Kako je počeo rat na našem medijskom prostoru

Posljednjih mjeseci svjedoci smo svojevrsnog remakea dešavanja iz perioda '92. - '95. Akteri jesu novi, ali su uloge iste. Posljedice su, vrlo je izvjesno, jednake - bit ćemo nijemi posmatrači zločina. Naravno, uvijek možemo pronaći opravdanje kako ništa nismo mogli učiniti jer je neko gore davno odredio da tako bude. Naše se zna - prebrojavat ćemo žrtve i tražiti nestale.

RAZVUCITE IM PAMET

Medijski rat u Bosni i Hercegovini ušao je u vrlo opasnu fazu. S jedne strane imamo Federalnu televiziju, tačnije jezgro te Televizije – politički magazin 60 minuta, predvođen urednikom Bakirom Hadžiomerovićem. A, na drugoj strani su koalicione snage PTPC – Kopanjina novinska izdanja-CPHA, kordinirane iz glavnog štaba u banjalučkim Banskim dvorima. Nesebično logistički podržane iz Zagreba i Beograda, uz glasno odboravanje “legitimnih predstavnika Hrvata u BiH” i o njima ovisnih medija.

Imamo i promatrače. Doduše nisu inostrani, mada se tako ponašaju. To su ovdašnji, krivo obavješteni i temeljito dezinformisani analitičari, duboko ukopani i degutantno zavaljeni u konformizmu nemalih sinekura, odlučni da neće napustiti svoje položaje do posljednje slobodne (pri)misli.

Imamo i civile, tzv. javnost kojoj je pamet razvučena neargumentiranom i neselektivnom paljbom sa svih uporišta.

Zbog te, i do bola raspamećene javnosti, važno je da se podsjetimo kako je sve, zapravo, počelo.

Da budemo načisto, prvi su počeli novinari 60 minuta. Tu nema nikakve dileme. Novinari 60 minuta, a posebno Slobodan Vasković (najgori od sve dece), kontinuirano su, iz emisije u emisiju, bombardovali javnost o malverzacijama i neregularnostima vezanim za Milorada Dodika, nekadašnjeg premijera, a sada predsjednika Republike Srpske.

Afera Rafinerija nafte Bosanski Brod, pa nepravilnosti prilikom gradnje autoputa od Banje Luke do Bosanske Gradiške, pa isto to u slučaju gradnje zgrade Vlade RS i zgrade PTPC-a, pa veze sa Integral inženjeringom... i masu takvih sličnih slučajeva, pa sve do nikada razrješenog slučaja ubistva Milana Vukelića, objavljivano je u prilozima 60 minuta. Svi ti prilozi ukazivali su na jedno, da je korupcija duboko i čvrsto u sistemu vlasti u Republici Srpskoj, a da se sve vrti oko jednog čovjeka - Milorada Dodika. U početku, kada je 60 minuta počela da razotkriva sve te slučajeve, njihove su priloge i dokumente koristili skoro pa svi mediji u Federaciji BiH, i tek poneki, nepromišljeni i glupo hrabri novinar u RS. Čak su i državne pavosudne institucije pokrenule istrage i podnijele prijave protiv Dodika i njemu bliskih učesnika u svim tim nelegalnim poslovima. Što je opet bilo povod Dodiku da krene u ruešenje Bosne i Hercegovine kao države, jer pravosuđe u BiH nije mogao da stavi pod kontrolu, kao što je to uradio na prostoru gdje on neprikosnoveno vlada.

