Kum, predsjednik ili potpredsjednik

- Molim moje glasače da se strpe do sutra – jedino je što je Željko Komšić izjavio nakon susreta sa Zlatkom Lagumdžijom, predsjednikom SDP-a, stranke u kojoj je Komšić dao ostavku na sve funkcije.

Komšić je napustio SDP i teško da će promijeniti mišljenje. O svojoj ostavci na sve funkcije u SDP-u gdje je bio potpredsjednik Komšić je govorio za Dnevni list i objasnio da će tek u narednih nekoliko dana objasniti svoju odluku.

“Ovako više ne može, povukao sam logičan potez. Ostajem član SDP-a, ali bez ikakvih funkcija i nastavit ću da se borim za principe socijaldemokracije. Već su počele i znam da će biti još puno špekulacija, ali bit će vremena da objasnim i konkretne razloge što sam napustio mjesto potpredsjednika SDP-a i sve druge funkcije u ovoj stranci. Ne radi se o privatnim sukobima, nego o principijelnim razlozima. Ostajem član Predsjedništva BiH i nastavljam da na tom položaju radim u punom kapacitetu sa svim obavezama prema državi BiH”, izjavio je Komšić.

Stranka koju napušta još uvijek se nije oglasila a predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija otkazao je današnju konferenciju za novinare kao ministar vanjskih poslova, pretpostavlja se jer ne želi govoriti o Komšićevoj odluci. Sa ili bez SDP-a Komšić je jedan od najpopularnijih političara u Bosni i Hercegovini koji je dobijao više glasova od svoje stranke. Nije prvi put da podnosi ostavku zbog neslaganja sa politikom svojih kolega.

Na tome je uostalom Komšić i gradio svoj politički imidž - tvrdoglavog i principijelnog političara, na kojem je insistirao čak i kada nije imao pravog razloga.

BIOGRAFIJA: Ljubljeni kum i osporavani predsjednik

Sin Marka i Danice Komšić rođen u januaru 1964. godine, Željko, gotovo da nije napuštao Sarajevo cijeli svoj život. Odrastao je na Grbavici završavajući osnovnu školu “Bane Šurbat” a potom i Treću gimnaziju, gdje je maturirao 1982. godine. Postao je diplomiranim pravnikom šest godina poslije a u svojoj biografiji ističe završeni Georgetown Leadership Seminar pri Walsh School of Foreign Service na Georgetown Universitetu u Washingtonu.

Nakon nekoliko godina povremenih poslova uz pomoć studentskog servisa, Komšić se kao pravnik zaposlio u Zavodu za mirovinsko osiguranje BiH 1992. godine ali je odijelo ubrzo zamijenio vojnom uniformom. Da je rat završio kao natporučnik i dobitnik “Zlatnog ljiljana”, detalj je iz Komšićeve biografije koji zna većina stanovnikaa BiH. Njegov prvi civilni posao nakon rata u Ministarstvu za raseljena lica i izbjegnice Federacije BiH, bit će ujedno njegov posljednji nestranački angažman. SDP-u se priključio 1997. godine i postao gradski vijećnik u Sarajevu, potom vijećnik pa načelnik općine Novo Sarajevo prije nego što je u jesen 2001. godine odselio u Beograd kao prvi “izvanredni i opunomoćeni” ambasador BiH u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

Njegovo imenovanje za ambasadora pratio je dolazak na vlast tadašnje Alijanse za promjene koju je predvodio SDP, baš kao što će povratak iz Beograda pratiti gubitak vlasti Alijanse. Komšićev boravak u Beogradu obilježili su potezi i izjave koje su nerijetko uzburkavale odnose dvije države, posebno kada se govorilo o hapšenju Ratka Mladića. U intervjuu za Nezavisne novine Komšić je objasnio zašto kritikuje Srbiju zbog sporosti u hapšenju optuženih ratnih zločinaca.

“Nemojte da se zavaravamo. Kome se još može pričati da jedna zemlja, koja pretenduje da bude organizovana, ne može da uhapsi jednog čovjeka?! Pa nije u pitanju Robin Hud i nismo u Šervudu! Taj čovjek je optužen za ratne zločine nasuprot kojeg bi trebao da stoji cijeli državni aparat”

Objašnjenje koje je dao 2003. godine kada se povukao sa udobne pozicije ambasadora moglo bi nagovijestiti šta će Komšić govoriti o svojoj ostavci u SDP-u.

