Keith Richards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva
Ove godine Keith Richards se pojavljivao u medijima više nego cijelih sedamdesetih godina. I to bez novog albuma Rolling Stonesa.
Počelo je sa reizdanjem albuma Exile On Man Street koji je pratio dokumentarni film u kojem se procjenjuje da je za vitalni zvuk albuma najzaslužniji Richards. Onda je objavljena autobiografija Life, pa dupli album snimaka koje je Richards napravio sa reggae bendom Wingless Angels. Za sada se okončalo kompilacijom solističkih pjesama pod nazivom Vintage Vinos.
Vintage Vinos je izbor iz tri albuma koje je Keith Richards snimio između 1988. i 1992. godine sa bandom The X-Pensive Winos - dva studijska Talk Is Cheap i Main Offender i živi album snimljen 1988. godine u Hollywood Palladiumu, a objavljen tek 1991. godine. Band The X-Pensive Winos Richards je osnovao 1987. godine nakon što je Mick Jagger odbio novu turneju Stonesa i krenuo sa promocijom svog albuma Primitive Cool. Richards je izjavljivao da mu je takva Jaggerova odluka slomila srce, a njegov saradnik Terry Hood sjeća se tog vremena:
- Jedne večeri Keith je počeo pričati – i to s velikom boli- kako želi okupiti grupu i kako su Stonesi čitav njegov život, kako su oni na prvom mjestu i kako će uvijek tamo ostati. Bojao se pritisnuti Micka uz zid i postaviti ultimatum: Mick ili raspusti grupu ili je drži na okupu, jer se bojao da će Mick reći: Onda raspuštam grupu. Hoću reći, doslovno, Keith je izgledao uništeno.
TALK IS CHEAP
Richards je potpisao ugovor sa Virgin Records za snimanje dva samostalna albuma, a najbližeg saradnika prinašao je u Steve Jordanu. U svojevrsnoj kreativnoj groznici Richards je za vrlo kratko vrijeme napisao tridesetak pjesama, ali je smatrao da mu treba još. Victoru Bockrisu, autoru knjige Lice rock'n'rolla (Šareni dućan, 2003.) otkrio je kako je podgrijavao inspiraciju.
- Steve me pogledao sa velikim osmijehom i rekao: Kad ne znaš o čemu bi, a ti piši o Micku, jer je znao da će mi od toga uzavreti krv. Tako je nastala pjesma You Don't Move me koja nije u potpunosti o Micku, ali je početna tačka. Ona je o bilo kome u toj situaciji gdje imaš prijatelja do kojeg ne možeš doprijeti i pokušavaš mu to reći.
Pred ulazak u studio pozvao je i ostale muzičare s kojima je odavno želio sarađivati. Formiran je band koji su pored njega i Jordana činili Waddy Wachtel, Charley Drayton i Ivan Neville. Ime The X-Pensive Winos dobili su nakon što ih je Richards zatekao kako iza seta bubnjeva ispijaju flašu skupog Lafite – Rotschild vina. Sedam pjesama snimili su za deset dana, glatko i u ugodnom raspoloženju, bez nervoze koja je karakterizirala snimanja Stones albuma iz kasnije faze. Tokom rada na ploči, piše Bockris, Richards je puno slušao južnoafričku uličnu muziku, čije je elemente ugradio u neke pjesme. Također, neprestano se trudio da pronađe savršen zvuk gitare, a potragu je okončao kada je pronašao staru Manuel Velasquez gitaru. Potraga za naslovom albuma bila je nešto kraća. Naziv Talk Is Cheap pronašao je u svojim starim bilješkama za naslove pjesama Rolling Stonesa.
Album Talk Is Cheap objavljen je 4. oktobra 1988. godine i dosegao 24. mjesto na američkoj top listi. Iako komercijalno nije najbolje prošao, dobio je izvrsne kritike,a jedna od njih tvrdila je: Talk Is Cheap je najbolji album Stonesa u posljednjih sedamnaest godina.
