Ko je bila Jeanne Cerani Charles Ćišić

U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine čuva se zbirka slika Ferdinanda Hodlera, najvažnijeg švicarskog slikara. Vrijednost zbirke je izuzetno velika ako se zna da je samo jedna grafika procijenjena na oko 100.000 švicarskih franaka. Apsurdno je da u isto vrijeme galerija sa ovakvim fundusom jedva isplaćuje plate uposlenima i plaća režijske troškove.

Zahvaljujući upravo Hodlerovoj kolekciji, nakon posljednjeg rata obnovljena je zgrada Umjetničke galerije BiH. Kad već domaći čuvari budžetskih sredstava ne znaju vrijednost Hodlerovih umjetnina, ambasadori i atašei drugih zemalja otkrili su Hodlera u Sarajevu. Niko od njih, kad je dolazio u Sarajevo, nije očekivao da će ga ovdje naći:

- S obzirom da je on zaista veliko ime u Švicarskoj, te da nema značajnijeg muzeja i galerije u Švicarskoj bez Hodlerovih djela, oni su odmah pristupili, zahvaljujući kolekciji od tih 200 slika, rekonstrukciji ove zgrade. Dakle, i naša zgrada sanirana je najviše zahvaljujući švicarskoj vladi” - objašnjava Ivana Udovičić, kustosica u Umjetničkoj galeriji BiH.

Vrijedi podsjetiti na izuzetno zanimljivu priču o načinu na koji su Hodlerova djela dospjela u Umjetničku galeriju BiH 1983. godine. Tada ju je galeriji ustupio Zavod za korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa u Sarajevu u čijem je vlasništvu bila nakon otkupa od nasljednice Emine Korkut 1966:

“Sve potiče od njegovog modela Jeanne Cerani Charles Ćišić, koja je u nekoliko velikih i značajnih djela pozirala Hodleru, a čak je njen lik upotrijebio i na novčanici od 50 franaka. Sa njim je imala takav odnos da joj je nešto djela poklonio a nešto dozvolio da sama uzme”, objašnjava Ivana Udovičić:

“Bila je dosta mlađa od njega, prikupila je to i sačuvala. Sticajem okolnosti udala se za jednog diplomatu Kraljevine Jugoslavije koji je porijeklom Mostarac. Nakon diplomatske karijere seli se u Mostar. Njen muž umire u Mostaru i ona je, pretpostavlja se, planirala da se vrati u Švicarsku i vjerovatno ponese djela sa sobom. Međutim, vrlo brzo je umrla. Rođaci su je naslijedili i odlučili su prodati tadašnjem Zavodu za zaštitu spomenika. Nakon mnogo godina ustupili su kolekciju Umjetničkoj galeriji da bi bila izlagana i adekvatno čuvana.”

U katalogu 100 djela iz zbirke Hodler Azra Begić postavlja pitanje: ko je bila Jeanne Charles i kako je uspjela formirati ovako veliku kolekciju Hodlerovih radova za koju se pretpostavlja da je svojevremeno bila znatno veća?

Hodleru je pozirala punih 15 godihna. Ni brak koji je trajao od 1905. do 1914. sa kompozitorom A. Ceraniem nije prekinuo vezu slikara i njegove muze. Azra Begić navodi kako je intimnu prirodu ove veze osvijetlio Juri Bruschweiler u istraživanju Nepoznata Hodlerova kolekcija iz Sarajeva “... zahvaljujući Hodlerovim pismima Jeanni, koja su nama nepoznatim kanalima dospjela u Švicarsku. On je ujedno tvrdio da su mnoga djela iz kolekcije snabdjevena falsifikovanim potpisima ili krivotvorenim posvetama vlasnici, pa je došao do zaključka da se nije uvijek radilo o poklonima već i o 'prisvajanju' radova koji su se povlačili po ateljeu, u kome se lijepa Jeanne osjećala kao kod kuće.”

