodnevno da neće dozvoliti odvajanje bilo koje vrste (Jonathan Moore iz američke ambasade ponovio je to ove sedmice), a vi sada govorite da ne postoji način da se to izbjegne. Smatrate li ih licemjernim ili smatrate da oni jednostavno nemaju dovoljno snage da zaustava separatizam? - Međunarodni zvaničnici u BiH ispoljavaju intrigantnu šizofreniju. U jednu ruku oni vole da prave beskrajna obećanja o tome šta će ili neće “dozvoliti”. U drugu ruku su izgubili sav interes za zemlju. Oni imaju pretenzije kolonijalne vladavine; ali nemaju volju da pošalju nimalo novca, trupa ili sposobnih zvaničnika kako bi proveli svoje zahtjeve. Istina je da su međunarodni zvaničnici u BiH vjenčani za zvanične pozicije utemeljene njihovim prethodnicima kada više nemaju značajan utjecan u državi. Kada je država imala 80.000 stranih mirovnih snaga stranci su mogli voditi zemlju u napredak. Sada to više ne mogu. Međunarodni zvaničnici se naizgled drže moralnih ciljeva iz 1997. godine ali je njihova retorika nerealna. Oni su nemoćni ali to ne žele priznati. Ja se nadam, o tome pišem i govorim, da ih mogu učiniti realnijim o utjecaju u državi i da mogu pomoći stranim zvaničnicima kojima je BiH nova da razumiju složenu narav trenutne krize u zemlji.
U svom članku govorite o krivici međunarodne zajednice jer su propustili da intervenišu ranije. Da li je zaista moguće očekivati istu grešku u manje od 20 godina? - Jedna od tema o kojima sam pisao je da je gradnja države nauka u začetku. Ne znamo kako to dobro raditi i BiH je bila prva zemlja nakon Drugog svjetskog rata u kojoj smo to probali. Zbog toga je bilo vjerovatno da ćemo napraviti mnogo ozbiljnih grešaka. Vjerovatno je najvažnija lekcija bosanskog iskustva u građenju države ekstremno puno vremena potrebnog da se napravi održiva razlika. U stvaranju bosanske države koristili smo silu oko deset godina. Onda kada je međunarodna zajednica izgubila interes, sve se raspalo. Deset godina nije bilo dovoljno da se postigne održiva promjena. Da se međunarodna zajednica posvetila BiH 20 godina, vjerovatno bi stvari bile drugačije. Ali sa četverogodišnjim izbornim ciklusom u SAD-u i većini evropskih zemalja, moguće je da više nikada nije realno očekivati takvu posvećenost stranih država. Ako se ne možemo posvetiti građenju države u vrijeme kada je to nepotrebno da bi uspjelo pitam se jesmo li ikada trebali i početi? Ova pitanja su još prisutnija u Iraku i Afganistanu nego u BiH.
U nepravednoj međunarodnoj igri, ko bi imao interes u bosanskoj dezintegraciji, vjerovatno i novom ratu bliže granicama EU nego ranije i još jednoj novoj državi sa kojom se treba baviti? - Mislim da ovo pitanje preuveličava interes stranih država za BiH. Bosanci imaju naviku misliti da su središte međunarodne pažnje iako vrlo malo ljudi van njenih granica uopšte brine o njenoj politici ili budućnosti. BiH je mala država u svijetu punom ozbiljnih kriza. Međunarodne zvaničnike ne brinu bosanski problemi i ne razmižljaju ozbiljno o još jednom ratu. Izložio sam tu misao jednom bivšem visokom predstavniku prije nekoliko sedmica i on ju je bez razmišljanja odbacio. Međunarodna politika prema BiH prema tome nije vođena stranim interesima. Vođena je nezanimanjem i nemarom. Strane vlade žele zauzeti stav prema BiH koji će im stvoriti najmanje neugodnosti. Ne razmišljaju o tome šta se dešava u narednoj ili sljedećih pet godina nego samo naredne sedmice ili mjeseca. To će se teško promijeniti. Budućnost BiH sada pripada Bosancima bez autsajdera.
