Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi
Spojili su ih slični porivi i jednaki interesi za muzikom, a onda su 1995. godine formirali band pod nazivom Les Savy Fav (LSF). Od samog pojavljivanja izazivali su komentare; nazivali su ih kretenima, čudacima, drvosječama... Kritičari su uglavnom bili inspirirani karizmatičnim, kontroverznim liderom benda Timom Harringtonom, od kojeg je i krenula saga pod imenom Les Savy Fav.
TRI DUGE GODINE sam čekao da jedan od meni najdražih bandova objavi nešto novo, a za Root for Ruin u najkraćem se može reći kako je to još jedan u nizu odličnih albuma.
Prethodni, Let's Stay Friends koji je objavljen 2007. godine, donio je neke novitete u radu LSF-a. Kombinovali su brze i žestoke stvari sa umjerenim ritmovima i poprilično harmoničnim pjesmama. Kao da su htjeli pokazati kako pored određenog (da ne kažemo urođenog) ludila, što im je glavna kaakteristika, imaju i dosta sentimentalnhog duha. Ovog puta su otišli i korak dalje.
OVA ČUDNA PETORKA iz New York-a, okupila se tokom školovanja na art koledžu na Rhode Islandu. Tamo su po prvi put nastupali uživo. Imali su i svoje uzore. Bez ustezanja su govorili kako su njihove početke odredili Fugazi.
Iako vrlo brzo dolazi do određenih personalnih promjena u sastavu, svoj prvi album pod nazivom 3/5 objavljuju 1997. godine za Self Strater Foundation Records. Hvataju ritam i skoro svake dvije godine objave po jedan album. Prvo The Cat and The Cobra (1999), a potom i Go Forth (2001). A onda praznina od šest godina kada objavljuju već pomenuti Let's Stay Friends. Na svu sreću ne prave ponovo veliku pauzu i objavlju ove godine svoj peti studijski, dugosvirajući album pod nazivom Root for Ruins.
NA PRVO SLUŠANJERoot for Ruins stvara se utisak da momci iz LSF nisu izgubili niti trunku svoje eksplozivnosti, sumanutosti i želje da slušaoca podignu na viši novo. Muzika je opet prepuna brzih pa čak i plesnih ritmova, tvrdog i prodornog zvuka bas gitare, kao i čvrste, teške buke. Na albumu se nalazi 11 numera za koje se može reći da su sa očitom namjerom poredane tako da se pjesme jednostavno ne mogu vezati u jednu kompaktnu cijelinu. Međutim, ne gledajući taj aspekt albuma, momci iz LSF-a veoma su dobro izbalansirali brze i čvrste pjesme s onim laganijim. Pokazali su da su veliki majstori muzičke ravnoteže ne čineći time nikakvu štetu na račun kvalitete samog albuma.
Srećom opet nam se smiješi jedan dobar album. Momci iz LSF pokazuje svu zrelost koja se već mogla nagovijestiti na njihovom prethodnom albumu, a sada je u potpunosti i potvrđena. Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi.
Album otvara fantastična Appetites. Hrapavi, neurotično psihotični stil Tima Harringtona, od samog početka vas uvjerava kako je on nesumnjivo žila kucavica banda, mada na svojim nastupima i ne izgleda kao osoba koja je pri zdravom razumu, ali ipak čini sve da njihov nastup ne bude dosadan i apatičan, ni jedne sekunde. Čak se i on sam nerijetko izvinjavao publici zbog svojih sumanutih i na momente luđačkih nastupa u čudnim i morbidnim kostimima. Često je tvrdio kako je bina više od seksa i da je seks osnovna tačka konverzacije samog banda. Iako Tim Harrington i ne odiše baš nekom seksualnošću, njegovi nastupi obiluju energijom i erotskom napetošću, uz velike doze humora. Appetites vratolomno juri na vrištećem vokalu Tima Harringtona i mahnitim bubnjevima Harrissona Haynesa. Dirty Knails je samo nastavak žestoke Appetites izaista odlično paše kao druga numera na albumu. Isprekidani i cvileći zvuk gitare dodatno pojačava užitak...
