Larsson bi mrzio što su njegove knjige o nemoralu i nasilju postale izvor zarade

Voljela bih da ovu knjigu nikad nisam morala napisati – za jednu autoricu uspješne knjige zaista neobična rečenica, ali istodobno i vrijedna »pozivnica« za čitanje knjige »Millennium, Stieg i ja«, autobiografske proze kroz koju njena autorica Eva Gabrielsson daje pogled na 32 godine zajedničkog života sa Stiegom Larssonom , švedskim piscem i novinarom, planetarno poznatom po trilogiji »Millennium«, zbirci od tri sjajna sociološka trilera koji su od trenutka pojave 2005. pa do danas doživjeli golemu popularnost u cijelom svijetu pretvorivši Larssona u jednog od najčitanijih pisaca krimića u povijesti književnosti.

NI MRVA SLAVE

Nažalost, sam Larsson nije osjetio ni trunčicu te slave – umro je prije objavljivanja prvog dijela! Točnije, pregled zbivanja pokazuje kako u proljeće 2004. godine švedska izdavačka kuća Norstedts prihvaća objavljivanje prvog sveska »Millenniuma« – 9. studenoga 2004. godine Larsson iznenada umire od srčanog udara, a prvi dio trilogije objavljen je tek u srpnju 2005. godine!

Paradoksalno je, ali po mnogočemu i vrlo znakovito, da su zbivanja koja su uslijedila nakon golemog uspjeha njegovih knjiga, pokazala kako je itekako bio u pravu kad je kao jednu od središnjih tema svoje krimić-sociološke trilogije posvetio podređenoj ulozi žene u švedskom društvu, sredini koja je inače na glasu kao jedna od najmodernijih, najliberalnijih i najprogresivnijih.

Stvarnost je, čini se, drugačija jer je ono što je snašlo Evu po smrti njenog nevjenčanog supruga ne samo dokaz krutosti švedskih zakona, već i duboko ukorijenjenih predrasuda i konzervativnih odnosa u kojima su žene redovito žrtve. Riječ je o tome da, zbog nepostojanja institucije vanbračne zajednice u švedskim zakonima, Eva Gabrielsson nakon 32 godine života s Larssonom nije imala pravo podijeliti zajedničku imovinu! Štoviše, i danas se bori za dio milijunske zarade koju su ostvarile njegove knjige, a neko je vrijeme morala dokazivati da ima pravo na stančić od 40-ak kvadrata u kojem su dugo i sretno živjeli!

No, sve to čak bi donekle bilo, ako ne prihvatljivo, bar razumljivo jer su zakoni često kruti i glupi, da se u cijelu priču nisu upleli i to vrlo uspješno i umješno, Stiegov otac Erland i brat Joakim ljudi koji – pogotovo brat – baš i nisu imali previše veze sa Stiegom, ali su itekako nanjušili mogućnost goleme zarade nakon što se prva knjiga trilogije »Millennium« počela fantastično prodavati.

Kao jedini zakoniti nasljednici sina i brata, tata i sin Larsson u nekoliko su godina postali milijarderi trudeći se, u skladu s većinom muških likova koje je portretirao Stieg, što više u stranu gurnuti i obezvrijediti Stiegovu nevjenčanu suprugu. Kako je do svega toga došlo, ali i kakav je bio njihov zajednički život, što su sve voljeli i radili te kako se novinar Larsson pretvorio u pisca Larssona, Eva Gabrielsson pojašnjava u svojoj knjizi koja je već izazvala pažnju ljubitelja ovog maestra mračnih skandinavskih trilera.

PRAVA SNAGA TRILOGIJE

Tako zahvaljujući njegovoj nevjenčanoj supruzi saznajemo kako je od sredine devedesetih Larsson u svojoj domovini bio poznat ponajprije kao vrstan novinar koji odlično prati političku scenu, posebno ekstremnu desnicu, a zbog kvalitete svog rada polako je postajao značajan i u međunarodnim okvirima. Ugled mu strahovito raste nakon što je netom po čuvenom terorističkom činu rušenja državne zgrade u Oklahomi prvi ustvrdio kako su krivci ne islamski teroristi, već domaći američki desničari. Budući da je po osobnom političkom uvjerenju bio ljevičar (štoviše, u mladosti pripadnik trockističkih i maoističkih skupina!) njegova su ga istraživanja i stavovi koje je iznosio kroz svoje tekstove i knjige, dovodili puno puta u opasnost. No, istodobno taj je rad predstavljao i prikupljanje velike količine podataka koji su naprosto tražili ne samo novinarsku, već i literarnu obradu.