U drugom dijelu intervjua kojeg objavljujemo sutra čitajte kako Parish vidi ulogu Brčkog u mogućoj podjeli zemlje, zašto je ono važno Dodiku i kako mu je pomogao svojim tekstom.
(zurnal.info)
">Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.
Za razliku od većine političkih analitičara i bosanske javnosti vi ne smatrate da su prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine samo još jedan način da kupi vrijeme i glasove za oktobarske izbore? - Ja vjerujem da je on ozbiljan. Njegove prijetnje nisu samo predizborni trik. Snažna retorika je dolazila iz RS-a u trci izbora 2006. godine. Mnogi komentatori – domaći i strani – su rekli da on samo manevriiše da dobije glasove. Bili su u krivu tada i u krivu su danas. Nakon izbora 2006. godine retorika se nije povukla i Dodik je promišljeno izabrao sukob sa OHR-om. Ova se kriza pogoršala i on je iz sukoba sa visokim predstavnikom uglavnom izlazio kao pobjednik. Dodik nema razloga podržavati institucije centralne vlasti. Njemu ne treba da dijeli moć sa bošnjačkim i hrvatskim političarima. Njemu ne treba međunarodna zajednica koja šalje malo novca ili i slabo podržava RS-u. Imamo sve razloge da njegove tvrdnje smatramo vjerodostojnim. SNSD je sada veoma moćan. Stanovnici RS-a u potpunosti podržavaju njegovu vlast. Dodikov cilj je učvrstiti vlast. To će uraditi potkopavanjem države. On je oštrouman političar. Neće rizikovati i ne treba. Zna da državne institucije ionako ne rade dobro. Svi u Bosni to znaju. On također zna da se one drže u životu uz pomoć međunarodne zajednice ali je ona izgubila interes. Državne institucije će se zbog toga same srušiti. On može samo gledati i čekati.
Zbog čega ste tako sigurni u neizbježnu nezavisnost Republike Srpske? - Republika Srpska je već nezavisna u velikoj mjeri. Putujem tamo često. Od 2006. godine sam posmatrao koliko je tamo nebitna bosanska centralna vlast. Ministri u Banjoj Luci sami prave svoje planove nezainteresovani šta njihove kolege u Sarajevu rade. Ovaj entitet ima svoj zakonodavni sistem. Otvorio je svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Vodi svoju vanjsku politiku održavajući odnose sa Rusijom i Izraelom. Sam traži strane investicije. Entitetska policija odbija saradnju sa federalnom ili državnom. Njegovo pravosuđe se sve više izoluje od sudova drugdje u zemlji. Povećanje autonomije RS-a je postepen proces. Dodik se neće pojaviti na televiziji dan nakon izbora i reći “mi smo sada nezavisni”. On će samo nastaviti napadati različite državne institucije. Od 2006. godine on je potkopao Upravu za indirektno oporezivanje; Ustavni sud; i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Ovo se neće zaustaviti. Zbog toga “deklaracija o nezavisnosti” nije stvarno potrebna RS-u, barem ne sada. Političari bosanskih Srba mogu živjeti u formalnoj dejtonskoj ustavnoj strukturi; slabe centralne institucije će ostati uglavnom nerelevantne za njih. Zvanična deklaracija nezavisnosti bi sutra uzrokovala previše problema za RS: postojao bi pritisak na Srbiju da ih ne prizna i to bi trajno odgodilo ulazak BiH u Evropsku Uniju. Dodik zna da mora čekati promjenu stava međunarodnog javnog mnijenja i zato se ništa neće desiti brzo. Ali Dodik računa da ima dovoljno vremena: SDS je slab i on neće izgubiti vlast.
Čini se da ste jako sigurni u svoje stavove. Jesu li oni samo predviđanja političkog analitičara ili zaključak dobijen kroz intervjue sa domaćim i stranim političarima? - Moji izvori ostaju tajna! Ako bi ih otkrio oni ne bi više razgovarali sa mnom!
Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost? - Dezintegracija se već dogodila. Istina je da BiH nikada nije funkcionisala kao efikasna država. Ljudi u vrhovnoj vlasti ne mogu se čak ni javiti na telefon a kamoli voditi državu. Jedini interes Parlamenta je glasanja za povećanje vlastitih plata. To se desi kada pokušate graditi državu po međunarodnoj zapovijedi. Mogućnosti za budućnost su više ili manje mračne. Najbolja alternativa je da Dodik postigne dogovor sa umjerenim bošnjačkim kontrastranama nakon izbora. Suština ovog dogovora bi bila da se značajne ovlasti spuste na entitete u zamjenu za Dodikovo odbacivanje zahtjeva za de jure nezavisnost. Hrvati bi također zahtjevali entitet (ili regiju). To bi bio najbolji mogući rezultat a Dodik i Tihić su zamalo postigli taj dogovor u Prudu. Međutim, mislim da su bošnjački političari previše podijeljeni da se međusobno dogovore da bi ovo bio realno. Svaki bošnjački političar koji bi pokušao postići takav dogovor bi bio optužen za izdaju od političkih protivnika. Pojednostavljena nacionalistička poruka – da je RS genocidna tvorevina koja se mora uništiti – bi potopila umjerene političare. Bez obzira na svoju historiju, RS ne može biti ukinuta jer je prejaka. Ako Dodik ne može dobiti dogovor ovakve vrste on će i dalje gurati unilateralnu priču. U tom slučaju postoje dvije mogućnosti. RS može postati nezavisna bez incidenata. Međunarodna zajednica će reći da im je žao a onda će nastaviti da žive sa tim. Političari u Sarajevu će reći da to ne prihvataju, baš kao što političari u Beogradu kažu da ne prihvataju nezavisnost Kosova. Stvarnost u oba slučaja je da deklaracija o nezavisnosti ne čini nikakvu razliku. RS je već de facto odvojena, kao što je Kosovo bilo prije 2008. godine. Pesimističniji scenarij je da pobijede ekstremniji glasovi i tu je novi rat da se zaustavi secesija bosanskih Srba. Najzad, ako Bošnjaci hoće da vide nestanak RS-a morat će se boriti za to. Ja to ne želim vidjeti. Političke granice nisu vrijedne umiranja. U modernoj Evropi ne bi trebalo gledati gdje su granice. Povratak ratu bi bio deprimirajući pokazatelj političkog primitivizma. Ako bi preporučivao vašim čitaocima kako da glasaju u nadolazećim izborima ja bih rekao: glasajte za pojedince koji će najmanje vjerovatno gurati rat u lice nadolazećeg odvajanja RS-a od ostatka države. Možda je najverovatniji scenarij da će zemlja nastaviti šepati u svojoj trenutnoj nezadovoljavajućoj fazi. To bi bilo za žaljenje jer sa neprekidnom političkom nestabilnošću ugrađenom u dejtonski Ustav država se ne može nositi sa stvarnim problemima: sveprisutnom korupcijom, socijalističkom birokratijom, trulim sudovima, tegobnim porezima i dosljednim nedostatkom ekonomskog rasta i stranih ulaganja.
Evropski i posebno američki zvaničnici u BiH, pa čak i visoko pozicionirani američki političari, ponavljaju gotovo svakodnevno da neće dozvoliti odvajanje bilo koje vrste (Jonathan Moore iz američke ambasade ponovio je to ove sedmice), a vi sada govorite da ne postoji način da se to izbjegne. Smatrate li ih licemjernim ili smatrate da oni jednostavno nemaju dovoljno snage da zaustava separatizam? - Međunarodni zvaničnici u BiH ispoljavaju intrigantnu šizofreniju. U jednu ruku oni vole da prave beskrajna obećanja o tome šta će ili neće “dozvoliti”. U drugu ruku su izgubili sav interes za zemlju. Oni imaju pretenzije kolonijalne vladavine; ali nemaju volju da pošalju nimalo novca, trupa ili sposobnih zvaničnika kako bi proveli svoje zahtjeve. Istina je da su međunarodni zvaničnici u BiH vjenčani za zvanične pozicije utemeljene njihovim prethodnicima kada više nemaju značajan utjecan u državi. Kada je država imala 80.000 stranih mirovnih snaga stranci su mogli voditi zemlju u napredak. Sada to više ne mogu. Međunarodni zvaničnici se naizgled drže moralnih ciljeva iz 1997. godine ali je njihova retorika nerealna. Oni su nemoćni ali to ne žele priznati. Ja se nadam, o tome pišem i govorim, da ih mogu učiniti realnijim o utjecaju u državi i da mogu pomoći stranim zvaničnicima kojima je BiH nova da razumiju složenu narav trenutne krize u zemlji.
