Kradu od invalida da bi namirili bogate

Dvadesetšestogodišnji profesor geografije iz Tuzle, Elvir Ćorhodžić, ima blage smetnje u govoru. Razgovarali smo, međutim, bez problema i odlično se razumjeli. Važno je to reći zbog slijeda ove priče.

U srednjoj školi i na fakultetu nisam imao neprijatnosti zbog mog "nedostatka". Problemi su počeli nakon završetka studija. Aplicirao sam za poslove u školama u Tuzlanskom kantonu i bio sam pozivan na razgovore. Iako bi intervju sa poslodavcem trebao da ima za cilj uvid u moje znanje, organizacione sposobnosti, razgovor bi se obično pretvarao u polemiku o tome kako ću se ponašati kada budem „na meti“ učenika zbog govorne mane, ili kako ću se odnositi prema roditeljima ukoliko budu imali primjedbu na izvođenje nastave, zbog mog invaliditeta ...

JARANE, KANI LOVU

Elviru nije bilo druge nego učlaniti se u Udruženje invalidnih osoba Tuzlanskog kantona. Tek nakon toga je i dobio svoj prvi posao. U Udruženju su ga angažirali za tehničkog sekretara ali je Udruženje najprije apliciralo za novčani poticaj za zapošljavanje osoba sa invaliditetom Zavodu za zapošljavanje FBiH. To, također, znači da i Elvirov ugovor o radu, ima precizno određen rok trajanja.

Iskustvo Elvira Ćorhodžića, samo je jedna od 9.821 priča osoba sa invaliditetom u Federaciji. Toliko ih se samo nalazi na evidenciji nezaposlenih a broj članova federalnog Saveza koji okuplja ovu populaciju, davno je prešao 70 hiljada.

Uprkos zakonskoj obavezi poslodavaca u Federaciji da zapošljavaju određeni broj osoba s invaliditetom, nažalost, invalidi o poslu mogu tek sanjati ako nije riječ o kakvom programu koji sufinansira država. Tek onda su dobrodošli.

U Savezu osoba sa invaliditetom ne poriču da među članovima Saveza ima i „uljeza“, „neradnika“ koji u rješenju o invalidnosti vide korist svake druge vrste, samo ne šansu da rade.

Znamo mi da imamo i ljudi koji ne žele da rade. Osobe sa invaliditetom znaju biti i pomalo „na svoju ruku“, ima svega. Međutim, jednako tako ima ljudi koji mogu i žele da rade i žive od svog rada. Novca za to ima i treba im pružiti šansu, kaže predsjednik Saveza udruženja osoba sa invaliditetom FBiH, Zijad Arapčić.

A novca za to u Federaciji ima. Zavod za zapošljavanje FBiH je, prema podacima koje su nam dostavili, samo u prošloj godini za zapošljavanje invalida izdvojio 2.018.700 maraka. Zaposlili su tim novcem 357 osoba. Pojašnjeno nam je iz Zavoda, da je riječ o ugovorima na određeno vrijeme. A to u prevodu znači da je veoma moguće da se imena tih ljudi u ovom trenutku ponovo nalaze na evidenciji nezaposlenih. Znači to i da „dobra namjera“ države da se pobrine za ovu kategoriju svojih građana, na koncu izgubi svoj smisao. Izgubi se i novac. Međutim, zavisno iz čije se perspektive posmatra.

Poslodavci, zahvaljujući novčanim poticajima Zavoda za zapošljavanje, dobiju besplatnu radnu snagu, jer doprinose i platu uposlenicima koje su angažirali po posebnim programima Zavoda, na koncu plaćaju poreski obveznici u Federaciji. Kada ugovor o radu takvom uposleniku istekne, niti jednog radnika poslodavac na zadrži na radnom mjestu. Podatke koji bi demantirali ove sumorne statistike, bar za sad nemaju u federalnom Savezu invalida.

Svi znaju ali niko ne haje, kažu u Savezu, za slučajeve „dilova“ poslodavaca i ljudi iz Zavoda za zapošljavanje u kojima je interes ljudi zbog kojih država godišnje izdvaja milione maraka, ponajmanje bitan.