“Podnio sam ostavku samo iz jednog razloga. Jednostavno, ne slažem se s politikom sadašnje vlasti. I kada ne možete kvalitetno odgovoriti zahtjevima koji se pred vas postavljaju, onda je normalno da se pomjerite s tog mjesta. Moram priznati i da se ne smatram profesionalnim, rođenim diplomatom. To mi nikada nisu bile ambicije. U Beogradu sam bio samo dok sam valjano mogao odgovarati na postavljane zahtjeve”, izjavio je Komšić nakon povratka iz Beograda.

Prva izborna noć

U Sarajevu vratio na lokalni nivo vlasti, prvo kao zamjenik gradonačelnika a potom i kao načelnik Novog Sarajeva nakon izbora 2004. godine. U to vrijeme je izabran i sa dopredsjednika SDP-a. Kao i većinu svojih ranijih mandata, Komšić kao načelnik općine nije dočekao 2008 godinu. Na izborima 2006. godine izabran je za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i glasačima, medijima i javnosti priredio predstavu, dijelom svojom željom a dijelom frustracijom svojih protivnika.

U izbornoj noći ogroman broj glasova za Komšića toliko su razljutile njegovog najbozbiljnijeg protivkandidata Ivu Miru Jovića da su ga kolege bukvalno morali skloniti od kamera i odvesti u drugu sobu dok je on ponavljao da ako ne bude izabran u Predsjedništvo, te institucije a ni same države neće biti.

Komšić je ipak postao član Predsjedništva ali je  od tada osporavan od hrvatskih i većeg dijela srpskih političara. Na postrojavanju vojnika u Kozari, zbog njegovog prisustva, iz kasarne je izašla kompletna publika a kasnije su se vojnici hrvatske komponente Armije BiH odbili postrojiti pred Komšićem. Ipak, njegov prvi i već polovinu drugog mandata obilježila su više od svih dva poteza.

Odmah na početku prvog mandata Komšić je postao heroj kada je pomogao Jasminki Ibrahimović iz Maglaja da na vrijeme stigne do bolnice u Zenici i rodi sina koji je dobio ime po članu predsjedništva. Vraćajući se sa službenog puta, Komšić sreo je porodicu Ibrahimović koja je žurila u Zenicu i naredio vozačima i zaštitarima da ih otprate do Zenice. U znak zahvalnosti porodica Ibrahimović mu je ukazala čast da bude kum njihovom djetetu. Ovaj potez je Komšiću donio toliku popularnost da je imao obezbijeđen naredni mandat gotovo bez kampanje.

Kada je u oktobru 2007. godine odbrusio Vojislavu Koštunici da “drži prste drži dalje od BiH, jer bi mogao dobiti i po prstima i po nosu”, reakcija javnosti je pokazivala da za pobjedu na narednim izborima Komšić ne mora da radi ama baš ništa. Čini se da ga je takva pozicija donekle uljuljala pa se od tada do danas uglavnom bavi protokolarnim stvarima u Predsjeništvu. U kampanji za izbore 2010. godine putovao je sa SDP-om isključivo kako bi nagovarao više od 300.000 svojih glasača da glasaju i za stranku kojoj pripada.

Drugo lice 

U posljednjoj predizbornoj kampanji javnost je po prvi put imala priliku da vidi Komšića drugačijeg nego su navikli. U raspravi sa Bakirom Izetbegovićem izgubio je živce i počeo da viče na svog sagovornika. Iako se ispočetka činilo da je svojim ponašanjem izgubio dio glasova, izbornu noć završio je kao apsolutni pobjednik. 

Iako je o tome rijetko govorio, činilo se da mu SDP-ovo koaliranje sa SDA i koketiranje sa SBB-om odnosno Fahrudinom Radončićem nakon izbora baš i ne odgovara. Smjer u kome je SDP otišao u nekoliko posljednjih mjeseci očito ne odgovara Komšiću pa je odlučio da po SDP najradikalniji način progovori o tome.