Treća numera Sleepless in Silverlake mijenja nepisano pravilo samog LSF-a da numera mora biti što brža i što glasnija. Tako dobijamo melodičnu numeru gdje Tim pokazuje i svoje vokalne kvalitete koji su se obično mogli opisati kao kvalitetno vrištanje, što u velikoj mjeri podsječa na muziku Bloc Partya. U istom ritmu i stilu nastavljaju sa četvrtom numerom Let's Get Out Of Here gdje band uzima tek mali zalet za ono što slijedi svirajući numere koje su veoma slušljive i podsjećaju na Pixiese. Numera Lips n' Stuff je peta numera na albumu i vjerojatno i najneupečatljivija od svih jedanaest koje se nalaze na albumu Root For Ruin. Prisutan je osjećaj da su se malo prekombinovaligdje očito ni sami nisu znali kako da naprave prelaz na albumu. Bezidejna i prosječna pjesma koja s obzirom da se na albumu nalazi još deset numera mogla i izostati.
Potom slijedi pjesma za koju se bez ustezanja može reći da ju je odsvirao sasvim drugi band. Ako bi se za sve druge moglo reći da su odsvirane u post-punk-hardcor stilu, numera Poltergeist zalazi u '80 godine i više pristaje dark-gothic periodu nego onome što Las Savy Fav inače sviraju. Komorna atmosfera sa teškim ritmom i čudnim pjevanjem Tima Harringtona u potpunosti se približava PIL-u, prije nego onome što očekujemo od samih LSF-a. Nakon skoro četiri minute darkerskog ispada opet slušamo stari LSF sa plesnim i žestokim ritmom i čvrstom ritam sekcijom, te prepoznatljivim Timovim pjevanjem. Numere High and Unhinged i Excess Engergies jednostavno razvaljuju i dižu album do samog vrhunca. Pjesme na albumu su u suštini veoma ritmične, sa svojim ludačkim i nenadanim promjenama. Međutim, uz svaku pjesmu stoje čvrsto i jako vuku svaku pjesmu prema svom kraju.
ZANIMLJIVA DEAR CRUTCHES je jedina «balada» na albumu. Sa srednje brzim tempom i mirnim, te dovoljno čistim Timovim pjevanjem, pokazuje da s razlogom nalazi svoje mjesto na albumu. Posljednje dvije numere Calm Down i Clear Spirits na divan način završavaju album. Pretposljednja Calm Down svojim skladom i prelijepim bas uvodom, koji se ubrzo utapa u brzi i raztrzani ritam, sama biva prošarana povremenim gitarskim solažama, no one, za divno čudo, odlično pristaju samoj numeri. Album završavaju sa haotičnom i veoma teškom Clear Spirits numerom koja, kao i inače, ne čini nikakvu vezu sa prethodnim. Ovdje preovladava industry zvuk sa škripećim gitarama i uz veliko korištenje jeke privode ovaj album kraju.
Glavna osobina albuma je da svaka pjesma jednostavno može biti postavljena sama za sebe i uz to da ipak čini cjelinu.
Jedina mana je to što među pjesmama nema zajedničkog imenitelja, nešto što bi zaokružilo ovaj album. Nekome to može biti opravdanje da ovaj album ne proglasi remek dijelom, a on je svakako blizu toga.
(zurnal.info)
">Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi
Spojili su ih slični porivi i jednaki interesi za muzikom, a onda su 1995. godine formirali band pod nazivom Les Savy Fav (LSF). Od samog pojavljivanja izazivali su komentare; nazivali su ih kretenima, čudacima, drvosječama... Kritičari su uglavnom bili inspirirani karizmatičnim, kontroverznim liderom benda Timom Harringtonom, od kojeg je i krenula saga pod imenom Les Savy Fav.