Ja sam bio izvjesno vrijeme u Komisiji Zavoda za zapošljavanje koja je odlučivala o spisku poslodavaca kojima se daje novac za poticaj zapošljavanja. Napustio sam Komisiju kada sam vidio šta se radi. Vlasnik tržnog centra iz Viteza dobije ogroman novac za zapošljavanje, pa formalno otpusti svoje radnike, pa ih ponovo prijavi po programu Zavoda za zapošljavanje. I sve je to legalno. I to je, eto, kao novo zapošljavanje. Za takve projekte trošimo milione maraka, kaže Arapčić.

U šaljivom je tonu kazao je Arapčić i kako kod nas podosta poslova funkcionira po sistemu JKD. Riječ je o žargonu i JKD znači: jarane, kani lovu, dogovorit ćemo se. Time je sve rečeno, kaže Arapčić, kroz smijeh, i veli da je IMT ( ima li mene tu?) već prevaziđena deviza. JKD je već naredba. Iza JKD se piše uzvičnik.

Nažalost, kaže Arapčić, praksa je pokazala da sličnih „dilova“ koje koriste poslodavci i pojednici iz Zavoda za zapošljavanje navodno ima i između osoba sa invaliditetom i njihovih „fiktivnih“ poslodavca.

Veoma je jednostavan princip dogovora. Uposlenik ne želi da radi ali iskoristi program tako što se dogovori s poslodavcem da ga penziono i zdravstveno osigura a platu koja ga sljeduje podijele ili se radnik plate odrekne, jer na posao zapravo i ne dolazi. A u Zavodu za zapošljavanje niko ne kontrolira kako se njihov novac troši. Niti to brine inspektore rada.

Arapčić negira činjenicu da se ogroman novac godišnje slijeva i u kase brojnih udruženja, za finansiranje njihove administracije. Savez ima 75 članica u Federaciji a svako kantonalno Udruženje finansira se grantovima resornih ministarstava u kantonima gdje su registrirani. Arapčić, međutim, tvrdi da je riječ o zanemarljivim budžetima. Navodno je federalni Savez u prošloj godini dobio samo 10.000 KM od Ministarstva za rad i socijalnu politiku FBiH. Taj su novac, kaže, u cijelosti potrošili za sufinansiranje kupovine kuće za jednu slabovidnu djevojčicu u Srebreniku.

Kaže, također, da ne zna o kakvih pola miliona maraka govorimo, dodjeljenim Savezu iz prošlogodišnjeg budžeta FBiH. Onih 10. 000 KM, izričit je, sve je što su dobili iz budžeta.

U jednom smo se ipak složili: novca u Federaciji za ovu populaciju ima, legislativa postoji, još samo da je volje da se dugoročnim projektima problem zapošljavanja invalida i stvarno rješava. Desetine hiljada ljudi više ne bi bilo na teretu javnih fondova.

GRAHOVAC SUMNJA U INVALIDE

Međutim, jedan takav a vjerovatno i jedini dugoročniji plan, osam godina čeka „zeleno svijetlo“ Vlade Fedaracije a da niko još jasno nije kazao zašto se čeka.

Riječ je o projektu koji je Savez invalida pokrenuo prije osam godina, izgradnja prve bosanskohercegovačke Fabrike urinara i mokraćnih kesa u Kladnju. Još 2002. godine kupili su licencu za proizvodnju od jedinog evropskog proizvođača, Nijemca Manfreda Zaunera. U kladanjskoj fabrici radna mjesta dobile bi isključivo osobe sa invaliditetom a za početak bi bilo zaposleno 240 radnika. Još 2.000 ljudi radilo bi u svojim kućama.

Razvojna banka FBiH ( RB FBiH) je za te svrhe, 21. februara 2011. godine, Savezu konačno odobrila i kredit u iznosu od 5,5 miliona maraka. Vlada FBiH je na sjednici 7. marta , podržala ovaj projekat.

Međutim, priča iza kulisa i „signali“ nakon rasprave ministara iza zatvorenih vrata baš i ne ohrabruju toliko kao zvanični sadržaj saopćenja nakon Vladine sjednice.

