Arhiva

IZABRALI SMO: 10 najboljih poslijeratnih albuma u BiH

Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je on prilično realan

Da, iznevjerili smo vas. Kao što vidite, nismo izabrali najbolji poslijeratni album u Bosni i Hercegovini, nego smo sačinili listu od deset najboljih. Ne bismo li umanjili razmjere vašeg opravdanog bijesa, dozvolite da objasnimo zašto smo se kukavički povukli iz borbenog zadatka.

Prvo, kao što je red, moramo se zahvaliti na velikom odzivu na naš poziv za pomoć. Bili ste humani i mudri i na tome vam hvala. Ali, nakon sabiranja i analiziranja rezultata uočili smo niz nepravilnosti tokom glasanja.

Naime, neki glasači doživjeli su ovaj izbor lično i strasno, pa su nas zasipali svojim glasovima. Nisu birali sredstva, potplaćivali su glasače, prijetili biračkom odboru, falsificirali, budili mrtve, agitirali po bogomoljama, organizirano privodili na glasanje i koristili još niz sličnih metoda kojim se uspješno mulja na izborima. Da smo poslušali isključivo takve glasove rezultat bi bio apsolutno ekstreman i neuporediv sa realnim stanjem stvari. Shvatili smo da, kao što je to čest slučaj, demokratski izbori ne moraju uvijek donijeti i prave rezultate (vidjeti pod Bosna i Hercegovina). Nismo mogli niti smjeli na sebe preuzeti teško breme tako nepravednog rezultata pa smo pribjegli zdravom razumu i izabrali deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH.

Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je prilično realan. Izabrani albumi su kvalitetni, svaki od njih je nakon svog objavljivanja izazvao veliku pažnju, imali su uticaj na razvoj scene, a neki su uspjeli usmjeravati pa i stvarati čitave nove škole. Što je najvažnije, oni su i danas svježi i predstavljaju ukras svakog CD playera.

Naravno, kao što je to obično slučaj kod izbora, i među vama će se sigurno pronaći nezadovoljnici. Neka ovo bude nauk, drugi put poranite na birališta. Slijedi deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH. Redoslijed je abecedni.

Adi Lukovac & Ornamenti, Fluid

Adi Lukovac bio je pionir elektronske muzike u Bosni i Hercegovini. Pažljivi slušaoci sigurno pamte njegov emotivni nastup na sada već kultnoj kompilaciji Rock Under The Siege.

Objavio je tri albuma: Pomjeranja, Fluid i soundtrack za film Remake. Vlastiti muzički pravac nazivao je post war sound i opisao ga kao orgazam inspiracije i mašina. Neprestano je radio na proširenju izraza i među prvima počeo inteligentno koristiti elemente tradicionalnog zvuka što je svoj vrhunac imalo u saradnji sa Eminom Zečaj na soundtracku Remake.

Njegov najbolji album bio je Fluid čiji je sadržaj u jednom intervjuu opisao riječima: Sve što osjećaš, sve što zamisliš, sve što ne vidiš... fluid...

Poginuo je u saobraćajnoj nesreći na izlazu iz Sarajeva.

Damir Avdić, Mrtvi su mrtvi

Tuzlak Damir Avdić autentična je autorska pojava kakvu, koliko nas sjećanje služi, Bosna i Hercegovina nije imala u svojoj istoriji popularne muzike. U svim intervjuima ističe da vjeruje samo u moć pojedinca, ali desilo mu se ono što je najmanje želio: nehotično je izgradio pravi mali kult, regrutiran od obožavalaca sa područja čitave nekadašnje Jugoslavije. Najlakše bi ga bilo opisati kao kantautora sa električnom gitarom koji pjeva angažirane pjesme, ali on prezire takav opis. Svi koji su imali priliku da ga gledaju na koncertu, svjedoče o jedinnstvenom iskustvu koje je jedan od njih ovako opisao: Damirove riječi su istina ogoljena do srži - govori ih psihotično, ispraća vampirskim pogledom, urezuje tvrdim, moćnim gitarskim rifom koji više pripada hard core školi nego klubu kantautora.

Ako želite da saznate više o Diplomtzu, Bosanskom Psihu ili Grahi na Žurnalu možete poslušati radio emisiju Koraljke Kurcenberger Riff & Riječ. Na našoj listi Damir Avdić je zastupljen sa drugim albumom Mrtvi su mrtvi, ali ne bismo nimalo pogriješili da smo uvrstili prvenac Od trnja i žaoka. Trenutno priprema novi album, a mi ćemo uskoro ekskluzivno objaviti nekoliko tekstova s njega.