Bend je odmah krenuo na turneju s koje je izvještač magazina Rolling Stone napisao:
- Keith je izgledao kao vampirski aristokrat čije pjevanje je toliko neposredno, prirodno i privlačno koliko I njegova svirka. Njegov nastup predstavlja cjelovitost i bit rock'n'rolla i ostavlja malo sumnje o tome ko je činio kičmu skupine koja je jednom slovila za najveću rock and roll grupu na svijetu.
MAIN OFFENDER
Drugi solistički album Main Offender Richards snimio je 1992. godine s istim bendom. Stonesi su ponovo pauzirali, pa je Keith brzo morao pronaći način da usmjeri kreativnu energiju. U suprotnom, ponovo se vraćao najdražim porocima. Nije ga zadovoljilo ni gostovanje na tuđim pločama, poput saradnje na albumu Bone Machine Toma Waitsa. Waits je Bockrisu ispričao kako Richards izgleda u svojoj najkreativnijoj fazi:
- On je potpuno zaluđen muzikom, poput djeteta. U njoj nalazi veliku radost, ludilo i prepuštanje. Čim spazi gitaru, njegove oči se odmah rašire i počne njihati glavom u ritmu.
Main Offender je objavljen 20. oktobra 1992. godine, a na reklami Virgin Recordsa je, između ostalih hvalospjeva, pisalo:
- Main Offender je dokaz da je Riffmeister General itekako živ i zdrav... Zvuči kao djelo majstora koji se zabavlja. Keith Richards nas nije iznevjerio niti jednom u posljednjih 30 godina, i sigurno je da to nije učinio ni sada.
Richards je odmah poveo Winose na evropsku turneju. Jon Pareles je, prenosi Bockris u knjizi Lice Rock'n'rolla, ovako opisao njegov nastup na jednom koncertu:
- (…) Richards ima govor tijela koji odgovara njegovoj muzici: opušten, vješt, nadmen, bezobzirno zanosan. Richards se pravi važan bez namjere da to čini. On svira ritmove tako da vodi, a ne poput metronoma, ubacujući ih trenutak prije udarca bubnja ili ih potpuno preskačući. Rafinirani zvuk njegovog sviranja imitiraju mnogi rock gitaristi, ali mnogo ih je manji broj uhvatio njegov gerilski osjećaj za usklađivanje vremena i ritma, njegove iznenadne prekide.
U Bockrisovoj knjizi može se pronaći još jedan upečatljiv opis Richardsovog nastupa, koji je napisao David Sinclair:
- Iako mu je život bio ispunjen jezivim ekscesima, Richards je iz toga izašao kao izvanredno uravnotežena osoba, i čini se da nije slučajno što se njegova ključna pjesma, s kojom je koncert završio, zove Happy (sretan). Način kako je nježno grlio svoju gitaru, povremeno odižući obje ruke od nje kao da je instrument jednostavno prevruć za držanje, i njegov nastup na pozornici ostavio je dojam čovjeka koji izuzetno uživa u usavršavanju svojih vještina do krajnjih granica.
STARO VINO
Na kompilaciji Vintage Vinos napravljen je pažljiv izbor pjesama s tri albuma. S prvog albuma probrane su Take It So Hard, Big Enough, You Don't Move Me, Struggle i Make No Mistake, sa Main Offender skinute su Wicked As It Seems, Eileen, Hate It When You Leave i Locked Away. Sa živog albuma uvrštene su pjesme iz kataloga Stonesa Happy, Time Is On My Side i Connection gdje se Richards smjenjuje na vokalima sa Sarah Dash, kao i zanimljiva dub verzija pjesme Too Rude.Poseban dodatak je pjesma Hurricane, koja se do sada mogla pronaći samo na posebnim izdanjima namijenjenim prikupljanju pomoći za žrtve uragana u New Orleansu.