Nakon diplomatske karijere njenog muža Mehmeda Ćišića nastanili su se u Mostaru. Iz pisama koja je pisao prijatelju, vidi se da je Mehmed Ćišić jedno vrijeme namjeravao prodati Hodlerova djela:

“... ove jeseni spremam izložbu Hodlerovih slika, koje su mi jedina nada da se oslobodim državne službe i raznih pangaloza u državnoj službi”, navodi se u u jednom pismu.

Azra Begić o tom periodu piše:

“Jeannina ljepota je s vremenom nestala, jedino ju je na bolje dane podsjećala zbirka Hodlerovih djela, koju je ljubomorno čuvala do smrti 1955. godine. Njen još uvijek naočiti i znatno mlađi muž (rođen 1892.) umro je sljedeće godine a kolekciju je naslijedila njegova rođaka Emina Korkut.”

I sama Jeanne imala je umjetničke sklonosti, koje je, nažalost, nekada primjenjivala i na Hodlerovim slikama:

“Posebnost ove kolekcije je i u tome što je na dijelu slika primjetna njena intervencija u smislu docrtavanja ili sjenčenja, kolorisanja akvarelom, čime ih je, na neki način, oštetila” - kaže Ivana Udovičić. U kolekciji se nalaze i radovi za koje se pretpostavlja da bi njihov autor mogao biti Hector, Hodlerov sin.

Nažalost, nikada nisu pronađene dvije najvrednije slike iz ove kolekcije – Autoportret i Mjesečina na Ženevskom jezeru, nestale iz galerije tokom rata u BiH. Ostatak kolekcije je spašen, nakon rata konzerviran, pregledali su ga švicarski stručnjaci, promijenjeni su paspartui i ramovi. Djela imaju antirefleksna stakla koja imaju poseban filter za sve vrste zaštite od uv zračenja i može se reći da je to danas najbolje opremljen i najreprezentativniji dio, na kojem se najviše radilo unutar kolekcije.

U stalnoj postavci galerije izložena su četiri Hodlerova djela.

Kolekcije koja se čuva u Umjetničkoj galeriji procjenjivao je najveći poznavalac Hodlerovog života i rada Juri Bruschweiler. Procjenjujući radove za izložbu u Kunstmuseumu u Bernu 1978, piše Azra Begić, odabrao je 10 radova I 110 crteža:

“... dok je za preostali dio utvrdio: 1. da u velikoj mjeri (oko trećine od ukupnog broja radova) sadrži intervencije doslikavanjem (šrafiranja, sjenčenja i akvarelisanja originalnih, kadikad veoma vrijednih Hodlerovih crteža); 2. da je manji broj radova bilo nemoguće izložiti zbog njihove loše očuvanosti; 3. da su neki radovi potpuno nedovršeni i kao takvi nezanimljivi za jednu selektivnu izložbu i, najzad, 4. da se u kolekciji nalazi i tuce školskih radova čiji bi autori mogli biti Jeanne Charles i Hector, Hodlerov sin.” 

Neriješen status Umjetničke galerije BiH

Umjetnička galerija BiH drži najveću kolekciju bh. umjetnosti u svijetu, institucija je od državnog značaja ali od Dejtona do danas nije joj riješen status. Finansijska situacija je katastrofalna, upozorava Ivana Udovičić:

“Tako je od Dejtona, ali vlasti ne nalaze za shodno da djeluju. Ponižavajući je tretman koji imamo. Kanton daje minimalna sredstva, Federacija ne daje ništa za najosnovnije - plaćanje računa i plata uposlenika. Što se države tiče, svake godine se moramo javiti na tender koji raspiše Ministarstvo civilnih poslova, skupa sa svim institucijama kojima je to usputni prihod. Tender se raspisuje u aprilu ili maju, pa dok se uplate sredstva... nemoguće nam je planirati izložbe, restauratorsku radionicu koja je neophodna, da ne govorim o digitalizaciji zbirke, fundusa...”

U isto vrijeme za jako važne izložbe u susjednim zemljama i Evropi posuđuju se kapitalna djela iz galerije. Kolekcija Ferdinanda Hodlera nekoliko puta je putovala na izložbe u Švicarsku, Ljubljanu, Zagreb i Klagenfurt.

(zurnal.info)