Na temelju tih bogatih iskustava vezanih uz istraživanja politike i društva počeo je 2002. godini raditi na seriji socioloških trilera. Na tekstovima prve tri knjige intenzivno je radio dvije godine, a rukopis prvog dijela predaje u jesen 2003. godine izdavaču Piratoforlaget koji ga odbija. Tu grešku ne čine predstavnici Norstedtsa koji u proljeće 2004. godine pristaju objaviti »Muškarce koji mrze žene«. Nakon prvog dijela švedske je čitatelje oduševio i drugi »Djevojka koja se igrala vatrom«, potom i treći »Kule u zraku«, a švedskim čitateljima ubrzo se priključuje – cijeli svijet.

Snaga trilogije »Millennium« ni slučajno nije samo u krimić zapletu i klasičnoj priči otkrivanja ubojice. Štoviše, Larssonu je to tek sredstvo da iskaže svoje temeljne ideje po kojima je najbogatiji dio švedskog društva utemeljen i izgrađen na nasilju, nemoralu i beskrupuloznoj surovosti. No, sjajni, pomalo i na starinski način ispričan triler, pažnju svjetske publike zasigurno nije privukao samo stoga kako bi se čitatelji mogli naslađivati otkrivenom nesavršenošću jednog od najuzornijih kapitalističkih društava, već ponajprije spoznajom da se slične stvari događaju – posvuda! Drugim riječima, i sva ostala društva utemeljena su na snazi, surovosti, bezobzirnosti, političkom i inom spletkarenju, pohlepi, prevari i iskorištavanju slabih. Te činjenice itekako su vidljive u svim Larssonovim djelima, a sve to uz zanimljivu priču, izvrsne likove i tipičnu triler napetost vezanu uz potragu za istinom i razotkrivanje zločinca, učinili su njegove knjige svjetskim bestsellerima.

ZAJEDNIČKI ŽIVOT

O tome kako su te knjige nastajale i kakav je bio život nje i Stiega, Eva Gabrielsson govori kroz tridesetak poglavlja obimom nevelike knjige prisjećajući se onoga što smatra najbitnijim u njihovom zajedničkom životu. Upoznali su se, i gotovo odmah zaljubili, 1972. godine na skupu protiv vijetnamskog rata na kojeg je Stieg došao kao aktivist, a Eva kao studentica sklona ljevičarstvu. Uskoro počinju živjeti zajedno u multinacionalnoj četvrti Stockholma, a krajem sedamdesetih Stieg se ozbiljnije, nakon zaista niza raznih poslova (bravar, šumar, raznosač novina, perač prozora...) okreće novinarstvu tako što postaje suradnik u Agenciji TT gdje će raditi, bez stalnog zaposlenja, do sredine devedesetih.

Počeo je tako što je telefonom preuzimao informacije i tekstove reportera iz svih službi, potom je bio ilustrator da bi zatim počeo raditi i kao autor. No, stalno radno mjesto nikada nije dobio jer su u TT-u smatrali kako – ne zna pisati!

Razočaran time, a istodobno svjestan svojih mogućnosti, 1995. godine odlazi iz te agencije i pokreće časopis Expo te uskoro postaje jedan od vodećih političkih novinara Švedske, čovjek čije se mišljenje cijeni i van granica Skandinavije, ponajprije zahvaljujući knjigama kao što su »Ekstremna desnica« iz 1991.