KeithRichards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva. To su svojevremeno pokušali britanski punkeri, ali čini se sasvim neiskreno, jer ni Steve (Sex Pistols) niti Mick Jones (The Clash) nisu krili Richardsov uticaj na njihovo sviranje pa i na čisto fizički odnos prema instrumentu. Također, najupečatljivije pjesme na Vintage Vinos su balade, koje Richards pjeva često osjećajnije i nježnije od predvodnika nekog boy benda. Njegov glas je upečatljiviji od zvuka gitare, hrapav, napukao, na momente kreštav, što poznavaoci pripisuju višedecenijskom struganju kokaina po sluzokoži nosa, ali i činjenici da se nikada nije navikao na vještačke zube koje je napravio još krajem sedamdesetih godina. Ukoliko bi ova kompilacija došla u ruke nekom ko nikada nije čuo za Keitha Richardsa, sumnjam da bi pomislio da je šansonjer s CD-a mogao zaraditi nadimak Riffmeister General.
(zurnal.info)
">Keith Richards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva
Ove godine Keith Richards se pojavljivao u medijima više nego cijelih sedamdesetih godina. I to bez novog albuma Rolling Stonesa.
Počelo je sa reizdanjem albuma Exile On Man Street koji je pratio dokumentarni film u kojem se procjenjuje da je za vitalni zvuk albuma najzaslužniji Richards. Onda je objavljena autobiografija Life, pa dupli album snimaka koje je Richards napravio sa reggae bendom Wingless Angels. Za sada se okončalo kompilacijom solističkih pjesama pod nazivom Vintage Vinos.
Vintage Vinos je izbor iz tri albuma koje je Keith Richards snimio između 1988. i 1992. godine sa bandom The X-Pensive Winos - dva studijska Talk Is Cheap i Main Offender i živi album snimljen 1988. godine u Hollywood Palladiumu, a objavljen tek 1991. godine. Band The X-Pensive Winos Richards je osnovao 1987. godine nakon što je Mick Jagger odbio novu turneju Stonesa i krenuo sa promocijom svog albuma Primitive Cool. Richards je izjavljivao da mu je takva Jaggerova odluka slomila srce, a njegov saradnik Terry Hood sjeća se tog vremena:
- Jedne večeri Keith je počeo pričati – i to s velikom boli- kako želi okupiti grupu i kako su Stonesi čitav njegov život, kako su oni na prvom mjestu i kako će uvijek tamo ostati. Bojao se pritisnuti Micka uz zid i postaviti ultimatum: Mick ili raspusti grupu ili je drži na okupu, jer se bojao da će Mick reći: Onda raspuštam grupu. Hoću reći, doslovno, Keith je izgledao uništeno.
TALK IS CHEAP
Richards je potpisao ugovor sa Virgin Records za snimanje dva samostalna albuma, a najbližeg saradnika prinašao je u Steve Jordanu. U svojevrsnoj kreativnoj groznici Richards je za vrlo kratko vrijeme napisao tridesetak pjesama, ali je smatrao da mu treba još. Victoru Bockrisu, autoru knjige Lice rock'n'rolla (Šareni dućan, 2003.) otkrio je kako je podgrijavao inspiraciju.
- Steve me pogledao sa velikim osmijehom i rekao: Kad ne znaš o čemu bi, a ti piši o Micku, jer je znao da će mi od toga uzavreti krv. Tako je nastala pjesma You Don't Move me koja nije u potpunosti o Micku, ali je početna tačka. Ona je o bilo kome u toj situaciji gdje imaš prijatelja do kojeg ne možeš doprijeti i pokušavaš mu to reći.