U svom članku govorite o krivici međunarodne zajednice jer su propustili da intervenišu ranije. Da li je zaista moguće očekivati istu grešku u manje od 20 godina? - Jedna od tema o kojima sam pisao je da je gradnja države nauka u začetku. Ne znamo kako to dobro raditi i BiH je bila prva zemlja nakon Drugog svjetskog rata u kojoj smo to probali. Zbog toga je bilo vjerovatno da ćemo napraviti mnogo ozbiljnih grešaka. Vjerovatno je najvažnija lekcija bosanskog iskustva u građenju države ekstremno puno vremena potrebnog da se napravi održiva razlika. U stvaranju bosanske države koristili smo silu oko deset godina. Onda kada je međunarodna zajednica izgubila interes, sve se raspalo. Deset godina nije bilo dovoljno da se postigne održiva promjena. Da se međunarodna zajednica posvetila BiH 20 godina, vjerovatno bi stvari bile drugačije. Ali sa četverogodišnjim izbornim ciklusom u SAD-u i većini evropskih zemalja, moguće je da više nikada nije realno očekivati takvu posvećenost stranih država. Ako se ne možemo posvetiti građenju države u vrijeme kada je to nepotrebno da bi uspjelo pitam se jesmo li ikada trebali i početi? Ova pitanja su još prisutnija u Iraku i Afganistanu nego u BiH.
U nepravednoj međunarodnoj igri, ko bi imao interes u bosanskoj dezintegraciji, vjerovatno i novom ratu bliže granicama EU nego ranije i još jednoj novoj državi sa kojom se treba baviti? - Mislim da ovo pitanje preuveličava interes stranih država za BiH. Bosanci imaju naviku misliti da su središte međunarodne pažnje iako vrlo malo ljudi van njenih granica uopšte brine o njenoj politici ili budućnosti. BiH je mala država u svijetu punom ozbiljnih kriza. Međunarodne zvaničnike ne brinu bosanski problemi i ne razmižljaju ozbiljno o još jednom ratu. Izložio sam tu misao jednom bivšem visokom predstavniku prije nekoliko sedmica i on ju je bez razmišljanja odbacio. Međunarodna politika prema BiH prema tome nije vođena stranim interesima. Vođena je nezanimanjem i nemarom. Strane vlade žele zauzeti stav prema BiH koji će im stvoriti najmanje neugodnosti. Ne razmišljaju o tome šta se dešava u narednoj ili sljedećih pet godina nego samo naredne sedmice ili mjeseca. To će se teško promijeniti. Budućnost BiH sada pripada Bosancima bez autsajdera.
U drugom dijelu intervjua kojeg objavljujemo sutra čitajte kako Parish vidi ulogu Brčkog u mogućoj podjeli zemlje, zašto je ono važno Dodiku i kako mu je pomogao svojim tekstom.
(zurnal.info)
">
:INTERVJU – MATTHEW PARISH (1): Ne možete zaustaviti otcjepljenje Republike Srpske!
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Interview
INTERVJU – MATTHEW PARISH (1): Ne možete zaustaviti otcjepljenje Republike Srpske!
Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.