Naime, u Ugovoru o kreditu Razvojne banke FBiH, precizirano je da će Odluka o odobravanju kredita Savezu invalida stupiti na snagu tek kada Vlada dostavi Odluku o davanju garancije, odnosno kad osigura novčani depozit od 6 miliona KM iz sredstava federalnog Zavoda za zapošljavanje. Dakle, Vlada na sjednici 7. marta jeste načelno podržala realizaciju projekta ali još nikakva odluka nije dostavljena RB-u. Od ministarstava finansija, zdravstva, te ministarstva rada i socijalne politike Vlada je zatražila da joj prethodno dostave svoju ocjenu projekta. Od Arapčićevog Saveza je zatražen izvještaj o utrošku pola miliona maraka koje su dobili još 2008. godine, za obuku budućih uposlenika Fabrike. Arapčić je to shvatio kao signal da je projekat i dalje „na čekanju“.

Mi smo finansijski izvještaj već dostavili. Šest miliona je Zavod već deponovao u Razvojnoj banci. Znam da će dva od tri pomenuta ministarstva sigurno dati pozitivnu ocjenu projektu. Međutim, na sjednici 7. marta, dopremijer u tehničkom mandatu, Gavrilo Grahovac, izrazio je sumnju da invalidi mogu realizirati ovaj posao. To je tako uvredljivo za nas. Zatražio je da se za nosioca projekta raspiše tender mada je Savez za te svrhe još 2002. godine registrirao firmu GA-RI-BI a i već smo kupili licencu od njemačkog partnera.

A Zauner, za jednog Nijemca isuviše strpljivo čeka početak gradnje fabrike, kaže Arapčić. Zahvaljujući, navodno, samo prijateljstvu sa prvim čovjekom federalnog Saveza invalida. Ako je i za Arapčića bilo pitanja na koja bi trebao odgovoriti vezano za projekat (otkud ideja, kakve su Arapčićeve veze sa njemačkim partnerom, ko sve od projekta ima interes), bilo je vremena za pitanja u ovih osam godina, od kako su priču pokrenuli.

Svačijem strpljenju može doći kraj. Predugo priča traje. Kakvi sad najednom tenderi? Da ne možemo raditi taj posao ne bi mogli dobiti kredit RB-a. Međutim, od početka smo nailazili na opstrukcije. Prvo smo imali problem sa dozvolama u Lukavcu, kada smo htjeli tamo graditi fabriku. Pa smo odustali od te lokacije kada smo saznali da načelnik koči izdavanje potrebnih dozvola jer je sporno zemljište navodno u vlasništvu njegove nane. Pa smo našli drugu lokaciju u Kladnju. Ponovo smo uradili projekte, platili novu papirologiju ali je onda „odugovlačio“ Ramiz Džaferović u Razvojnoj banci. Pa je i Džaferović evo u februaru odobrio kredit ali se u Ugovoru ogradio jednim članom, zbog kojeg je sada ponovo moramo čekati saglasnosti tri ministarstva, kaže Arapčić.

U priči o ovom projektu Arapčić je najednom izgubio onaj smisao da se šali o „JKD“. Više mu, kaže, nimalo nije smiješno ali ipak ne želi spekulirati o razlozima zbog kojih projekat kasni. Pretpostavlja i da bi razlog što se federalnim ministrima ne žuri mogla biti skora smjena federalne vlasti. Vidjet ćemo, međutim, uskoro i da li je to zaista jedini razlog ili je podrijedi nešto savim drugo. Pa i kada su u pitanju invalidi.

ISTA PRIČA SAMO DRUGA CIFRA

Za zapošljavanje invalida, Federacija će u 2011. godini potrošiti 1,5 miliona maraka

Zavod za zapošljavanje FBiH će, prema podacima koje su nam dostavili, za zapošljavanje invalida ove godine izdvojiti 1,5 miliona maraka. Taj će novac doznačiti novoformiranom Fondu za profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Vlada je odlučila formirati Fond u julu prošle godine ( pet godina nakon što je takav Fond profunkcionirao u Republici Srpskoj) tri mjeseca nakon što je usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Samo u našoj zemlji treba naglašavati i to da je već Zakonu, i bez novčanih poticaja države, svaki poslodavac u Federaciji dužan na 24 uposlenika angažirati i jednu osobu sa invaliditetom.

(zurnal.info)