Pred ulazak u studio pozvao je i ostale muzičare s kojima je odavno želio sarađivati. Formiran je band koji su pored njega i Jordana činili Waddy Wachtel, Charley Drayton i Ivan Neville. Ime The X-Pensive Winos dobili su nakon što ih je Richards zatekao kako iza seta bubnjeva ispijaju flašu skupog Lafite – Rotschild vina. Sedam pjesama snimili su za deset dana, glatko i u ugodnom raspoloženju, bez nervoze koja je karakterizirala snimanja Stones albuma iz kasnije faze. Tokom rada na ploči, piše Bockris, Richards je puno slušao južnoafričku uličnu muziku, čije je elemente ugradio u neke pjesme. Također, neprestano se trudio da pronađe savršen zvuk gitare, a potragu je okončao kada je pronašao staru Manuel Velasquez gitaru. Potraga za naslovom albuma bila je nešto kraća. Naziv Talk Is Cheap pronašao je u svojim starim bilješkama za naslove pjesama Rolling Stonesa.
Album Talk Is Cheap objavljen je 4. oktobra 1988. godine i dosegao 24. mjesto na američkoj top listi. Iako komercijalno nije najbolje prošao, dobio je izvrsne kritike,a jedna od njih tvrdila je: Talk Is Cheap je najbolji album Stonesa u posljednjih sedamnaest godina.
Bend je odmah krenuo na turneju s koje je izvještač magazina Rolling Stone napisao:
- Keith je izgledao kao vampirski aristokrat čije pjevanje je toliko neposredno, prirodno i privlačno koliko I njegova svirka. Njegov nastup predstavlja cjelovitost i bit rock'n'rolla i ostavlja malo sumnje o tome ko je činio kičmu skupine koja je jednom slovila za najveću rock and roll grupu na svijetu.
MAIN OFFENDER
Drugi solistički album Main Offender Richards snimio je 1992. godine s istim bendom. Stonesi su ponovo pauzirali, pa je Keith brzo morao pronaći način da usmjeri kreativnu energiju. U suprotnom, ponovo se vraćao najdražim porocima. Nije ga zadovoljilo ni gostovanje na tuđim pločama, poput saradnje na albumu Bone Machine Toma Waitsa. Waits je Bockrisu ispričao kako Richards izgleda u svojoj najkreativnijoj fazi:
- On je potpuno zaluđen muzikom, poput djeteta. U njoj nalazi veliku radost, ludilo i prepuštanje. Čim spazi gitaru, njegove oči se odmah rašire i počne njihati glavom u ritmu.
Main Offender je objavljen 20. oktobra 1992. godine, a na reklami Virgin Recordsa je, između ostalih hvalospjeva, pisalo:
- Main Offender je dokaz da je Riffmeister General itekako živ i zdrav... Zvuči kao djelo majstora koji se zabavlja. Keith Richards nas nije iznevjerio niti jednom u posljednjih 30 godina, i sigurno je da to nije učinio ni sada.
Richards je odmah poveo Winose na evropsku turneju. Jon Pareles je, prenosi Bockris u knjizi Lice Rock'n'rolla, ovako opisao njegov nastup na jednom koncertu:
- (…) Richards ima govor tijela koji odgovara njegovoj muzici: opušten, vješt, nadmen, bezobzirno zanosan. Richards se pravi važan bez namjere da to čini. On svira ritmove tako da vodi, a ne poput metronoma, ubacujući ih trenutak prije udarca bubnja ili ih potpuno preskačući. Rafinirani zvuk njegovog sviranja imitiraju mnogi rock gitaristi, ali mnogo ih je manji broj uhvatio njegov gerilski osjećaj za usklađivanje vremena i ritma, njegove iznenadne prekide.
U Bockrisovoj knjizi može se pronaći još jedan upečatljiv opis Richardsovog nastupa, koji je napisao David Sinclair:
- Iako mu je život bio ispunjen jezivim ekscesima, Richards je iz toga izašao kao izvanredno uravnotežena osoba, i čini se da nije slučajno što se njegova ključna pjesma, s kojom je koncert završio, zove Happy (sretan). Način kako je nježno grlio svoju gitaru, povremeno odižući obje ruke od nje kao da je instrument jednostavno prevruć za držanje, i njegov nastup na pozornici ostavio je dojam čovjeka koji izuzetno uživa u usavršavanju svojih vještina do krajnjih granica.
