Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi
Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.
KABOLA MALVAZIJA
Elem, Kabola Malvazija i Enjingijeva Graševina bili su razlog zbog kojeg smo zakasnili na nastup Nine Romić, koja je imala zadatak zagrijati publiku prije nastupa zvijezda večeri. Znači, izostanak opravdan. Ako ne vjerujete, preporučujem jednaku vrstu zagrijavanja za bilo koji koncert.
I onda, slatko iščekivanje, cupkanje, pružanje odavno kupljenih karata redaru, par piva na ulazu i upad u dvoranu ispunjenu dimom. Prvi znak dramaturške savršenosti koncerta kojem smo svjedočili bio je upravo taj dim, ispuštan sigurno 5 - 6 sati kako bi se u cijeloj dvorani stvorila maglovita atmosfera. To je stvarno dim iz dim mašine, u Kroejši se više ne smije pušiti niti u najvećim rupama, na moju veliku žalost, ali na radost odjeće koja vam nakon noći provedene u izlasku ne smrdi po dobroj staroj duhanskoj dimčini.
Uglavnom, uđemo vam mi u dvoranu i zavalimo se u stolice čekajući da na scenu stupe brundavi Staples i ekipa, koji su nam na neki način uništili mladost natjeravši nas da se zaljubimo u melankoliju. I konačno, eto njih, eto momaka, Tindersticks. Znao sam da je Staples visok čovjek, ali da će cijeli band izgledati kao engleska košarkaška reprezentacija baš i nisam očekivao.
Sve je krenulo sa Marbles. I onda opet iščekivanje. Čekanje nekakve eksplozije. I svo vrijeme praćenje genijalne dramaturgije koju je odradila rasvjeta. No, dojam svega je da je bend ostao suzdržan ustrajavajući na tehničkoj savršenosti u svakom trenutku, sve je bilo tip top, ali mislim da smo ostali zakinuti za provalu emocija kakvu smo svi očekivali.
Tako savršenoj svirci ne prisustvujete baš često. Nisu svi ni sposobni tako zvučati uživo. Pogotovo ne posvećuju toliku pažnju rasvjeti i atmosferi koju ona stvara. Prekrasno jazz bubnjanje, savršena harmoničnost i po tri gitare istovremeno, mistična klavijatura, triangl, čelo, Staplesov topli medvjeđi bariton, sve je bilo pod konac, po JUS-u. Ali emocija, ona sirova kvarna tvar, koja nas tjera da činimo lude stvari, nije doživjela erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl.
RITUAL JE ODRAĐEN
Možda je razlog što pjesme s njihovog novog albuma publika još nije svarila. Uglavnom, mislim da je većina ljudi u dvorani zagrebačkog Kina SC tu noć ostala s dojmom da su svjedočili genijalnoj svirci, ali da nisu dobili ono po šta su došli, a to je upravo ona erupcija noir emocija koje vas obuzmu kad slušate njihove albume i putujete kroz njihovu glazbu usmjeravani briljantnim Staplesovim tekstovima. Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi. Staples je istinski karizmatik, odrađuje koncerte bez pretjerane komunikacije s publikom, što je, po meni, priličan minus, ali većina žena se raspameti i kad ovaj izađe na scenu i izgovori "Thank You" onim mračnim, toplim glasom koji slušamo evo već dvadesetak godina.
Nakon skoro dva sata svirke, bis uključen, uslijedila je zagrebačka noć, pripita i hladnjikava. U jednom trrenutku nazdravili smo i sa članovima benda, koji je došao u obližnji klub “Krivi put” na pivo. Sreli smo neke dobre prijatelje, cugali, razgovarali, dovukli se do Brankovog stana na spavanje.
I onda, nedjeljno popodne, povratak u stvarnost, u zemlju koju veliki bendovi ne posjećuju osim ako se nisu ufurali da su veliki humanitarci, a to već sa glazbom nema nikakve veze.
(zurnal.info)
">Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi
Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.