Za razliku od većine političkih analitičara i bosanske javnosti vi ne smatrate da su prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska otcijepiti od Bosne i Hercegovine samo još jedan način da kupi vrijeme i glasove za oktobarske izbore? - Ja vjerujem da je on ozbiljan. Njegove prijetnje nisu samo predizborni trik. Snažna retorika je dolazila iz RS-a u trci izbora 2006. godine. Mnogi komentatori – domaći i strani – su rekli da on samo manevriiše da dobije glasove. Bili su u krivu tada i u krivu su danas. Nakon izbora 2006. godine retorika se nije povukla i Dodik je promišljeno izabrao sukob sa OHR-om. Ova se kriza pogoršala i on je iz sukoba sa visokim predstavnikom uglavnom izlazio kao pobjednik. Dodik nema razloga podržavati institucije centralne vlasti. Njemu ne treba da dijeli moć sa bošnjačkim i hrvatskim političarima. Njemu ne treba međunarodna zajednica koja šalje malo novca ili i slabo podržava RS-u. Imamo sve razloge da njegove tvrdnje smatramo vjerodostojnim. SNSD je sada veoma moćan. Stanovnici RS-a u potpunosti podržavaju njegovu vlast. Dodikov cilj je učvrstiti vlast. To će uraditi potkopavanjem države. On je oštrouman političar. Neće rizikovati i ne treba. Zna da državne institucije ionako ne rade dobro. Svi u Bosni to znaju. On također zna da se one drže u životu uz pomoć međunarodne zajednice ali je ona izgubila interes. Državne institucije će se zbog toga same srušiti. On može samo gledati i čekati.
Zbog čega ste tako sigurni u neizbježnu nezavisnost Republike Srpske? - Republika Srpska je već nezavisna u velikoj mjeri. Putujem tamo često. Od 2006. godine sam posmatrao koliko je tamo nebitna bosanska centralna vlast. Ministri u Banjoj Luci sami prave svoje planove nezainteresovani šta njihove kolege u Sarajevu rade. Ovaj entitet ima svoj zakonodavni sistem. Otvorio je svoja diplomatska predstavništva širom svijeta. Vodi svoju vanjsku politiku održavajući odnose sa Rusijom i Izraelom. Sam traži strane investicije. Entitetska policija odbija saradnju sa federalnom ili državnom. Njegovo pravosuđe se sve više izoluje od sudova drugdje u zemlji. Povećanje autonomije RS-a je postepen proces. Dodik se neće pojaviti na televiziji dan nakon izbora i reći “mi smo sada nezavisni”. On će samo nastaviti napadati različite državne institucije. Od 2006. godine on je potkopao Upravu za indirektno oporezivanje; Ustavni sud; i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Ovo se neće zaustaviti. Zbog toga “deklaracija o nezavisnosti” nije stvarno potrebna RS-u, barem ne sada. Političari bosanskih Srba mogu živjeti u formalnoj dejtonskoj ustavnoj strukturi; slabe centralne institucije će ostati uglavnom nerelevantne za njih. Zvanična deklaracija nezavisnosti bi sutra uzrokovala previše problema za RS: postojao bi pritisak na Srbiju da ih ne prizna i to bi trajno odgodilo ulazak BiH u Evropsku Uniju. Dodik zna da mora čekati promjenu stava međunarodnog javnog mnijenja i zato se ništa neće desiti brzo. Ali Dodik računa da ima dovoljno vremena: SDS je slab i on neće izgubiti vlast.
Čini se da ste jako sigurni u svoje stavove. Jesu li oni samo predviđanja političkog analitičara ili zaključak dobijen kroz intervjue sa domaćim i stranim političarima? - Moji izvori ostaju tajna! Ako bi ih otkrio oni ne bi više razgovarali sa mnom!
Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost? - Dezintegracija se već dogodila. Istina je da BiH nikada nije funkcionisala kao efikasna država. Ljudi u vrhovnoj vlasti ne mogu se čak ni javiti na telefon a kamoli voditi državu. Jedini interes Parlamenta je glasanja za povećanje vlastitih plata. To se desi kada pokušate graditi državu po međunarodnoj zapovijedi. Mogućnosti za budućnost su više ili manje mračne. Najbolja alternativa je da Dodik postigne dogovor sa umjerenim bošnjačkim kontrastranama nakon izbora. Suština ovog dogovora bi bila da se značajne ovlasti spuste na entitete u zamjenu za Dodikovo odbacivanje zahtjeva za de jure nezavisnost. Hrvati bi također zahtjevali entitet (ili regiju). To bi bio najbolji mogući rezultat a Dodik i Tihić su zamalo postigli taj dogovor u Prudu. Međutim, mislim da su bošnjački političari previše podijeljeni da se međusobno dogovore da bi ovo bio realno. Svaki bošnjački političar koji bi pokušao postići takav dogovor bi bio optužen za izdaju od političkih protivnika. Pojednostavljena nacionalistička poruka – da je RS genocidna tvorevina koja se mora uništiti – bi potopila umjerene političare. Bez obzira na svoju historiju, RS ne može biti ukinuta jer je prejaka. Ako Dodik ne može dobiti dogovor ovakve vrste on će i dalje gurati unilateralnu priču. U tom slučaju postoje dvije mogućnosti. RS može postati nezavisna bez incidenata. Međunarodna zajednica će reći da im je žao a onda će nastaviti da žive sa tim. Političari u Sarajevu će reći da to ne prihvataju, baš kao što političari u Beogradu kažu da ne prihvataju nezavisnost Kosova. Stvarnost u oba slučaja je da deklaracija o nezavisnosti ne čini nikakvu razliku. RS je već de facto odvojena, kao što je Kosovo bilo prije 2008. godine. Pesimističniji scenarij je da pobijede ekstremniji glasovi i tu je novi rat da se zaustavi secesija bosanskih Srba. Najzad, ako Bošnjaci hoće da vide nestanak RS-a morat će se boriti za to. Ja to ne želim vidjeti. Političke granice nisu vrijedne umiranja. U modernoj Evropi ne bi trebalo gledati gdje su granice. Povratak ratu bi bio deprimirajući pokazatelj političkog primitivizma. Ako bi preporučivao vašim čitaocima kako da glasaju u nadolazećim izborima ja bih rekao: glasajte za pojedince koji će najmanje vjerovatno gurati rat u lice nadolazećeg odvajanja RS-a od ostatka države. Možda je najverovatniji scenarij da će zemlja nastaviti šepati u svojoj trenutnoj nezadovoljavajućoj fazi. To bi bilo za žaljenje jer sa neprekidnom političkom nestabilnošću ugrađenom u dejtonski Ustav država se ne može nositi sa stvarnim problemima: sveprisutnom korupcijom, socijalističkom birokratijom, trulim sudovima, tegobnim porezima i dosljednim nedostatkom ekonomskog rasta i stranih ulaganja.
Evropski i posebno američki zvaničnici u BiH, pa čak i visoko pozicionirani američki političari, ponavljaju gotovo svakodnevno da neće dozvoliti odvajanje bilo koje vrste (Jonathan Moore iz američke ambasade ponovio je to ove sedmice), a vi sada govorite da ne postoji način da se to izbjegne. Smatrate li ih licemjernim ili smatrate da oni jednostavno nemaju dovoljno snage da zaustava separatizam? - Međunarodni zvaničnici u BiH ispoljavaju intrigantnu šizofreniju. U jednu ruku oni vole da prave beskrajna obećanja o tome šta će ili neće “dozvoliti”. U drugu ruku su izgubili sav interes za zemlju. Oni imaju pretenzije kolonijalne vladavine; ali nemaju volju da pošalju nimalo novca, trupa ili sposobnih zvaničnika kako bi proveli svoje zahtjeve. Istina je da su međunarodni zvaničnici u BiH vjenčani za zvanične pozicije utemeljene njihovim prethodnicima kada više nemaju značajan utjecan u državi. Kada je država imala 80.000 stranih mirovnih snaga stranci su mogli voditi zemlju u napredak. Sada to više ne mogu. Međunarodni zvaničnici se naizgled drže moralnih ciljeva iz 1997. godine ali je njihova retorika nerealna. Oni su nemoćni ali to ne žele priznati. Ja se nadam, o tome pišem i govorim, da ih mogu učiniti realnijim o utjecaju u državi i da mogu pomoći stranim zvaničnicima kojima je BiH nova da razumiju složenu narav trenutne krize u zemlji.