STARO VINO
Na kompilaciji Vintage Vinos napravljen je pažljiv izbor pjesama s tri albuma. S prvog albuma probrane su Take It So Hard, Big Enough, You Don't Move Me, Struggle i Make No Mistake, sa Main Offender skinute su Wicked As It Seems, Eileen, Hate It When You Leave i Locked Away. Sa živog albuma uvrštene su pjesme iz kataloga Stonesa Happy, Time Is On My Side i Connection gdje se Richards smjenjuje na vokalima sa Sarah Dash, kao i zanimljiva dub verzija pjesme Too Rude.Poseban dodatak je pjesma Hurricane, koja se do sada mogla pronaći samo na posebnim izdanjima namijenjenim prikupljanju pomoći za žrtve uragana u New Orleansu.
KeithRichards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva. To su svojevremeno pokušali britanski punkeri, ali čini se sasvim neiskreno, jer ni Steve (Sex Pistols) niti Mick Jones (The Clash) nisu krili Richardsov uticaj na njihovo sviranje pa i na čisto fizički odnos prema instrumentu. Također, najupečatljivije pjesme na Vintage Vinos su balade, koje Richards pjeva često osjećajnije i nježnije od predvodnika nekog boy benda. Njegov glas je upečatljiviji od zvuka gitare, hrapav, napukao, na momente kreštav, što poznavaoci pripisuju višedecenijskom struganju kokaina po sluzokoži nosa, ali i činjenici da se nikada nije navikao na vještačke zube koje je napravio još krajem sedamdesetih godina. Ukoliko bi ova kompilacija došla u ruke nekom ko nikada nije čuo za Keitha Richardsa, sumnjam da bi pomislio da je šansonjer s CD-a mogao zaraditi nadimak Riffmeister General.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
KEITH RICHARDS: Vintage Vinos
Keith Richards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva
Ove godine Keith Richards se pojavljivao u medijima više nego cijelih sedamdesetih godina. I to bez novog albuma Rolling Stonesa.
Počelo je sa reizdanjem albuma Exile On Man Street koji je pratio dokumentarni film u kojem se procjenjuje da je za vitalni zvuk albuma najzaslužniji Richards. Onda je objavljena autobiografija Life, pa dupli album snimaka koje je Richards napravio sa reggae bendom Wingless Angels. Za sada se okončalo kompilacijom solističkih pjesama pod nazivom Vintage Vinos.
Vintage Vinos je izbor iz tri albuma koje je Keith Richards snimio između 1988. i 1992. godine sa bandom The X-Pensive Winos - dva studijska Talk Is Cheap i Main Offender i živi album snimljen 1988. godine u Hollywood Palladiumu, a objavljen tek 1991. godine. Band The X-Pensive Winos Richards je osnovao 1987. godine nakon što je Mick Jagger odbio novu turneju Stonesa i krenuo sa promocijom svog albuma Primitive Cool. Richards je izjavljivao da mu je takva Jaggerova odluka slomila srce, a njegov saradnik Terry Hood sjeća se tog vremena:
- Jedne večeri Keith je počeo pričati – i to s velikom boli- kako želi okupiti grupu i kako su Stonesi čitav njegov život, kako su oni na prvom mjestu i kako će uvijek tamo ostati. Bojao se pritisnuti Micka uz zid i postaviti ultimatum: Mick ili raspusti grupu ili je drži na okupu, jer se bojao da će Mick reći: Onda raspuštam grupu. Hoću reći, doslovno, Keith je izgledao uništeno.