 

Damir Imamović Trio, Svira standarde/Plays Standards

- Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi – u jednom tekstu opisao je Damir Imamović najbitniji sastojak sevdaha.

Album Damir Imamović Trio snima standarde snimljen je u mostarskom Pavarotti studiju, osam dana potrošeno je na snimanje a dva dana na miksanje pjesama.

Ovako je nakon izlaska CD-a, Imamović opisao rezultat truda:

- Snimili smo minimalistički album, bar što se tiče broja instrumenata na njemu. Želio sam da sevdalinke izmjestim iz njihovog dosadašnjeg konteksta, iz bogatih orkestracija sa dvadesetak muzičara. Na snimku je vokal u prvom planu – što je u prirodi sevdaha, a aranžmani su potpuno drugačiji od svih dosadašnjih snimaka. Izvrsni muzičar Anouar Brahem na svojim albumima pronalazi ekstrakt u tradicionalnim melodijama magreba. Volio bih da smo mi to uspjeli učiniti sa našim sevdalinkama.

Ovaj lijepi CD sa logom Sevdah Republike već predstavlja pravu kolekcionarsku dragocjenost. Ipak, ne može se kupiti jer ga njegovi vlasnici doživljavaju kao intiman predmet. Porodičnu dragocjenost, tako reći.

 

Dubioza Kolektiv, Firma Ilegal

Dubioza Kolektiv već odavno predstavljaju evropsku koncertnu atrakciju, ali ih je tek album Firma Ilegal proslavio u Bosni i Hercegovini i na prostoru nekadašnje Jugoslavije koji je sada popularno zvati region. Ugostio ih je čak i Tarik Heljić u svojoj emisiji Svako dobro Bosno i Hercegovino, gdje su demonstrirali pripremanje uzbudljivog rastafarijanskog bureka. Svojevremeno je na You Tube ovaj nastup bio prava atrakcija. Kamo sreće da im je Firma Ilegal donijela samo ovakve ugodne momente, bilo je tu i zabrana, uvreda, progona, a sve zbog njihovog beskompromisnog društvenog angažmana. Na albumu se nalazi devet pjesama Svi u štrajk, Šuti i trpi, Dosta, Blam, Stav, Firma Ilegal, Oni dolaze, Vlast i policija i Zrak koje predstavljaju obavezan soundtrack za sve ovdašnje proteste

 

Edo Maajka, Slušaj mater

Moglo se neopreznim učiniti da je Edo Maajka preko noći, sa svojim albumom Slušaj mater, od ratne izbjeglice postao regionalna zvijezda. Ali, lako je tuđim CD-om karijeru snatriti. Iz njegovog ugla to je ovako izgledalo, kako je objasnio u jednom intervjuu:

- Živjeli smo u Privlaci kod Zadra, kod svoje familije. Ali, bilo je odvratno ići u školu, bilo je odvratno živjeti u toj sredini. To je jedno ruralno mjesto u kojem nisu znali za muslimane do rata. Došao sam u Zagreb, počeo pisati, raditi, i raditi, raditi, raditi... Došao u Tuzlu, onda napravio dva benda u Tuzli, i opet radio, radio, radio. I, kad nisam mogao više raditi u Tuzli, onda sam ponovo otišao u Zagreb, pa su oni prepoznali taj talenat u meni i izdali mi CD.

Hitove sa albuma Slušaj mater pjevala su i djeca po vrtićima. Edo više nikada nije uspio ponoviti uspjeh debitantskog albuma, ali ne zato što nije mogao, nego zato što nije htio. Nije želio ispunjavati tuđa očekivanja, više mu se sviđalo da pravi albume za pravovjerne fanove. Ipak, njegova slava pomogla nam je da upoznamo izvrsnu tuzlansku hip hop scenu, okupljenu oko radija FM Jam, poput žestokog Frenkiea koji upravo promovira novi album Protuotrov ili reggae benda Defence.

Letu štuke, Letu štuke

Zvuk svog benda Letu štuke Dino Šaran je u jednoj pjesmi opisao kao miks Lou Reeda i ranog Ranog Mraza. To je dobra dosjetka, ali nije sasvim precizna, jer pjesma Minimalizam je izvrstan politički komentar, Pero Papacoder analiza promjene sistema vrijednosti, Grad bez boje i Mjesto za dvoje su istinske poslijeponoćne (takvo vremensko određenje treba zaslužiti) balade, Signali pjesma za bračne krize, Kao na zapad pjevao bi rado i probirljivi Arsen, Rundek je to i učinio u pjesmi Sunce, a prazan hod na posljednjim solo albumima dobro bi popunio pjesmama Tuga i Šutiš...