FINANSIJSKA INJEKCIJA ZA NOVINARSKE POZADINE

Sve to vrijeme, mediji u RS su se držali po strani. Tišina je bila zaglušujuća. Tek s vremena na vrijeme bi se, tu i tamo, moglo čuti ili pročitati kako je napad na Dodika, zapravo napad na RS. Značajnije reakcije, ipak, nije bilo. Dodikova moć je već tada bila ogromna ali je novinari nisu osjećali na svojoj koži. Povremeno, tek da razbije dosadu, Dodik bi javnosti priredio po neki ispad, verbalno vrijeđanje novinara...., ali direktnog pritiska nije bilo. Pritisak je išao prema vlasnicima i direktorima medija. Finansijski su iscrpljivani. Marketinško tržište je bilo pod Dodikovom kontrolom, a strani donatori su davno otišli iz ovih krajeva. I onda, u godini izbora, dolazi do prevrata. Televizija RS dobija novu zgradu, novi vozni park..., sve novo i skupo. Dodbijaju i budžetske milione na raspolaganje. Ništa slabije nisu prošli ni ostali koalicioni partneri – mediji pod kontrolom Željka Kopanje, te CPHA. U toj istoj, dakle izbornoj godini, Dodik je u dva navrata podobnim medijima podijelio po pet miliona (ukupno, brojem: 10.000.000,00 KM) budžetskih para.

Sa ovom, kako se to kolokvijalno kaže, finansijskom injekcijom, mediji u RS su dobili krila i priliku da pokažu kako je njihov profesionalizam uvijek bio tu samo niko nije bio spreman da to plati. Sa budžetskim milionima Milorada Dodika rado su svoju novinarsku, istraživačku i nadasve profesionalnu energiju stavili u njegovu funkciju. Svoj elan i neupitan profesionalni integritet usmjerili su na Sarajevo kao izvor sveg zla u Bosni i Hercegovini i Bakira Hadžiomerovića, protagoniste govora mržnje i generatora svega lošeg što se nam se dešava proteklih godina. Istraživalo se, kopalo se..., nema šta se nije radilo, pa rezultat nije mogao izostati. Materijalni dokazi i izjave svjedoka koji će u po noći, u po dana potvrditi da su ih Hadžiomerović i Vasković reketirali, bio je kruna novinarskog profesionalizma, etičnosti i egzamplar investigativnog žurnalizma (wow!). Istina, ubrzo nakon objavljivanja faksimila koji potvrđuje navode novinara u RS, pokazalo se kako je to zapravo loš falsifikat. Ali, perje je rasuto i svako uzima koliko mu odgovara. Bakir Hadžiomerović je reketaš, a novinari medijskih koalicionih snaga su zvijezde na kristalnom medijskom nebu.

Danas, nekoliko mjeseci nakon što su novinarima u RS ubrizganei prijeko potrebni finansijski vitamini, javnost u Bosni i Hercegovini, a posebno onaj intelektualni vrh i moralne vertikale novinarskog integriteta, shvatili su da su godinama podržavali pogrešnog čovjeka. Nažalost, morali smo čekati da nam novinari iz Republike Srpske otvore oči pa da vidimo, da su bad guys ustvari Bakir Hadžiomerović i njegova šezdesetminutaška banda. Lako je sada biti pametan i govoriti kako je jasno kao dan da su Milorad Dodik & SNSD, Dragan Čović & HDZ, Sulejman Tihić, feat Izetbegović The Junior, žrtve medijskog terora koji smo morali trpjeti posljednjih devet godina, koliko je trajao užasan teror Bakirovih asasina.

Ko još uvijek ne vjeruje u to neka se vrati petnaestak godina unazad. Tada je, sjetit ćete se, u svijetu, kao i sada u sluđenoj bh. javnosti, stvorena pogrešna slika kako je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, i kako se u nekim tamo bosanskim zabitima dešavaju zločini. Bilo je i onih koj su povjerovali da se u BiH provodi etničko čišćenje i genocid. Trebalo je punih petnaest godina da se shvati kako ustvari nije bilo nikavog genocida niti zločina, a pogotovo ne agresije. Bio je to sukob dvije-tri zaraćene strane.

Ko još uvijek ne vjeruje, mogu mu potvrditi inostrani promatrači. Poluinformisani i temeljito dezinformisani analitičari, degutantno zavaljeni u konformizmu, odlučni su da neće napustiti Bosnu i Hercegovinu, do posljednjeg građanina.

(zurnal.info)