TRI DUGE GODINE sam čekao da jedan od meni najdražih bandova objavi nešto novo, a za Root for Ruin u najkraćem se može reći kako je to još jedan u nizu odličnih albuma.
Prethodni, Let's Stay Friends koji je objavljen 2007. godine, donio je neke novitete u radu LSF-a. Kombinovali su brze i žestoke stvari sa umjerenim ritmovima i poprilično harmoničnim pjesmama. Kao da su htjeli pokazati kako pored određenog (da ne kažemo urođenog) ludila, što im je glavna kaakteristika, imaju i dosta sentimentalnhog duha. Ovog puta su otišli i korak dalje.
OVA ČUDNA PETORKA iz New York-a, okupila se tokom školovanja na art koledžu na Rhode Islandu. Tamo su po prvi put nastupali uživo. Imali su i svoje uzore. Bez ustezanja su govorili kako su njihove početke odredili Fugazi.
Iako vrlo brzo dolazi do određenih personalnih promjena u sastavu, svoj prvi album pod nazivom 3/5 objavljuju 1997. godine za Self Strater Foundation Records. Hvataju ritam i skoro svake dvije godine objave po jedan album. Prvo The Cat and The Cobra (1999), a potom i Go Forth (2001). A onda praznina od šest godina kada objavljuju već pomenuti Let's Stay Friends. Na svu sreću ne prave ponovo veliku pauzu i objavlju ove godine svoj peti studijski, dugosvirajući album pod nazivom Root for Ruins.
NA PRVO SLUŠANJERoot for Ruins stvara se utisak da momci iz LSF nisu izgubili niti trunku svoje eksplozivnosti, sumanutosti i želje da slušaoca podignu na viši novo. Muzika je opet prepuna brzih pa čak i plesnih ritmova, tvrdog i prodornog zvuka bas gitare, kao i čvrste, teške buke. Na albumu se nalazi 11 numera za koje se može reći da su sa očitom namjerom poredane tako da se pjesme jednostavno ne mogu vezati u jednu kompaktnu cijelinu. Međutim, ne gledajući taj aspekt albuma, momci iz LSF-a veoma su dobro izbalansirali brze i čvrste pjesme s onim laganijim. Pokazali su da su veliki majstori muzičke ravnoteže ne čineći time nikakvu štetu na račun kvalitete samog albuma.
Srećom opet nam se smiješi jedan dobar album. Momci iz LSF pokazuje svu zrelost koja se već mogla nagovijestiti na njihovom prethodnom albumu, a sada je u potpunosti i potvrđena. Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi.
Album otvara fantastična Appetites. Hrapavi, neurotično psihotični stil Tima Harringtona, od samog početka vas uvjerava kako je on nesumnjivo žila kucavica banda, mada na svojim nastupima i ne izgleda kao osoba koja je pri zdravom razumu, ali ipak čini sve da njihov nastup ne bude dosadan i apatičan, ni jedne sekunde. Čak se i on sam nerijetko izvinjavao publici zbog svojih sumanutih i na momente luđačkih nastupa u čudnim i morbidnim kostimima. Često je tvrdio kako je bina više od seksa i da je seks osnovna tačka konverzacije samog banda. Iako Tim Harrington i ne odiše baš nekom seksualnošću, njegovi nastupi obiluju energijom i erotskom napetošću, uz velike doze humora. Appetites vratolomno juri na vrištećem vokalu Tima Harringtona i mahnitim bubnjevima Harrissona Haynesa. Dirty Knails je samo nastavak žestoke Appetites izaista odlično paše kao druga numera na albumu. Isprekidani i cvileći zvuk gitare dodatno pojačava užitak...
