Knjiga Istina o IKEA-i otkriva mračnu stranu najvećeg svjetskog prozvođača namještaja. Johan Stenebo, autor knjige i bivši saradnik vlasnika IKEA-e Ingvara Komprada, tvrdi da on ima mrežu špijuna kojom kontroliše svoje radnike, strance naziva crnčugama, ženama ne dozvoljava napredovanje u poslu
Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.
- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.
On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.
Saradnja sa Engdahlom
Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.
Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.
On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.
U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.
Perje živih gusaka
Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.
- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.
Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.
IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.
(zurnal.info)
">Knjiga Istina o IKEA-i otkriva mračnu stranu najvećeg svjetskog prozvođača namještaja. Johan Stenebo, autor knjige i bivši saradnik vlasnika IKEA-e Ingvara Komprada, tvrdi da on ima mrežu špijuna kojom kontroliše svoje radnike, strance naziva crnčugama, ženama ne dozvoljava napredovanje u poslu
Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.
- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.
On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.
Saradnja sa Engdahlom
Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.
Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.
On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.
U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.
Perje živih gusaka
Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.
- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.
Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.
IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.
(zurnal.info)
">
:Istina o IKEA-e: Kompanija koja upošljava pakistansku djecu
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Svijet
Istina o IKEA-e: Kompanija koja upošljava pakistansku djecu
Knjiga Istina o IKEA-i otkriva mračnu stranu najvećeg svjetskog prozvođača namještaja. Johan Stenebo, autor knjige i bivši saradnik vlasnika IKEA-e Ingvara Komprada, tvrdi da on ima mrežu špijuna kojom kontroliše svoje radnike, strance naziva crnčugama, ženama ne dozvoljava napredovanje u poslu
Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.
- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.
On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.
Saradnja sa Engdahlom
Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.
Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.
On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.
U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.
Perje živih gusaka
Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.
- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.
Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.
IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.
(zurnal.info)
s.m.
Knjiga Istina o IKEA-i otkriva mračnu stranu najvećeg svjetskog prozvođača namještaja. Johan Stenebo, autor knjige i bivši saradnik vlasnika IKEA-e Ingvara Komprada, tvrdi da on ima mrežu špijuna kojom kontroliše svoje radnike, strance naziva crnčugama, ženama ne dozvoljava napredovanje u poslu
Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.
Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.
Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.
IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.