TALK IS CHEAP
Richards je potpisao ugovor sa Virgin Records za snimanje dva samostalna albuma, a najbližeg saradnika prinašao je u Steve Jordanu. U svojevrsnoj kreativnoj groznici Richards je za vrlo kratko vrijeme napisao tridesetak pjesama, ali je smatrao da mu treba još. Victoru Bockrisu, autoru knjige Lice rock'n'rolla (Šareni dućan, 2003.) otkrio je kako je podgrijavao inspiraciju.
- Steve me pogledao sa velikim osmijehom i rekao: Kad ne znaš o čemu bi, a ti piši o Micku, jer je znao da će mi od toga uzavreti krv. Tako je nastala pjesma You Don't Move me koja nije u potpunosti o Micku, ali je početna tačka. Ona je o bilo kome u toj situaciji gdje imaš prijatelja do kojeg ne možeš doprijeti i pokušavaš mu to reći.
Pred ulazak u studio pozvao je i ostale muzičare s kojima je odavno želio sarađivati. Formiran je band koji su pored njega i Jordana činili Waddy Wachtel, Charley Drayton i Ivan Neville. Ime The X-Pensive Winos dobili su nakon što ih je Richards zatekao kako iza seta bubnjeva ispijaju flašu skupog Lafite – Rotschild vina. Sedam pjesama snimili su za deset dana, glatko i u ugodnom raspoloženju, bez nervoze koja je karakterizirala snimanja Stones albuma iz kasnije faze. Tokom rada na ploči, piše Bockris, Richards je puno slušao južnoafričku uličnu muziku, čije je elemente ugradio u neke pjesme. Također, neprestano se trudio da pronađe savršen zvuk gitare, a potragu je okončao kada je pronašao staru Manuel Velasquez gitaru. Potraga za naslovom albuma bila je nešto kraća. Naziv Talk Is Cheap pronašao je u svojim starim bilješkama za naslove pjesama Rolling Stonesa.
Album Talk Is Cheap objavljen je 4. oktobra 1988. godine i dosegao 24. mjesto na američkoj top listi. Iako komercijalno nije najbolje prošao, dobio je izvrsne kritike,a jedna od njih tvrdila je: Talk Is Cheap je najbolji album Stonesa u posljednjih sedamnaest godina.
Bend je odmah krenuo na turneju s koje je izvještač magazina Rolling Stone napisao:
- Keith je izgledao kao vampirski aristokrat čije pjevanje je toliko neposredno, prirodno i privlačno koliko I njegova svirka. Njegov nastup predstavlja cjelovitost i bit rock'n'rolla i ostavlja malo sumnje o tome ko je činio kičmu skupine koja je jednom slovila za najveću rock and roll grupu na svijetu.
MAIN OFFENDER
Drugi solistički album Main Offender Richards snimio je 1992. godine s istim bendom. Stonesi su ponovo pauzirali, pa je Keith brzo morao pronaći način da usmjeri kreativnu energiju. U suprotnom, ponovo se vraćao najdražim porocima. Nije ga zadovoljilo ni gostovanje na tuđim pločama, poput saradnje na albumu Bone Machine Toma Waitsa. Waits je Bockrisu ispričao kako Richards izgleda u svojoj najkreativnijoj fazi:
- On je potpuno zaluđen muzikom, poput djeteta. U njoj nalazi veliku radost, ludilo i prepuštanje. Čim spazi gitaru, njegove oči se odmah rašire i počne njihati glavom u ritmu.
Main Offender je objavljen 20. oktobra 1992. godine, a na reklami Virgin Recordsa je, između ostalih hvalospjeva, pisalo:
- Main Offender je dokaz da je Riffmeister General itekako živ i zdrav... Zvuči kao djelo majstora koji se zabavlja. Keith Richards nas nije iznevjerio niti jednom u posljednjih 30 godina, i sigurno je da to nije učinio ni sada.
