Laž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti
Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.
»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.
Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«
Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.
Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.
(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)
">Laž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti
Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.
»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.
Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«
Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.
Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.
(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)
">Laž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti
Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.
»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.
Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«
Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.
Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Copy / paste
IVICA ĐIKIĆ: Agresorry!
Laž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti
Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.
»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.
Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«
Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.
Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.
(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)
Ivica Đikić
Laž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti