Copy / paste
Magični brzo sagore
Amy Winehouse u sjećanju Marka Ronsona: Čarolija u bolničkoj sobi
Zvuči jezivo, ali volio sam posjećivati Amy na Londonskoj klinici. S vremena na vrijeme, umorila bi se od pića i prijavila u ovu privatnu bolnicu, nekih pet minuta taksijem od Camdena (četvrt u Londonu, prim.prev). Bio je to njen način "čišćenja", prema njenim pravilima, bez odlaska na rehabilitaciju.
Prijavila bi se. Pozvao bih je. "Gdje si?" "Na klinici, trijeznim se". "Oh, mmm, žao mi je što to čujem". "Što bi ti bilo žao? Ja sam idiot koji je sebe doveo u ovo stanje." I to je bilo to. Imala je malo vremena za žaljenje; voljela je samo velike emocije: Ljubav, Bol, Smrt...Jednom u bolnici, čudesno brzo bi se oporavljala. Bez obzira na to koliko je prethodno bila u rasulu, koliko je petljala jezikom prilikom slučajnog susreta samo tri dana ranije.
Već drugog dana u bolnici postala bi ponovo stara Amy, Amy koju sam upoznao prije pet godina. Vratio bi joj se njen brilijantni um, britka duhovitost, toplina, predivna nježnost koja je ponekad bivala skrivena u dubinama pretjeranog korišćenja alkohola. Provodio bih sate s njom u bolničkoj sobi bez želje da ikada odem, kao da sam trinaestogodišnjak koji je došao da prenoći kod najboljeg prijatelja.
Pričao sam joj o TV- seriji Arrested Development, pa bismo gledali sedam epizoda zaredom a ona bi oponašala lik smotanog Goba (lik iz serije, op.aut), dok je jurila po bolničkoj sobi na zamišljenom Segway-u (znate, na onom čudnom skuteru na kojem svi odrasli izgledaju smiješno). Usput bih spomenuo kako imam problem sa stopalom a ona bi pozvonila i zahtijevala da dođe ljekar, stručnjak za stopala, pa bih ja, posramljen, izuo čarapu i pokazao mu tri godine star žulj.
Nagovarao sam je da ne puši ali bi me nekako uspjela ubijediti da joj čuvam stražu kad zapali prokrijumčarenu cigaretu u nekoj inače zaključanoj kotlovnici, pored ogromnog generatora s džinovskim znakom o opasnosti u slučaju vatre, za kojeg se činilo da će eksplodirati poput Hirošime samo ako se u blizini otrese pepeo.
Mogla vas je šarmirati da radite komične stvari. Postoje ljudi na ovome svijetu (koji sigurno ne moraju da budu slavni) koji su samo trunčicu čarobniji od nas ostalih. A vi želite da im budete blizu, jer se magija malčice prenosi pa se osjećate malo posebnijim kad su pored vas. Moj najbolji prijatelj, Max, umro je prije otprilike pet godina. Ostavljao je baš takav utisak na ljude. Možda ti, magični, sagore malo brže od ostalih, pa se ne uspiju ovdje duže zadržati. Kako bilo, grozno je kada odu.
Danas, kad pomislim, jasno mi je da je osnovni razlog zbog kojeg sam uživao u vremenu s Amy na klinici, taj što je to vrijeme bilo puno nade. Razmišljao sam:" Divno, trijezna je, ovog puta zastalno. Sad će stalno biti ovako, baš kao kad smo se upoznali". Bio je to nevjerovatno naivan i pomalo sebičan san, u kojem nije bilo mjesta ni za šta kroz šta je ona prolazila, emotivno i fizički. Bez obzira, bio je to san koji sam sretno počinjao sanjati svaki put kad bi se prijavila u bolnicu.
Ljutim se sada misleći na svo drugo vrijeme koje sam mogao tamo provesti s njom ali nisam, možda jer sam bio s nekom djevojkom ili provodio previše vremena u studiju, jer sam u toj bolničkoj sobi, s Amy, proveo neke od najčarobnijih trenutaka.
Steve Jobs u sjećanju Stephena Wolframa: Imao je i ljudsku stranu
Upoznao sam Stevea Jobsa prije gotovo četvrt stoljeća, nakon što je tek napustio Apple i radio na stvaranju svog prvog NeXT kompjutera a ja sam gradio prvu verziju Mathematica softverskog sistema. Naš prvi sastanak pokazao mi je klasičnog Stevea Jobsa. Objasnio je da očekuje kako će to što radi promijeniti svijet i usput donijeti gomile novca. Rekao mi je i da prikuplja razne vrste hrabrog novog hardwarea i softwarea za svoj kompjuter i da želi da među njima bude i Mathematica.
Jako ga je zanimao razvoj Mathematice; zapravo, on je predložio i ime. Iako NeXT nije postigao komercijalni uspjeh, bio je to pronicljiv potez nalik na gomile kompjutera u Cern-u na kojima je Tim Berners-Lee razvio web.
Jedna od stvari u kojima sam se uvijek divio Steveu Jobsu je čistoća njegovog razmišljanja. Iznova i iznova uzeo bi složenu situaciju, razumio njenu suštinu i koristio to razumijevanje da napravi hrabar i neočekivan potez.