Richards je odmah poveo Winose na evropsku turneju. Jon Pareles je, prenosi Bockris u knjizi Lice Rock'n'rolla, ovako opisao njegov nastup na jednom koncertu:
- (…) Richards ima govor tijela koji odgovara njegovoj muzici: opušten, vješt, nadmen, bezobzirno zanosan. Richards se pravi važan bez namjere da to čini. On svira ritmove tako da vodi, a ne poput metronoma, ubacujući ih trenutak prije udarca bubnja ili ih potpuno preskačući. Rafinirani zvuk njegovog sviranja imitiraju mnogi rock gitaristi, ali mnogo ih je manji broj uhvatio njegov gerilski osjećaj za usklađivanje vremena i ritma, njegove iznenadne prekide.
U Bockrisovoj knjizi može se pronaći još jedan upečatljiv opis Richardsovog nastupa, koji je napisao David Sinclair:
- Iako mu je život bio ispunjen jezivim ekscesima, Richards je iz toga izašao kao izvanredno uravnotežena osoba, i čini se da nije slučajno što se njegova ključna pjesma, s kojom je koncert završio, zove Happy (sretan). Način kako je nježno grlio svoju gitaru, povremeno odižući obje ruke od nje kao da je instrument jednostavno prevruć za držanje, i njegov nastup na pozornici ostavio je dojam čovjeka koji izuzetno uživa u usavršavanju svojih vještina do krajnjih granica.
STARO VINO
Na kompilaciji Vintage Vinos napravljen je pažljiv izbor pjesama s tri albuma. S prvog albuma probrane su Take It So Hard, Big Enough, You Don't Move Me, Struggle i Make No Mistake, sa Main Offender skinute su Wicked As It Seems, Eileen, Hate It When You Leave i Locked Away. Sa živog albuma uvrštene su pjesme iz kataloga Stonesa Happy, Time Is On My Side i Connection gdje se Richards smjenjuje na vokalima sa Sarah Dash, kao i zanimljiva dub verzija pjesme Too Rude.Poseban dodatak je pjesma Hurricane, koja se do sada mogla pronaći samo na posebnim izdanjima namijenjenim prikupljanju pomoći za žrtve uragana u New Orleansu.
KeithRichards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva. To su svojevremeno pokušali britanski punkeri, ali čini se sasvim neiskreno, jer ni Steve (Sex Pistols) niti Mick Jones (The Clash) nisu krili Richardsov uticaj na njihovo sviranje pa i na čisto fizički odnos prema instrumentu. Također, najupečatljivije pjesme na Vintage Vinos su balade, koje Richards pjeva često osjećajnije i nježnije od predvodnika nekog boy benda. Njegov glas je upečatljiviji od zvuka gitare, hrapav, napukao, na momente kreštav, što poznavaoci pripisuju višedecenijskom struganju kokaina po sluzokoži nosa, ali i činjenici da se nikada nije navikao na vještačke zube koje je napravio još krajem sedamdesetih godina. Ukoliko bi ova kompilacija došla u ruke nekom ko nikada nije čuo za Keitha Richardsa, sumnjam da bi pomislio da je šansonjer s CD-a mogao zaraditi nadimak Riffmeister General.
(zurnal.info)
selvedin avdić
KeithRichards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva
Ove godine Keith Richards se pojavljivao u medijima više nego cijelih sedamdesetih godina. I to bez novog albuma Rolling Stonesa.
Richards je potpisao ugovor sa Virgin Records za snimanje dva samostalna albuma, a najbližeg saradnika prinašao je u Steve Jordanu. U svojevrsnoj kreativnoj groznici Richards je za vrlo kratko vrijeme napisao tridesetak pjesama, ali je smatrao da mu treba još. Victoru Bockrisu, autoru knjige Lice rock'n'rolla (Šareni dućan, 2003.) otkrio je kako je podgrijavao inspiraciju.
MAIN OFFENDER
STARO VINO
Keith Richards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva 
