Jedina gora stvar od kapitalizma je „kapitalizam s ljudskim licem“

Vraćajući se prošli tjedan s prosvjeda u New Yorku, na letu sam za promjenu – budući da sam posljednjih dana čitao Occupied Wall Street Journal – u ruke uzeo pravi Wall Street Journal ne bih li vidio što oni kažu o prosvjedima u vlastitom susjedstvu. I tako, u broju od 20. listopada, kada je već prošlo više od mjesec dana otkako je Zuccotti Park okupiran, u službenom glasilu bankarske internacionale nalazimo dva, na prvi pogled različita, teksta posvećena toj temi.

OAZA MARIHUANE

Prvi nosi naslov „The Occupy Wall Street Brigade Has a Point“, a drugi „ Squatting on Wall Street“. Sudimo li samo po tim naslovima, mogli bismo pomisliti da je uređivačka politika Wall Street Journala izrazito demokratična, pošto je dopustila objavljivanje dviju toliko različitih poruka. Bliži pogled, naravno, uklanja tu iluziju. Prvi članak kaže da je prosvjednike „toliko lako odbaciti kao istu onu uvelike nekoherentnu rulju koja je dovela do antiglobalizacijskih prosvjeda prije jednog desetljeća“, ali dodaje da se „čak i ako je tako, njihov bijes protiv financijskog sektora može lako razumjeti“.

Drugi članak, također se slaže da se na Wall Streetu okupila „rulja“, ali im ne priznaje opravdanost bijesa. Štoviše, u njemu čitamo da je Zuccotti Park zapravo „oaza marihuane“ i da se radi o „reinkarnaciji skvoterskog pokreta koji je okupirao Tompkins Square Park na Lower East Sideu 80-ih godina. Ispunjen ilegalnim skvoterima koji su odbijali otići, Tompkins Square i njegova okolica postali su magnet za narkomane, organizatore pro-sandinističkih marševa, beskućnika, loših glazbenika i gomilu vrlo pogubljene djece“. Zaključak je da etos tog perioda nikada nije napustio New York, i da on sada dalje živi u Zuccotti Parku.

Dakle, koja je razlika između ta dva teksta? Naizgled velika, ako bolje pogledamo – skoro pa nikakva. Krajnji cilj i jednog i drugog teksta jest kritika prosvjeda, a jedina je razlika u tome što je prvi članak – upravo zato jer je profinjeniji – mnogo opasniji i otkriva logiku koja je sve učestalija. Lako je prozreti i odbaciti drugi članak kao još jedan tip difamacije kakav je u hrvatskom kontekstu bio popularan još prije dvije godine kada se sudionike blokade fakulteta nazivalo „šarenim društvom mladih zanesenjaka koje je lako uspaliti“, pa čak i „teroristima koji su oteli zrakoplov“.

ZAŠTO OBAMA PODRŽAVA OKUPACIJU

Međutim, drugi je tip kritike mnogo opasniji jer koristi taktiku koja tobože priznaje zahtjeve prosvjednika, usput smirujući ih i uvjeravajući ih da je sve što je potrebno tek kozmetička operacija kapitalizma: konkretno, u tom se članku zapravo traži više regulacije tržišta, koja bi navodno uspjela primiriti „divlji kapitalizam“. Samo dva dana ranije, na ABC News gledam intervju s Obamom u kojem američki predsjednik kaže da ovi prosvjedi nisu ništa drugačiji od prosvjeda Tea Partyja, „i lijevo i desno, mislim da se ljudi osjećaju napušteno od svoje vlade. Oni imaju osjećaj da se institucije ne brinu za njih“.

Potom je rekao da je najvažnija stvar koju on kao predsjednik može učiniti – pazite sad ovu političku akrobaciju – izraziti solidarnost s prosvjednicima:

„Najvažnija stvar koju možemo sada učiniti jest da ljudima damo do znanja da razumijemo njihove borbe i da smo na njihovoj strani, da želimo uspostaviti sustav u kojem će težak posao i odgovornost biti nagrađeni. A da ljudi koji su neodgovorni, bezobzirni, koji nemaju osjećaj odgovornosti prema svojim zajednicama i svojim tvrtkama i svojim radnicima, neće biti nagrađeni“.