ŠTA NAM JE GOVORIO: Nećemo praviti spektakl

O SDP-u

Tačno je da je naše biračko tijelove u najvećoj mjeri bošnjačko, ali nas to nikada ne oslobađa odgovornosti, niti se mi ikada prestajemo boriti da budemo partija cijele Bosne i Hercegovine. Teritorijalna organizacija SDP-a funkcionira na cijelom teritoriju BiH. Ja se slažem da je to nedovoljno i da je jedan od zadataka SDP-a da jače prodre u RS i u dio koji HDZ doživljava kao svoj zabran. Mi i tu imamo pomaka. (nacional.hr, oktobar 2006. godine)

O liderima

Ne treba nama neki lider. Jer, mi smo takav narod, da odmah stvaramo neki kult ličnosti, što je pogubno. BiH treba parlamentarnu demokratiju. A svako ko vuče naprijed, bilo da je pojedinac ili grupa, dobro je došao. (Nezavisne novine, juli 2003. godine)

O entitetima

Entiteti nam ne trebaju. Kao država nemoć ni smo da izdržimo postojanje ovako glomaznog državnog aparata. Eliminisanjem ovakvog političkog ustrojstva vi šaljete poruku o nekoj novoj, normalnoj BiH . Ovakav državni aparat BiH ne može izdržati pogotovo kada vam Ured visokog predstavnika zadire u sve pore života, donosi odluke. Eto, pa počeo se baviti i vanjskom politikom?! To je još jedan prilog teoriji da je ovakvo uređenje nepotrebno. Mislim da će svako ko ovoj zemlji misli dobro doći do zaključka šta znače entiteti. Oni su proizvod rata. Ne znam šta to imaju građani RS ili Federacije BiH, a što bi izgubili ukidanjem entiteta. Imamo samo aparat koji nas guši. (Nezavisne novine, juli 2003. godine)

O Zoranu Đinđiću

Tačno je da je Zoran Đinđić nekada koketirao sa nacionalnim osjećanjima, može se reći da ih je nekada i zloupotrebljavao, ali poznajući ga, ubijeđen sam da je on to radio isključivo da bi uletio u politički prostor koji je držao Vojislav Koštunica. Prava zmijska glava nisu oni koji su pucali na njega, već oni koji su osmislili kompletno zlo koje nam se dešavalo posljednjih deset, dvanaest godina. Nažalost, mislim da će ubistvo Zorana Đinđića ponovo otvoriti Pandorinu kutiju na Balkanu. Sada se postavlja pitanje ko će uletjeti u politički prostor koji je držao Zoran Đinđić i koliko su u Srbiji jake demokratske snage da se odupru nacionalistima koji su počeli jačati. (Slobodna Bosna, mart 2003. godine)

O kumčetu

Obećao sam Ibrahimovićima da ću doći na babine mom kumčetu jer takav je običaj kod nas u našem narodu. Presretan sam što sam mogao da pomognem ovim divnim ljudima jer se radilo o minutama i mislim da od toga ne treba praviti neki spektakl (Nezavisne novine, maj 2007. godine)

Poruka Srbima u RS-u

Beograd vas je više puta u istoriji ostavljao na cjedilu, hrvatski Srbi su platili tu cijenu najviše i oni znaju kako im je. Za razliku od Beograda ja ih doživljavam kao svoje i uvijek ću se boriti za njih. (FTV, oktobar 2007. godine)

O mržnji

Zbog vlastite tragedije ne možete mrziti cijele narode! (HRT, januar 2008. godine)

Poruka Koštunici

Koštunici bi bilo bolje da se bavi pitanjima koja su mu posao, odnosno budućnošću Srbije i njenih građana, odnosno svojom zemljom, a da prste drži dalje od BiH, jer bi mogao dobiti i po prstima i po nosu i zato neka ne zaboravi kako je završio jedan njegov predhodnik, Milošević. Mi nismo zaboravili Koštunicina hodanja po BiH s kalašnjikovom u ruci. Kada neko takav nakon 15 godina ponavlja prijetnje da će praviti probleme u mojoj kući, svaka diplomatska komunikacija je suvišna i nepotrebna." (Oktobar 2007. godine)

O jeziku kojim govori

Govorim onako kako su me otac i majka naučili i apsolutno se dobro razumijem sa svima. Znam ja reći i siječanj, veljača, ožujak..., čak znam i šta to znači, ali ja govorim onako kako su me roditelji naučili." (u razgovoru sa novinarima nakon oktobarskih izbora u BiH 2006. godine)

O ratu

(zurnal.info)