Treća numera Sleepless in Silverlake mijenja nepisano pravilo samog LSF-a da numera mora biti što brža i što glasnija. Tako dobijamo melodičnu numeru gdje Tim pokazuje i svoje vokalne kvalitete koji su se obično mogli opisati kao kvalitetno vrištanje, što u velikoj mjeri podsječa na muziku Bloc Partya. U istom ritmu i stilu nastavljaju sa četvrtom numerom Let's Get Out Of Here gdje band uzima tek mali zalet za ono što slijedi svirajući numere koje su veoma slušljive i podsjećaju na Pixiese. Numera Lips n' Stuff je peta numera na albumu i vjerojatno i najneupečatljivija od svih jedanaest koje se nalaze na albumu Root For Ruin. Prisutan je osjećaj da su se malo prekombinovaligdje očito ni sami nisu znali kako da naprave prelaz na albumu. Bezidejna i prosječna pjesma koja s obzirom da se na albumu nalazi još deset numera mogla i izostati.
Potom slijedi pjesma za koju se bez ustezanja može reći da ju je odsvirao sasvim drugi band. Ako bi se za sve druge moglo reći da su odsvirane u post-punk-hardcor stilu, numera Poltergeist zalazi u '80 godine i više pristaje dark-gothic periodu nego onome što Las Savy Fav inače sviraju. Komorna atmosfera sa teškim ritmom i čudnim pjevanjem Tima Harringtona u potpunosti se približava PIL-u, prije nego onome što očekujemo od samih LSF-a. Nakon skoro četiri minute darkerskog ispada opet slušamo stari LSF sa plesnim i žestokim ritmom i čvrstom ritam sekcijom, te prepoznatljivim Timovim pjevanjem. Numere High and Unhinged i Excess Engergies jednostavno razvaljuju i dižu album do samog vrhunca. Pjesme na albumu su u suštini veoma ritmične, sa svojim ludačkim i nenadanim promjenama. Međutim, uz svaku pjesmu stoje čvrsto i jako vuku svaku pjesmu prema svom kraju.
ZANIMLJIVA DEAR CRUTCHES je jedina «balada» na albumu. Sa srednje brzim tempom i mirnim, te dovoljno čistim Timovim pjevanjem, pokazuje da s razlogom nalazi svoje mjesto na albumu. Posljednje dvije numere Calm Down i Clear Spirits na divan način završavaju album. Pretposljednja Calm Down svojim skladom i prelijepim bas uvodom, koji se ubrzo utapa u brzi i raztrzani ritam, sama biva prošarana povremenim gitarskim solažama, no one, za divno čudo, odlično pristaju samoj numeri. Album završavaju sa haotičnom i veoma teškom Clear Spirits numerom koja, kao i inače, ne čini nikakvu vezu sa prethodnim. Ovdje preovladava industry zvuk sa škripećim gitarama i uz veliko korištenje jeke privode ovaj album kraju.
Glavna osobina albuma je da svaka pjesma jednostavno može biti postavljena sama za sebe i uz to da ipak čini cjelinu.
Jedina mana je to što među pjesmama nema zajedničkog imenitelja, nešto što bi zaokružilo ovaj album. Nekome to može biti opravdanje da ovaj album ne proglasi remek dijelom, a on je svakako blizu toga.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Arhiva
LES SAVY FAV, Root For Ruin, 2010
Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi
Spojili su ih slični porivi i jednaki interesi za muzikom, a onda su 1995. godine formirali band pod nazivom Les Savy Fav (LSF). Od samog pojavljivanja izazivali su komentare; nazivali su ih kretenima, čudacima, drvosječama... Kritičari su uglavnom bili inspirirani karizmatičnim, kontroverznim liderom benda Timom Harringtonom, od kojeg je i krenula saga pod imenom Les Savy Fav.
TRI DUGE GODINE sam čekao da jedan od meni najdražih bandova objavi nešto novo, a za Root for Ruin u najkraćem se može reći kako je to još jedan u nizu odličnih albuma.