Ukratko, i Obama i Wall Street Journal slažu se oko jednog: prosvjednicima, ma bili oni i skvoteri i narkomani, treba dati podršku, i zapravo im treba objasniti što uistinu traže. To je, pogodili ste već, „kapitalizam s ljudskim licem“. Potrebno je više državne regulacije, a prosvjednici bi se trebali osloniti na Obamu koji je prije dvije godine upumpao 700 milijardi dolara da spasi bankarski sustav, a koji je i sam na vlast došao zahvaljujući donacijama istog tog sustava.

Ruka ruku mije, rekli bismo kod nas, a cinizma nikad dosta.

KOMBINACIJA EINSTEINA I MAJKE TEREZE

Još je Svetislav Basara jednom napisao da je od komunizma jedino gori „komunizam s ljudskim licem“: njegova bi se izreka lijepo mogla primijeniti na današnju situaciju. Jedina gora stvar od kapitalizma je kapitalizam s ljudskim licem. Onda dobivate tvrtke koje se kite „društvenom odgovornošću“, ali i dalje uredno zagađuju okoliš ili izrabljuju radnike.

Što je doista „kapitalizam s ljudskim licem“ mogli smo vidjeti nedavno kada smo ostali bombardirani panegiricima „prerano umrlom“ poduzetničkom geniju. Steve Jobs ubrzo je postao nova kombinacija Einsteina i Majke Tereze, čovjek koji je ne samo bio toliko genijalan da je zauvijek svijet promijenio svojom tehnologijom, nego i „dobro srce“ koje nam je svima „podarilo“ šansu da uživamo u blagodatima njegova izuma.

Prvi mit potkrijepio je sam Jobs kada je za Apple svjesno uzeo logo koji je na samom početku, u originalu, prikazivao Newtona kako sjedi ispod drveta a na glavu mu pada jabuka. Genijalnost osnivača Applea iz te je pozadine također moguće iščitati kao Bogom dani dar, umjesto da se genijalnost nekog pojedinca shvati kao posljedica akumulacije znanja i otkrića koja se odvijala kroz stoljeća mišljenja i rada. Uostalom, kasniji logo, kakvog imamo i danas, zapravo je jabuka koja je s jedne strane ugrizena, možda simbolizirajući da je Jobs pojeo jabuku mudrosti i tako došao do svojih izuma. Drugi mit, koliko smo svi mi dobili Jobsovom genijalnošću, osnažen je svim onim korisnicima koji su nakon njegove smrti palili svijeće i pisali patetične zahvalnice.

SAMOUBISTVA U ODMARALIŠTIMA

Prava je istina, kao i uvijek, prilično drugačija, a najbolje ju je opisao Daily Mail 2010. kada je u jednu Jobsovu tvornicu u Kini uspio ubaciti vlastitog reportera koji je pokazao kako se ondje radi 24 sata na dan, pri čemu tipičan dan počinje kineskom nacionalnom himnom s tekstom „ustajte, ustajte, milijuni srca s jednom mišlju“. Pisao je o tome kako radnici spavaju u uskim koridorima koji sliče na zatvore, na krevetima na 3 kata radi uštede prostora s madracima od bambusa. Unatoč ljetnim temperaturama od 35 stupnjeva, uz veliku vlagu, tvornica nije imala klima uređaje, a radnici su izjavili kako više od 40 ljudi spava u prostorijama prepunim mravi i žohara.

Poznat je i slučaj Foxconna, elektronske kompanije sa sjedištem u Tajvanu koja proizvodi mnoge Appleove proizvode. Posljednjih nekoliko godina dvadesetak radnika Foxconna počinilo je samoubojstvo, a kad su se radnici počeli bacati s vrha visokih zgrada, zapravo spavaonica u kojima su bili prisiljeni živjeti kada nisu radili, umjesto da poboljša uvjete rada Foxconn je problemu pristupio – a kako drugačije nego – cinično: oko zgrada su postavili mreže kako bi spriječili daljnja samoubojstva.

Kako piše Times, jedan od tih radnika imao je samo 19 godina i radio je sedam dana tjedno, odnosno 11 sati dnevno na stavljanju plastičnih i metalnih dijelova u elektronske aparate, stalno okružen prašinom i dimom. Posljednjih mjeseci svoga života radio je čak 286 sati, uključujući 112 sati prekovremeno, što mu je priskrbilo plaću od jednog dolara na sat. Takvih radnika u Foxconnu ima oko 400,000. Sam Jobs je svoju sestrinsku tvrtku od optužbi branio uz još veći cinizam: „Dođete tamo i to je tvornica, ali, moj Bože, imaju i restorane i kina i bolnicu i bazene. To je jako lijepo mjesto za jednu tvornicu“.