Zbog predanosti radu, oštrih stavova i neugodnih istina do kojih su dovela njegova istraživanja, ekstremni desničari, posebno nacističke i fašističke skupine, često su mu prijetile pa je, primjerice 1995. fašistički časopis »Storm« objavio njegovu fotografiju, broj socijalnog osiguranja, telefonski broj, privatnu i adresu na poslu uz tekst koji je glasio: »Nikada nemojte zaboraviti njegove riječi, njegovo lice, njegovu adresu... Trebamo li ga pustiti da nastavi svoj posao ili se pobrinuti za njega?«

No, sve to nije ga ometalo u nakani da se uporno bori za ideje koje je zastupao. Odluka da iz svijeta novinarstva ozbiljnije prijeđe u svijet literature donesena je, piše Eva, 2002. godine za jednog jednotjednog odmora na otoku Grenada gdje su imali svoju drvenu kućicu. Dok je ona pisala knjigu o jednom švedskom arhitektu, on se pomalo dosađivao pa je, da bi ipak nešto radio, nastavio priču o starom gospodinu koji za svaki Božić s nepoznate adrese dobije crveni cvijet. Tu je priču Larsson napisao 1997. godine, a pet godina kasnije ona je bila inicijalni dio iz koje se rodila prva knjiga trilogije. Larsson je, ističe njegova nevjenčana supruga, pisao brzo i puno ne držeći se nekih pravila. U početku je to bilo samo uvečer kroz radni tjedan, potom ga je žar stvaralaštva natjerao da radi vikendima i do dugo u noć i baš zahvaljujući tom tempu stvorio je u nepune dvije godine oko dvije tisuće stranica!

TAJNA ČETVRTOG NASTAVKA

Vrijednost toga što je stvorio jasna je postala tek nakon njegove smrti, a Eva Gabriellson na vrlo dojmljiv način opisuje košmarne trenutke i šok koji je doživjela nakon što su joj javili najprije da je u bolnici, a potom da je i umro. Užasi tih dana, na žalost, ravni su onome što se počelo događati godinu dana kasnije kad su Erland i Joakim Larsson počeli prisvajati pravo na zaradu stečenu prodajom njegovih knjiga.

Otac i sin lukavo su iskoristili činjenicu da švedski zakon ne prepoznaje izvanbračnu zajednicu kao nešto nakon čijeg je završetka bilo koji od partnera obvezan prema drugome. Drugim riječima, smrću (ili odlaskom) jednog, drugi gubi – sve! Pogotovo ako, u slučaju smrti, nema oporuke. A baš to dogodilo se Stiegu i Evi! Štoviše, intelektualno vlasništvo u čijem je stvaranju zasigurno sudjelovala i Eva, u ovom je slučaju tretirano kao komad zemlje i pripalo je ne njoj, već Stiegovoj obitelji koja je s njim imala daleko manje veze.

– Danas se Eva bori za kontrolu nad literarnom ostavštinom svog životnog partnera. Čini to za njega, koji bi više od svega mrzio, to što su »Millennium«, njegovi članci protiv rasizma, njegove knjige o ekstremnoj desnici postali izvor zarade. Ako njena žalba bude uvažena, otkrit će tajnu četvrtog nastavka čije je nastajanje pratila iz neposredne blizine, govori u predgovoru Evine knjige Marie-Francoise Colombani koja završnim riječima »baca udicu« i prema do sada na suradnju nespremnim Larssonima kojima je itekako jasno da bi četvrti nastavak bio itekako velika prilika za novu zaradu.

Naime, već 2008. godine »Millennium« trilogija postala je svjetski hit za kojeg su se počeli zanimati i filmaši. Do danas je prodano 40 milijuna knjiga, pod redateljskom palicom Daniela Alfredsona i Nielsa Ardena Opleva snimljena je sjajna švedska triologija u kojoj u ulozi Lisbeth Salander briljira Noomi Rapace, a prvi dio trilogije, »Muškarci koji mrze žene« prigrlio je već i Hollywood pri čemu je režija povjerena majstoru mračnih trilera Davidu Fincheru koji je uspio napraviti i dobru američku verziju, iako filmski kritičari, posebno zbog sjajne Rapace, prednost daju švedskim filmovima.

Sve u svemu, itekako su u pravu oni koji tvrde da postoji »industrija Millennium« utemeljena na knjigama i nesretnoj sudbini Stiega Larssona. Njegova nevjenčana supruga Eva tvrdi kako Stieg ni slučajno nije želio ovakav rasplet događaja pa i stoga nastoji dokazati vjerodostojnost svojih traženja vezanih uz pravo na duhovnu ostavštinu čovjeka čija je životna suputnica bila. Istina, sve skupa sada – pogotovo nakon najave postojanja četvrtog dijela, i sa strane Eve Gabrielsson pomalo počinje sličiti na borbu za novac. No, tko joj može zamjeriti?

Saga od 10 dijelova: Lisbeth i tetovaže

Po riječima Eve Gabrielsson namjera Stiega Larssona bila je stvoriti deseterodijelnu sagu »Millennium«. Prve tri knjige objavljene su, a četvrta je u rukopisu. Naslov joj je »Božja osveta« i u njema Lisbeth Salander skida svoje tetovaže osvećujući se ljudima zbog kojih ih je morala postaviti. Zanimljivo? Svakako. Je li to točno, ili je samo riječ o pokušaju Eve Gabrielsson da ipak dođe do dijela novaca koje i zaslužuje, saznat će se možda već i ove godine.

Korijeni Larssonovog feminizma: Svjedok silovanja

Stieg Larsson rano je djetinjstvo, od 1955. do 1963., proveo na dalekom švedskom sjeveru, u pokrajini Vasterbottom gdje su živjeli njegovi djed i baka po majčinoj strani. Tamo su ga još kao bebu 1955. godine poslali njegovi mladi roditelji Erland i Viviana koji nisu bili u stanju sami se brinuti o njemu. No, siromaštvo mu nije palo nimalo teško jer je ljubav djeda i bake bila jača od izoliranosti i života bez vode, struje i WC-a na temperaturama koje su zimi išle i do minus 37 stupnjeva Celzijevih.

Nažalost, nakon smrti djeda (od srčanog udara! Isti uzrok smrti pokosio je i njegovu relativno mladu majku, kao i njega u pedesetoj godini!) vraća se u devetoj godini života roditeljima i s njima živi do sedamnaeste kada se osamostaljuje.

Korijeni Larssonova feminizma vezani s uz tešku i tamnu priču. Tijekom adolescentskih dana u gradiću Umeau, Stieg je bi nazočan kad je skupina njegovih prijatelja silovala jednu djevojku. On u tome nije sudjelovao, ali nije našao snage ni suprotstaviti im se. Nekoliko dana nakon tog užasa sreo je tu djevojku u gradu i pokušao joj se ispričati. Odbila ga je slušati uz riječi koje, očigledno, nikada nije zaboravio: »Odlazi. Isti si kao oni«, rekla mu je i od tog se trenutka na sve načine pokušavao boriti protiv nasilja nad ženama pa su stoga u pravu oni koji tvrde kako je »Millennium« registar svih oblika nasilja i diskriminacije koje trpe žene.

Zanimljivo je svakako i to da su sve scene nasilja opisane u »Millenniumu« nadahnute realnim događajima i pravim umorstvima. Naime, u Švedskoj javnost ima pravo na sve zapisnike policije čim se slučaj riješi i kazna bude izrečena. Stieg Larsson obilato je koristio tu mogućnost pa su se svi zločini koje možete pročitati u njegovim knjigama ili vidjeti u filmskoj verziji, zaista i dogodili. Ništa nije izmišljeno i to njegovoj trilogiji daje dodatni novinarsko-dokumentaristički ton koji itekako privlači čitatelje.

Odbijanje Milenniuma: Niko nije pročitao rukopis

Prvi izdavač, knjižarska kuća Piratforlaget odbila je rukopise »Milenniuma« kao nezanimljive. Tek kad je došla svjetska slava iz tog su izdavača priznali kako, zbog premalog broja ljudi, taj rukopis nitko nije pročitao i autoru su ga vratili slagavši kako niš' ne valja. Ovaj potez podsjeća na čuvene promašaje diskografskih etiketa, primjerice Sama Phillipsa koji je ugovor Elvisa Presleya prodao kući RCA za nekoliko stotina tisuća dolara. A potom je Elvis zaradio milijarde...

(Tekst prenesen iz Novog lista, naslovi i međunaslovi: Žurnal)

(zurnal.info)