KABOLA MALVAZIJA
Elem, Kabola Malvazija i Enjingijeva Graševina bili su razlog zbog kojeg smo zakasnili na nastup Nine Romić, koja je imala zadatak zagrijati publiku prije nastupa zvijezda večeri. Znači, izostanak opravdan. Ako ne vjerujete, preporučujem jednaku vrstu zagrijavanja za bilo koji koncert.
I onda, slatko iščekivanje, cupkanje, pružanje odavno kupljenih karata redaru, par piva na ulazu i upad u dvoranu ispunjenu dimom. Prvi znak dramaturške savršenosti koncerta kojem smo svjedočili bio je upravo taj dim, ispuštan sigurno 5 - 6 sati kako bi se u cijeloj dvorani stvorila maglovita atmosfera. To je stvarno dim iz dim mašine, u Kroejši se više ne smije pušiti niti u najvećim rupama, na moju veliku žalost, ali na radost odjeće koja vam nakon noći provedene u izlasku ne smrdi po dobroj staroj duhanskoj dimčini.
Uglavnom, uđemo vam mi u dvoranu i zavalimo se u stolice čekajući da na scenu stupe brundavi Staples i ekipa, koji su nam na neki način uništili mladost natjeravši nas da se zaljubimo u melankoliju. I konačno, eto njih, eto momaka, Tindersticks. Znao sam da je Staples visok čovjek, ali da će cijeli band izgledati kao engleska košarkaška reprezentacija baš i nisam očekivao.
Sve je krenulo sa Marbles. I onda opet iščekivanje. Čekanje nekakve eksplozije. I svo vrijeme praćenje genijalne dramaturgije koju je odradila rasvjeta. No, dojam svega je da je bend ostao suzdržan ustrajavajući na tehničkoj savršenosti u svakom trenutku, sve je bilo tip top, ali mislim da smo ostali zakinuti za provalu emocija kakvu smo svi očekivali.
Tako savršenoj svirci ne prisustvujete baš često. Nisu svi ni sposobni tako zvučati uživo. Pogotovo ne posvećuju toliku pažnju rasvjeti i atmosferi koju ona stvara. Prekrasno jazz bubnjanje, savršena harmoničnost i po tri gitare istovremeno, mistična klavijatura, triangl, čelo, Staplesov topli medvjeđi bariton, sve je bilo pod konac, po JUS-u. Ali emocija, ona sirova kvarna tvar, koja nas tjera da činimo lude stvari, nije doživjela erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl.
RITUAL JE ODRAĐEN
Možda je razlog što pjesme s njihovog novog albuma publika još nije svarila. Uglavnom, mislim da je većina ljudi u dvorani zagrebačkog Kina SC tu noć ostala s dojmom da su svjedočili genijalnoj svirci, ali da nisu dobili ono po šta su došli, a to je upravo ona erupcija noir emocija koje vas obuzmu kad slušate njihove albume i putujete kroz njihovu glazbu usmjeravani briljantnim Staplesovim tekstovima. Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi. Staples je istinski karizmatik, odrađuje koncerte bez pretjerane komunikacije s publikom, što je, po meni, priličan minus, ali većina žena se raspameti i kad ovaj izađe na scenu i izgovori "Thank You" onim mračnim, toplim glasom koji slušamo evo već dvadesetak godina.
Nakon skoro dva sata svirke, bis uključen, uslijedila je zagrebačka noć, pripita i hladnjikava. U jednom trrenutku nazdravili smo i sa članovima benda, koji je došao u obližnji klub “Krivi put” na pivo. Sreli smo neke dobre prijatelje, cugali, razgovarali, dovukli se do Brankovog stana na spavanje.
I onda, nedjeljno popodne, povratak u stvarnost, u zemlju koju veliki bendovi ne posjećuju osim ako se nisu ufurali da su veliki humanitarci, a to već sa glazbom nema nikakve veze.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
KONCERT: Tindersticks, Kino SC, Zagreb
Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi
Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.