ULJEPŠAVANJE GRADA

Naravno da se Jobsove tvornice ne mogu usporediti s logorima smrti kakvi su postajali diljem Europe tijekom vladavine nacizma i fašizma, ali ono što upada u oči svakako je ova konstatacija da je tvornica u kojoj se radnici ubijaju od posla – i ubijaju doslovno – zapravo odmaralište.

I u tom je smislu Jobsovu izjavu, pa onda i tvornicu „s restoranima, kinom, i bolnicom, i bazenom“ moguće dovesti u vezu s Terezinom (ili Tehresienstadt), koncentracijskim logorom u Češkoj u kojem su boravili tzv. Prominente, ugledni Židovi koji su ovdje imali čak i vlastite sobe te su bili slobodni upuštati se u kulturne aktivnosti (ovdje su živjeli pisci, umjetnici, znanstvenici, glazbenici, a u gradu je navodno postojalo čak četiri koncertna orkestra, pa čak i jazz-ansambli) , a što je nacistima služilo kao savršeno propagandno oružje.

Prije nego je 1944. u geto došla delegacija Crvenog križa, nacisti su proveli dodatni Verschönerung (uljepšavanje), zatvorili su tvornicu u kojoj je u lošim uvjetima radilo 1000 Židova, izgradili su igralište za djecu i muzički paviljon, a na kraju svega snimili su i film pod nazivom „Der Führer schenkt den Juden eine Stadt“ ili u prijevodu „Führer poklanja Židovima jedan grad“ (čitava verzija može se pronaći na internetu).

Naravno, da bi „uljepšali“ grad i „oslobodili“ ga prenapučenosti u samo pola godine prije dolaska Crvenog križa, u Auschwitz je poslano sveukupno sedam vlakova s 17,517 Židova. Kada je Crveni križ napokon stigao u Terezin, dočekali su ih Ghetto Swingers koji su svirali u glazbenom paviljonu na trgu, što je trebao biti ključni dokaz o kakvom lijepom „odmaralištu“ se radi, pošto su nacisti dotad bili zabranili i jazz i swing smatrajući tu glazbu „degeneriranom“. Samo tri mjeseca nakon inspekcije Terezina, delegacija Crvenog križa je posjetila Auschwitz i nije shvatila da su sobe za tuširanje zapravo plinske komore…

RIJEČI KOJE NISU ZAKLANE

U knjizi „Riječi koje nisu zaklane. Svjedočanstva preživjelih zatočenika logora Jasenovac“ (1977.) Hinko Singer iz Karlovca prisjeća se jedne slične zgode kada je internacionalna komisija za pregled logora, koja se sastojala od njemačkih, mađarskih i talijanskih novinara, posjetila Jasenovac.

Singer piše: „Za tu komisiju obavljene su velike pripreme, i kod ustaša i kod zatočenika. Za tri dana zatočenici su morali očistiti i popraviti cijeli logorski prostor, što zbog hladnoće nije bilo ugodno. Taj dan smo morali biti svi obrijani. Dobili smo i upute kako ćemo se ponašati u kontaktu s komisijom. Ime nismo smjeli kazati, već ako nas koji član upita kako se zovemo moramo odgovoriti slijedeće: 'Ja sam zatočenik broj…' jer smo svi imali svoj broj. Na pitanja 'Kako vam je?', 'Je li logorovanje teško?', 'Kakav je postupak?', smjeli smo odgovoriti samo: 'Hvala – dobro'. Na sva pitanja u vezi s radom zatočenici nisu smjeli odgovarati.“

Imajući to svjedočanstvo u vidu, zar je toliko teško zamisliti da se identične ili barem slične pripreme ne odvijaju i kada internacionalne komisije posjećuju tvornice u Kini ne bi li potvrdile da su radni uvjeti u skladu s međunarodnim zakonima?