U svom članku govorite o krivici međunarodne zajednice jer su propustili da intervenišu ranije. Da li je zaista moguće očekivati istu grešku u manje od 20 godina? - Jedna od tema o kojima sam pisao je da je gradnja države nauka u začetku. Ne znamo kako to dobro raditi i BiH je bila prva zemlja nakon Drugog svjetskog rata u kojoj smo to probali. Zbog toga je bilo vjerovatno da ćemo napraviti mnogo ozbiljnih grešaka. Vjerovatno je najvažnija lekcija bosanskog iskustva u građenju države ekstremno puno vremena potrebnog da se napravi održiva razlika. U stvaranju bosanske države koristili smo silu oko deset godina. Onda kada je međunarodna zajednica izgubila interes, sve se raspalo. Deset godina nije bilo dovoljno da se postigne održiva promjena. Da se međunarodna zajednica posvetila BiH 20 godina, vjerovatno bi stvari bile drugačije. Ali sa četverogodišnjim izbornim ciklusom u SAD-u i većini evropskih zemalja, moguće je da više nikada nije realno očekivati takvu posvećenost stranih država. Ako se ne možemo posvetiti građenju države u vrijeme kada je to nepotrebno da bi uspjelo pitam se jesmo li ikada trebali i početi? Ova pitanja su još prisutnija u Iraku i Afganistanu nego u BiH.
U nepravednoj međunarodnoj igri, ko bi imao interes u bosanskoj dezintegraciji, vjerovatno i novom ratu bliže granicama EU nego ranije i još jednoj novoj državi sa kojom se treba baviti? - Mislim da ovo pitanje preuveličava interes stranih država za BiH. Bosanci imaju naviku misliti da su središte međunarodne pažnje iako vrlo malo ljudi van njenih granica uopšte brine o njenoj politici ili budućnosti. BiH je mala država u svijetu punom ozbiljnih kriza. Međunarodne zvaničnike ne brinu bosanski problemi i ne razmižljaju ozbiljno o još jednom ratu. Izložio sam tu misao jednom bivšem visokom predstavniku prije nekoliko sedmica i on ju je bez razmišljanja odbacio. Međunarodna politika prema BiH prema tome nije vođena stranim interesima. Vođena je nezanimanjem i nemarom. Strane vlade žele zauzeti stav prema BiH koji će im stvoriti najmanje neugodnosti. Ne razmišljaju o tome šta se dešava u narednoj ili sljedećih pet godina nego samo naredne sedmice ili mjeseca. To će se teško promijeniti. Budućnost BiH sada pripada Bosancima bez autsajdera.
U drugom dijelu intervjua kojeg objavljujemo sutra čitajte kako Parish vidi ulogu Brčkog u mogućoj podjeli zemlje, zašto je ono važno Dodiku i kako mu je pomogao svojim tekstom.
(zurnal.info)
Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.
Svojim tekstom o neizbježnom otcjepljenju Republike Srpske kojeg smo jučer objavili, bivši pravni savjetnik supervizora za Brčko Matthew Parish je uzburkao strasti domaće javnosti. Dok jedni tvrde da je bio više nego naklon ideji otcjepljenja i odbacuju njegove stavove drugi smatraju da je rekao ono što ne žele priznati domaći i strani političari: RS je samostalnija nego ikada prije i teško da će se to promijeniti. Ovaj bivši uposlenik OHR-a za magazin Žurnal u intervjuu u dva dijela govori zašto smatra da nema druge mogućnosti do konačnog razlaza Federacije i RS-a, licemjernosti stranih diplomata u BiH i njihovoj nemoći te analizira poteze Milorada Dodika u prošlosti te predviđa kako će se ponašati nakon izbora u oktobru.
Da li je otcjepljenje RS-a jedina ili samo jedna od mogućnosti za budućnost?