Imao je i svoju ljudsku stranu. Sjećam se kad sam ga, jednom, posjetio u veličanstvenom uredu u Redwood City-ju. Pričali smo o tehnološkim strategijama kad se, nenadano, izvinio zbog toga što je dekoncentrisan. Rekao je da te večeri izlazi s ženom koju je upoznao dan ranije i odjednom se istopilo svo njegovo samopouzdanje stručnjaka i poslovnog čovjeka. Srećom, sastanak je uspio i ta žena je postala njegova supruga do kraja života.
Tokom godina, Steve me je ohrabrivao na mnogo načina, kao kad sam ga upitao za citat koji bi stavio na poleđinu moje knjige A New Kind of Science, koju sam pisao čitavu deceniju a on mi odgovorio: “Isaac Newton nije imao citate na poleđini knjige; zašto bi ti?"
Uvijek nas je ohrabrivao da koristimo njegovu najnoviju tehnologiju, bio zadovoljan kad bismo to i uradili a čak i kada je postao vrlo bolestan povremeno bi intervenirao nevjerovatno detaljnim e mailovima ili telefonskim pozivima.
Kada je izišao iPad, Steve je bio ključan u uspjehu naše Touch Press izdavačke kompanije za interaktivne knjige.
I samo dan prije Steveove smrti objavljen je iPhone 4S i Siri aplikacija, koji koriste naš Wolfram|Alpha pretraživač. Trenutak je bio tako tragičan. Ali to je bio suštinski potez Stevea Jobsa, da razumije da ljudi žele direktan pristup znanju, preko svojih telefona, bez svih dodatnih koraka za koje se obično pretpostavlja da ih mora biti. Za nas koji provodimo živote u nastojanjima da izgradimo velike tehnologije, Steve Jobs će zauvijek ostati izuzetna inspiracija, ne samo zbog njegovih tehnoloških dostignića već i zbog velike čvrstine i ogromnog krajnjeg uspjeha – na kojem će se još toliko mnogo izgraditi.
Elizabeth Taylor u sjećanju Shirley McLain: Željele smo da gledamo svijet
Sjećam se kako sam gledala njen nakit na suncu. Proteklih godina, stalno sam išla do Elizabethine kuće da se provjerim da li je vježbala ili bih poslala nekoga da je nagovori da ode u bazen. Nije voljela vježbu pa bismo, u većini slučajeva, završile tako što bismo izvadile njen nakit i jednostavno ga gledale na suncu.
Upoznale smo se kad mi je bila 21 a njoj 23 i otkrile da smo vrlo opuštene zajedno. Ne mogu da se sjetim kako smo se upoznale ali se ionako ne sjećam dobro vremena kad mi je bila 21 godina. Moj poznanik je, čini mi se, bio zaljubljen u Elizabeth.
U to vrijeme, ljudi joj nisu neprekidno laskali – osim muškaraca, naravno. Pričale smo uglavnom o poslu. Obje smo radile šest dana sedmično i ona je tražila novi posao. Ali nikad nije imala plan. Bila je osoba koja vjeruje da se stvari događaju kada treba da se dese. Njen brak s Michaelom Wildingom se raspadao pa je, iako je on bio fin čovjek i vrlo fin prema njoj, Elisabeth imala i avanture. Sad, kad mislim o tome, čini mi se da joj se nikad nije posrećila avantura da bude anonimna. Pričala mi je o tome da želi biti obična domaćica. Zaista je to željela – da se brine o kući i djeci.
Bila je zvijezda od djetinjstva i svakako ne toliko otvorena kao ja. Kad sam bila trudna, išla bih kod nje kući, jela sladoled a ona mi je objašnjavala kakav će biti ostatak trudnoće. Kasnije, ona bi dolazila u moju jednosobnu kolibicu na plaži. Toliko mi je tu ispričala o svome životu, ne samo o djetinjstvu već o stvarima koje su joj se dešavale, o stvarima koje nikad nikome neću reći.
Upoznala sam je s njenim trećim mužem, Mikeom Toddom, na snimanju Puta oko svijeta za 80 dana i onda ih gledala kako pregovaraju. A zaista su pregovarali. Bila je vrlo duhovita. Običavala je da se cjenjka s njim u vezi s odlaskom na večeru.
Kasnije mi je ispričala kako je tražila milion dolara za Cleopatru i smijala se. Nikad nije očekivala da će joj toliko biti plaćeno. Ali bila je dobra poslovna žena koja je kasnije osnovala višemilionski koncern. Smatrala je da, kada je ljudi već vide kao proizvod, ima pravo da to i koristi. Elizabethu su uvijek smatrali nagradom a ona je znala kako to koristiti da bi manipulisala muškarcima.
Sebe uopće nije vidjela kao “Elizabeth Taylor”. Bila je više poput Yiddisher momma (Jevrejska mama, ličnost iz pjesme op.aut) da budem iskrena. Običavala je reći da mora biti “Elizabeth Taylor" i nastaviti tu predstavu. Na kraju krajeva, to je bila uloga. To je morala raditi.
Bila je toliko jednostavna, više nego što možete i zamisliti. Nedostaje mi njena duboka, duboka ljudskost – nešto s čim se često ne susrećete. I naravno, njen smisao za humor. Htjele smo da se zajedno smijemo svijetu. Ne da ga gledamo s visoka. Samo da gledamo.
(Prenijeto iz The Observera; Prevela: A. Bosiočić-Dronjić)