Da skratimo priču, svi ti lijepi iPhoneovi, iPodovi i Macovi ne bi postojali da nema tih kineskih radnika, ili bi, da ih nema, bili još skuplji no što već jesu. Drugim riječima, to je taj „kapitalizam s ljudskim licem“. A čak i kada imate obranu tog sustava, ona se redovito javlja u obliku cinizma – kineske tvornice zapravo su odmarališta s restoranima i bazenima. Kako stvari sada stoje, samo je pitanje vremena kada će se ponoviti anegdota koju je ispričao jedan liječnik koji je tri godine proveo u Jasenovcu. Kada se vratio iz logora, sinu je prepričao da bi u 6 mjeseci jednom stigao nekakav vagon s nepoznatim ljudima, koji bi prespavali i otišli dalje, pa se poslije pričalo da su ih ustaše sigurno ubili. Vidjevši dokumente koji svjedoče da su mu u samo 2 mjeseca čak pet puta popravljali zube, sin mu je rekao: „Pa ti si u Jasenovac išao popraviti zube“. Mogli bismo zamisliti da neko naivno kinesko dijete pita svog oca, kada se ovaj vrati sa 6 godina robije, „Pa ti si u tvornicu išao da se igraš na iPodu, dok smo mi ovdje gladovali“.

BONO U STEPI, ANGELINA U MOČVARI

„Kapitalizam s ljudskim licem“ doista je gori od kapitalizma jer čak i radnike koje izrabljuje uspijeva prezentirati kao štetočine koji se odmaraju i žale, umjesto da još mukotrpnije rade. Ako se slučajno počnu ubijati, nema problema, stavit ćemo vam odskočnu dasku ispod prozora da se odmah vratite na posao.

Korak dalje, na prvi pogled neočekivano, ide borba protiv siromaštva, odnosno sama borba za bolji kapitalizam. Isti dan kada je Wall Street Journal ustvrdio nužnost veće regulacije, u njemačkim novinama izlazi niz reklama za torbice Louis Vuitton.

Na prvoj se u afričkoj stepi nalazi, a tko drugi nego, Bono Vox, ima sunčane naočale, crveni šal, gitaru u jednoj ruci, a u drugoj skupocjenu torbicu. Ispod reklame piše: „Sva putovanja počinju u Africi. Dio od prodaje tih torbica ide kao prilog inicijativi za očuvanje pamuka u Ugandi“.

Na drugoj reklami nalazi se drugi „usual suspect“, tko drugi nego Angelina Jolie. Ona pak sjedi prekriženih nogu i s torbicom na ramenu na čamcu usred močvare u Kambodži. Ispod stoji slična poruka: „Jedno jedino putovanje može promijeniti jedan cijeli život“.

Ako je kapitalizam u kojem se borba protiv siromaštva odvija tako da slavni „borci za ljudska prava“ poziraju vrhunskim fotografima sa svojim torbicama od par tisuća kuna usred Afrike ili Kambodže „ljudskiji“ od tradicionalnog kapitalizma, onda je pravo pitanje koju vrijednost još uopće ima „ljudskost“ .

Uostalom, koliko se Louis Vuitton doista bori za pomoć Trećem svijetu, potvrdili su 2008. kada su tužili dansku umjetnicu Nadiu Plesner što je osmislila majicu s prizorom golog crnog djeteta koji u jednoj ruci drži malo u roza kombinezon odjeveno štene, dok mu s druge ruke visi prepoznatljiva Vuittonka. Premda je sav profit od prodaje tih majici trebao ići u Darfur, Vuitton je podigao tužbu zbog kršenja autorskih prava.

Početkom ove godine, umjetnica je izložila sliku „Darfurnica“ (http://www.nadiaplesner.com/Website/darfurnica.php), na kojoj je reproducirala istog mališana s torbicom, pa je Vuitton opet tuži. Na slici se između ostalog nalazi i Victoria Beckham koja nosi Hermes Birkin torbicu, pa je valjda samo pitanje vremena kada će se i oni priključiti tužbi. „Kapitalizam s ljudskim licem“ upravo je taj prevladavajući cinizam. I on je daleko od onoga za što se ovih dana bore „okupatori“ Wall Streeta. Premda ih kritičari ne prestaju prozivati da nemaju konkretne zahtjeve (pa ovi uzvraćaju „Mi smo naš zahtjev!“), njihova je meta prilično jasna. Oni se, ma koliko Obama volio vjerovati u to da zapravo žele više („dobrog“) kapitalizma, protive svakoj vrsti kapitalizma, a posebice njegovoj ciničnoj verziji „s ljudskim licem“ ili Vuitton torbicom. No vratimo se na sam početak i kako je sve počelo…

Nastavak teksta pročitajte na ovom linku.

(zurnal.info)