Ovaj album mnogi su doživjeli kao generacijski, a Letu štuke su stigle taman kada su planirali dignuti ruke od domaće muzike.

SCH, Dance

Dance je deseti, jubilarni album najdosljednijeg i najzanimljivijeg bosanskohercegovačkog benda SCH. U nazivu Dance Senad Hadžimusić Teno naglašava svoje plesne afinitete koje je ljubazno demonstrirao na koncertima, a muzički nastavlja eksperimente koje je počeo na albumu Vril. U tri pjesme na albumu gostuje nekadašnja članica benda Azra Ijanetović.

Na omotu albuma Eat This, Teno je napisao:

- SCH je najautentičniji, najintenzivniji, najneobičniji, najradikalniji, najozbiljniji, najavangardniji, najalternativniji, najkontroverzniji, najkomplikovaniji, najutopijski, najdosljedniji, svakako on je najvažniji i najbolji alternativni bend, fenomen, projekt, umjetnički koncept, ideja i realizacija u istoriji Bosne i Sarajeva.

Niko mu do sada nije protivrječio. Teno je ostao Tito sve do danas, bar sudeći po Vašem glasanju, jer mnogi od vas su prostor predviđen za deset albuma jednostavno popunili naslovima iz SCH diskografije.

Sikter, Now, Always, Never

Jedan naš, očigledno dobro upućen glasač, ovako je opisao album Now, Always, Never: Ubitačnu metal-core-funk-rap kombinaciju na tragu Red Hot Chilli Peppers producentski čarobnjak Brian Eno podiže na gotovo kosmički nivo.

Sikter imaju izuzetno neobičnu karijeru o kojoj je snimljen i dokumentarni film. Prve koncerte imali su na mjestima koje mnogi muzičari mogu samo sanjati – u amsterdamskom klubu Paradiso i na stadionu SanSiro pred 120 hiljada ljudi. Prvi album snimili su sa Enoom, a promovirali ga na koncertu U2.

Nakon Now, Always, Never krenuli su u istraživanje disco zvuka, funka, soula. Za sada imaju dobre rezultate, ali treba sačekati i vidjeti kuda će ih sudbina dalje odvesti.

Skroz, Savršeni organizam

Vjerujem da je i vama dosadilo isticanje urbanog porijekla. Naročito kada znamo da oni koji insistiraju na tome pod urbanim podrazumijevaju navike razmnožavanja na istom mjestu i ispijanja kafe u istom kafiću, kao i nastavak porodičnog polulegalnog biznisa. Iako su, kako kažu, korjenski vezani uz ovdašnja urbana naselja, ako pratimo tekstove njihovih pjesama, čini se da oni obitavaju u zemlji Teletabisa u kojoj je najveći društveni problem to što stanovništvo ostavlja cura zbog drugog BMW-a ili što im neki hadžija uporno zabranjuje pristup u svoju avliju da mu ne bi obeščastili kćerku lijepu kao tufahija (mekana, saftali, okrugla, s rupom u sredini).

Ekran u prašini, ništa se ne vidi, glave svi saginju, pa se i ja stidim - pjeva Adnan Šaran u uvodnoj pjesmi Riječi te, sa albuma Savršeni organizam.

Skroz nemaju zbog čega da se stide i potpuno je izlišno, do kraja karijere, da bilo kom pomenu svoje urbano porijeklo i lokaciju zemlje iz koje dolaze. U njihovim tekstovima ima dovoljno cinizma, depresije, očaja i histerije da i najneosjetljiviji mogu osjetiti pustoš sarajevskog Alipašinog polja, zeničke Blatuše ili tuzlanske Malte.

Od navedenog uvodnog stiha pa do završnog mljevenja kafe u pjesmi Ravnica, album Savršeni organizam nema slabog organa.

Vuneny, Play That Silence

Tool gone dub, Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music, Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans - su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny.

Vuneny su vjerovatno najcjenjeniji bosanskohercegovački bend u inostranstvu, a oni su u intervjuu koji je za Žurnal s njima uradio pjesnik Marko Tomaš čak rekli da se u BiH i ne osjećaju kao muzičari i objasnili:

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno.

Ipak, njihov debitanski album Play That Silence je u našem malom izboru dobio sasvim dovoljno glasova da uđe među deset najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini. Bez ikakve štele, jer radi se o tako dobrom albumu, koji bi se morao dopasti i Sydu Barrety ako nije nepovratno izgubio zdravorazumski sluh.

 

(zurnal.info)