Prethodni, Let's Stay Friends koji je objavljen 2007. godine, donio je neke novitete u radu LSF-a. Kombinovali su brze i žestoke stvari sa umjerenim ritmovima i poprilično harmoničnim pjesmama. Kao da su htjeli pokazati kako pored određenog (da ne kažemo urođenog) ludila, što im je glavna kaakteristika, imaju i dosta sentimentalnhog duha. Ovog puta su otišli i korak dalje.
OVA ČUDNA PETORKA iz New York-a, okupila se tokom školovanja na art koledžu na Rhode Islandu. Tamo su po prvi put nastupali uživo. Imali su i svoje uzore. Bez ustezanja su govorili kako su njihove početke odredili Fugazi.
Iako vrlo brzo dolazi do određenih personalnih promjena u sastavu, svoj prvi album pod nazivom 3/5 objavljuju 1997. godine za Self Strater Foundation Records. Hvataju ritam i skoro svake dvije godine objave po jedan album. Prvo The Cat and The Cobra (1999), a potom i Go Forth (2001). A onda praznina od šest godina kada objavljuju već pomenuti Let's Stay Friends. Na svu sreću ne prave ponovo veliku pauzu i objavlju ove godine svoj peti studijski, dugosvirajući album pod nazivom Root for Ruins.
NA PRVO SLUŠANJERoot for Ruins stvara se utisak da momci iz LSF nisu izgubili niti trunku svoje eksplozivnosti, sumanutosti i želje da slušaoca podignu na viši novo. Muzika je opet prepuna brzih pa čak i plesnih ritmova, tvrdog i prodornog zvuka bas gitare, kao i čvrste, teške buke. Na albumu se nalazi 11 numera za koje se može reći da su sa očitom namjerom poredane tako da se pjesme jednostavno ne mogu vezati u jednu kompaktnu cijelinu. Međutim, ne gledajući taj aspekt albuma, momci iz LSF-a veoma su dobro izbalansirali brze i čvrste pjesme s onim laganijim. Pokazali su da su veliki majstori muzičke ravnoteže ne čineći time nikakvu štetu na račun kvalitete samog albuma.
Srećom opet nam se smiješi jedan dobar album. Momci iz LSF pokazuje svu zrelost koja se već mogla nagovijestiti na njihovom prethodnom albumu, a sada je u potpunosti i potvrđena. Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi.
Album otvara fantastična Appetites. Hrapavi, neurotično psihotični stil Tima Harringtona, od samog početka vas uvjerava kako je on nesumnjivo žila kucavica banda, mada na svojim nastupima i ne izgleda kao osoba koja je pri zdravom razumu, ali ipak čini sve da njihov nastup ne bude dosadan i apatičan, ni jedne sekunde. Čak se i on sam nerijetko izvinjavao publici zbog svojih sumanutih i na momente luđačkih nastupa u čudnim i morbidnim kostimima. Često je tvrdio kako je bina više od seksa i da je seks osnovna tačka konverzacije samog banda. Iako Tim Harrington i ne odiše baš nekom seksualnošću, njegovi nastupi obiluju energijom i erotskom napetošću, uz velike doze humora. Appetites vratolomno juri na vrištećem vokalu Tima Harringtona i mahnitim bubnjevima Harrissona Haynesa. Dirty Knails je samo nastavak žestoke Appetites izaista odlično paše kao druga numera na albumu. Isprekidani i cvileći zvuk gitare dodatno pojačava užitak...
