Zloupotreba medija: Kako upamtiti ministra koji otvara put?

Prema procjenama Udruženja građana “Tender”, suma svih javnih nabavki u BiH prelazi cifru od četiri milijarde konvertibilnih marka na godišnjem nivou. Agencija za javne nabavke BiH ima podatke da je ta suma dvostruko manja - tek nešto više od 2 milijarde maraka. Prema ovim podacima skoro polovina javnih nabavki nije transparentno. 

 

“I ta polovina je sporna! Najčešće se ne provodi nikakav postupak, nekad se provedu direktni sporazumi ili pregovarački postupci bez objave koji se ne unose u izvještaj. Najčešće se ne provede nikakav postupak.” kaže Igor Vukajlović, sekretar UG “Tender”

Ukoliko polovina ukupne sume javnih nabavki nije transparentna, struka tvrdi da nešto više od polovine javnih nabavki javnih institucija prema privatnim i javnim medijima, nije transparentno. 

 

Javni sektor izdvaja desetine miliona na godišnjem nivou za medije. Finansiranje privatnih i javnih medija od strane javnih institucija i kompanija najčešće se vrši kroz oglašavanja. Javni mediji nalaze se na državnim budžetima a postoje i grant sredstva koja se dodijeljuju kako javnim tako i privatnim medijima.

 

 

Žurnal je kroz ranija istraživanja o finansiranju medija kroz oglašavanja konstatovao da je u pojedinim slučajevima objavljeno samo 10% ugovora koji su dodijeljeni određenom mediju. Stvari su poboljšane što se tiče objave vrste ugovora na portalu javnih nabavki, ali to ne abolira ugovorni organ i ponuđača od manipulacija. 

“Na portalu javnih nabavki od skora mogu da se vide svi postupci, dakle i konkurentski zahtjevi  i direktni sporazumi.“ ističe Igor Vukajlović iz UG “Tender”. 

 

Problem predstavlja da jedna institucija prikaže više ugovora u bazi javnih nabavki Kantona Sarajevo nego na portalu javnih nabavki BiH. 

“Ako je veći broj javnih nabavki na kantonalnoj bazi nego na portalu javnih nabavki BiH, to najvjerovatnije znači  da neko nije unio izvještaj. To je jako problematično, zato što postoji obaveza da se to unosi” obrazlaže Igor Vukajlović. 

 

Medijski sadržaj koji plaća javni sektor ogleda se u objavama oglasa, konkursa, čestitki pa do kompletnih političkih kampanja, praćenja rada funkcionera, administracije, promovisanje investicija vladajućih, tvrde u Transparency Internationalu. Također dodaju da su sve navedeno, samo zvanični nazivi ugovora koje javne istitucije potpisuju sa medijima, a da je zapravo pozadina svega promovisanje stranke i pojedinaca, posebno u predizbornom periodu.

 

“Grad Bijeljina je  BN televiziji u kratkom periodu dodijelio dva ugovora velike vrijednosti, gdje se jedan odnosi na praćenje rada gradonačelnika Miće Mićića. Slične ugovore imao je i Grad Doboj, što je potpuno apsurdno da se plaća televiziji da prati rad gradonačelnika, a pri tome se navodi u ugovoru, da novinari moraju biti uvijek dostupni na određenoj lokaciji na licu mjesta.” navodi Ivana Korajlić iz Transparency Internationala. 

 

“Na takav način dobijemo naslove tipa „SNSD poklonio autoput Republici Srpskoj“ ili nešto slično.  Kad se otvara autoput mediji snimaju političara koji će uskoro biti na izborima, ne bi li ga ljudi upamtili. Time se zloupotrebljava javni novac.” tvrdi Igor Vukajlović iz UG “Tender”. 

 

“Riječ je o plaćenim člancima, reklamnom prostoru, dešavanjima u samim kompanijama/ustanovama ili onome vezano za njih. Mediji obično jednostrano obavještavaju o tome, odnosno objavljuju ono što dobiju od izvora informacija bez naknadne provjere, novinarskog rada, analize, istraživačkog ili barem nepristrasnog i objektivnog novinarstva u vecini slučajeva.” kaže Šejn Husejnefendić sa Filozofskog fakulteta u Tuzli. 

 

 

Konkurentski zahtjevi  u otvorenom i ograničenom postupku  spadaju među transparentne  ugovore, dok su netransparentni ugovori: pregovarački postupci bez objave jer nemaju ograničenje u vrijednosti, te ugovori koji se ne sklope ili se sklope bez ikakve procedure javnih nabavki. 

 

“Ako se radi o uslugama oglašavanja, napravi se više ugovora po 6 hiljada maraka. Na taj način izbjegne se Zakon o javnim nabavkama, odnosno primjena transparentnih postupaka.“ navodi Igor Vukajlović iz UG “Tender”. 