KABOLA MALVAZIJA
Elem, Kabola Malvazija i Enjingijeva Graševina bili su razlog zbog kojeg smo zakasnili na nastup Nine Romić, koja je imala zadatak zagrijati publiku prije nastupa zvijezda večeri. Znači, izostanak opravdan. Ako ne vjerujete, preporučujem jednaku vrstu zagrijavanja za bilo koji koncert.
I onda, slatko iščekivanje, cupkanje, pružanje odavno kupljenih karata redaru, par piva na ulazu i upad u dvoranu ispunjenu dimom. Prvi znak dramaturške savršenosti koncerta kojem smo svjedočili bio je upravo taj dim, ispuštan sigurno 5 - 6 sati kako bi se u cijeloj dvorani stvorila maglovita atmosfera. To je stvarno dim iz dim mašine, u Kroejši se više ne smije pušiti niti u najvećim rupama, na moju veliku žalost, ali na radost odjeće koja vam nakon noći provedene u izlasku ne smrdi po dobroj staroj duhanskoj dimčini.
Uglavnom, uđemo vam mi u dvoranu i zavalimo se u stolice čekajući da na scenu stupe brundavi Staples i ekipa, koji su nam na neki način uništili mladost natjeravši nas da se zaljubimo u melankoliju. I konačno, eto njih, eto momaka, Tindersticks. Znao sam da je Staples visok čovjek, ali da će cijeli band izgledati kao engleska košarkaška reprezentacija baš i nisam očekivao.
Sve je krenulo sa Marbles. I onda opet iščekivanje. Čekanje nekakve eksplozije. I svo vrijeme praćenje genijalne dramaturgije koju je odradila rasvjeta. No, dojam svega je da je bend ostao suzdržan ustrajavajući na tehničkoj savršenosti u svakom trenutku, sve je bilo tip top, ali mislim da smo ostali zakinuti za provalu emocija kakvu smo svi očekivali.
Tako savršenoj svirci ne prisustvujete baš često. Nisu svi ni sposobni tako zvučati uživo. Pogotovo ne posvećuju toliku pažnju rasvjeti i atmosferi koju ona stvara. Prekrasno jazz bubnjanje, savršena harmoničnost i po tri gitare istovremeno, mistična klavijatura, triangl, čelo, Staplesov topli medvjeđi bariton, sve je bilo pod konac, po JUS-u. Ali emocija, ona sirova kvarna tvar, koja nas tjera da činimo lude stvari, nije doživjela erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl.
RITUAL JE ODRAĐEN
Možda je razlog što pjesme s njihovog novog albuma publika još nije svarila. Uglavnom, mislim da je većina ljudi u dvorani zagrebačkog Kina SC tu noć ostala s dojmom da su svjedočili genijalnoj svirci, ali da nisu dobili ono po šta su došli, a to je upravo ona erupcija noir emocija koje vas obuzmu kad slušate njihove albume i putujete kroz njihovu glazbu usmjeravani briljantnim Staplesovim tekstovima. Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi. Staples je istinski karizmatik, odrađuje koncerte bez pretjerane komunikacije s publikom, što je, po meni, priličan minus, ali većina žena se raspameti i kad ovaj izađe na scenu i izgovori "Thank You" onim mračnim, toplim glasom koji slušamo evo već dvadesetak godina.
Nakon skoro dva sata svirke, bis uključen, uslijedila je zagrebačka noć, pripita i hladnjikava. U jednom trrenutku nazdravili smo i sa članovima benda, koji je došao u obližnji klub “Krivi put” na pivo. Sreli smo neke dobre prijatelje, cugali, razgovarali, dovukli se do Brankovog stana na spavanje.
I onda, nedjeljno popodne, povratak u stvarnost, u zemlju koju veliki bendovi ne posjećuju osim ako se nisu ufurali da su veliki humanitarci, a to već sa glazbom nema nikakve veze.
(zurnal.info)
marko tomaš
Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi
Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.
erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl. 