Treća numera Sleepless in Silverlake mijenja nepisano pravilo samog LSF-a da numera mora biti što brža i što glasnija. Tako dobijamo melodičnu numeru gdje Tim pokazuje i svoje vokalne kvalitete koji su se obično mogli opisati kao kvalitetno vrištanje, što u velikoj mjeri podsječa na muziku Bloc Partya. U istom ritmu i stilu nastavljaju sa četvrtom numerom Let's Get Out Of Here gdje band uzima tek mali zalet za ono što slijedi svirajući numere koje su veoma slušljive i podsjećaju na Pixiese. Numera Lips n' Stuff je peta numera na albumu i vjerojatno i najneupečatljivija od svih jedanaest koje se nalaze na albumu Root For Ruin. Prisutan je osjećaj da su se malo prekombinovaligdje očito ni sami nisu znali kako da naprave prelaz na albumu. Bezidejna i prosječna pjesma koja s obzirom da se na albumu nalazi još deset numera mogla i izostati.
Potom slijedi pjesma za koju se bez ustezanja može reći da ju je odsvirao sasvim drugi band. Ako bi se za sve druge moglo reći da su odsvirane u post-punk-hardcor stilu, numera Poltergeist zalazi u '80 godine i više pristaje dark-gothic periodu nego onome što Las Savy Fav inače sviraju. Komorna atmosfera sa teškim ritmom i čudnim pjevanjem Tima Harringtona u potpunosti se približava PIL-u, prije nego onome što očekujemo od samih LSF-a. Nakon skoro četiri minute darkerskog ispada opet slušamo stari LSF sa plesnim i žestokim ritmom i čvrstom ritam sekcijom, te prepoznatljivim Timovim pjevanjem. Numere High and Unhinged i Excess Engergies jednostavno razvaljuju i dižu album do samog vrhunca. Pjesme na albumu su u suštini veoma ritmične, sa svojim ludačkim i nenadanim promjenama. Međutim, uz svaku pjesmu stoje čvrsto i jako vuku svaku pjesmu prema svom kraju.
ZANIMLJIVA DEAR CRUTCHES je jedina «balada» na albumu. Sa srednje brzim tempom i mirnim, te dovoljno čistim Timovim pjevanjem, pokazuje da s razlogom nalazi svoje mjesto na albumu. Posljednje dvije numere Calm Down i Clear Spirits na divan način završavaju album. Pretposljednja Calm Down svojim skladom i prelijepim bas uvodom, koji se ubrzo utapa u brzi i raztrzani ritam, sama biva prošarana povremenim gitarskim solažama, no one, za divno čudo, odlično pristaju samoj numeri. Album završavaju sa haotičnom i veoma teškom Clear Spirits numerom koja, kao i inače, ne čini nikakvu vezu sa prethodnim. Ovdje preovladava industry zvuk sa škripećim gitarama i uz veliko korištenje jeke privode ovaj album kraju.
Glavna osobina albuma je da svaka pjesma jednostavno može biti postavljena sama za sebe i uz to da ipak čini cjelinu.
Jedina mana je to što među pjesmama nema zajedničkog imenitelja, nešto što bi zaokružilo ovaj album. Nekome to može biti opravdanje da ovaj album ne proglasi remek dijelom, a on je svakako blizu toga.
(zurnal.info)
denis modri
Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi
Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi
Treća numera Sleepless in Silverlake mijenja nepisano pravilo samog LSF-a da numera mora biti što brža i što glasnija. Tako dobijamo melodičnu numeru gdje Tim pokazuje i svoje vokalne kvalitete koji su se obično mogli opisati kao kvalitetno vrištanje, što u velikoj mjeri podsječa na muziku Bloc Partya. U istom ritmu i stilu nastavljaju sa četvrtom numerom Let's Get Out Of Here gdje band uzima tek mali zalet za ono što slijedi svirajući numere koje su veoma slušljive i podsjećaju na Pixiese. Numera Lips n' Stuff je peta numera na albumu i vjerojatno i najneupečatljivija od svih jedanaest koje se nalaze na albumu Root For Ruin. Prisutan je osjećaj da su se malo prekombinovali gdje očito ni sami nisu znali kako da naprave prelaz na albumu. Bezidejna i prosječna pjesma koja s obzirom da se na albumu nalazi još deset numera mogla i izostati. 