 

Monitoring objavljenih medijskih sadržaja ključan je problem u transparentnosti finansiranja medija. Najčešće se ne prati realizacija ugovora javnih institucija sklopljenih sa medijima, kaže Ivana Korajlić iz TI-a. Dodaje da je nemoguće ispratiti da li je usluga koja je plaćena zaista i isporučena. 

 

“Može se propisati najtransparentnija moguća procedura, ali ako nema nadzora nad realizacijom, zapravo se ostavlja mogućnost da do te realizacije nikad ne dođe. Sredstva iz budžeta potroše se nenamjenski. Moraju postojati pravila u smislu oglašavanja javnih organa, barem u smislu oblika, količine, koje su to vrste organa za koje ima smisla da se oglašavaju.” objašnjava Korajlić. 

Šejn Husejnefendić  docent sa Filozofskog fakulteta u Tuzli tvrdi da postoji i onaj drugi monitoring, a to je monitoring samih “naručilaca usluga” odnosno javnih institucija i kompanija. 

“Mediji moraju dostaviti izvještaj nakon isteka ugovora koji je obično na 6 do 12 mjeseci. Ako ne zadovolje ono što je tražio naručilac,  obično dobiju sugestiju da se ne prijavljuju naredni put jer neće dobiti novac.” kaže Husejnefednić. 

 

Stručnjaci smatraju da u većini slučajeva, javni sektor kroz oglašavanja zloupotrebljava  javni novac, na način da su ugovori za oglašavanja samo povod, da bi se kroz budžet plaćao PR pojedinaca i političkih stranaka. 

 

“Oglašavanje nekog monopolističkog preduzeća stvarno nema nikakve potrebe. Ne vidim razlog da se bilo kakvo ministarstvo reklamira” navodi Igor Vukajlović iz UG “Tender”.

 

Mediji ne bi smjeli imati pristup javnim sredstvima, osim javnih medijskih servisa. Na taj način mediji ne mogu biti objektivni, nepristrasni i profesionalni, a pogotovo kritični naspram vlasti, kaže Šejn Husejnefendić i nastavlja: 

 

 

 

U Transparency Internationalu smatraju da se koristi praznina u nadzoru realizacije i sredstava koja su uplaćena medijima iz budžeta. 

 

„Pojedini mediji su od Vlade RS-a dobijali novac kroz grantove, da bi napravili navodno neke dokumentarne filmove koji nikad nisu realizovani. A taj novac je najvjerovatnije iskorišten da se proprati predizborna kampanja. “ ističe Ivana Korajlić iz TI-a. 

 

U praksi ne postoje sankcije za kršenje Zakona o javnim nabavkama. Sagovornici Žurnala smatraju da i procedure koje postoje, uopšte se ne primjenjuju, te da se trenutno mogu na legalan način manipulisati i štimati poslovi, unaprijed dogovoreni.

 

„Zakon se krši na dovoljno suptilan način, da  ustvari imamo pad u broju slučajeva kršenja zakona. Ugovorni organi su se dovoljno izvježbali da se pokriju papirima i procedurama i da mogu reći kako je sve po zakonu. Analiza poslije pokaže da je određena nabavka naštimana konkretnim ponuđačima.“ kaže Korajlić. 

“Po novom Zakonu niko nije kažnjen. Po starom Zakonu kazna je bilo minimalna. Niko ne mora poštovati procedure jer nema kazne. Jedino što funkcioniše u javnim nabavkama je drugostepeni organ - Ured za razmatranje žalbi. Kada neko utvrdi da je javna nabavka naštimana, može da se žali i da je Ured poništi.” objašnjava Vukajlović. 

 

Vukajlović nastavlja da sam Plan javnih nabavki nije oblast koja je uređena Zakonom o javnim nabavkama. Javna nabavka može se pokrenuti ako postoji u Planu javnih nabavki ili ukoliko se naknadno donese posebna odluka.

“Ako nije u planu javnih nabavki, a donese se posebna odluka i izmjeni plan, onda je to urađeno u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama. Ne govori se nigdje o svrishodnosti tih javnih nabavki. Ako najveću glupost reklamirate a proveli ste sve procedure, to ne može niko osporiti.” završava Vukajlović.  

 

Žurnalovi sagovornici saglasni su da bi se dio javnih nabavki za medije, trebao urediti posebnim zakonom. Prvi korak jeste da sve bude transparentno, da se tačno zna ko je dao koliko novca i za kakve konkretne usluge, te na koji način je sve provedeno. Na ovaj način teže bi bilo manipulisati javnim novcem. 

 

„Teško je utvrditi kome idu pare, jer i vlasnici tih privatnih  firmi koje posluju sa državnom nisu oni koji su navedeni u registrima. Premijer ili ministar mog otvoriti firme koje se ne vode na njima. Na taj način mogu nesmetano poslovati sami sa sobom“ zaključuje Ivana Korajlić iz Transparency Internationala. 

 

(zurnal.info)