Dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Pored portreta portreta peruanskog pisca, koji je napisao Neven Svilar, Žurnal donosi i prvih trideset stranica romana Avanture nevaljale djevojčice
U vremenu kad je Feral Tribune u Hrvatskoj bio jedno od ključnih mjesta probijanja državotvorne medijske monolitnosti, dakle sredinom 90-ih godina, veći dio tog tjednika bio je, sasvim razumljivo, ispunjen društvenom i političkom katastrofom koja se odvijala na prostoru Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republika. Međutim, na prvim stranicama novina postojala je rubrika koja se bavila temama s kojima se hrvatski čitatelj u ono vrijeme mogao prilično lako poistovjetiti. Riječ je bila o vanjsko-političkom odjeljku koji se bavio analogonima tuđmanovske politike, a koji su se mogli naći po čitavoj karti ovog nesretnog planeta. Jedan od stalnih protagonista ove uznemirujuće rubrike u kojoj su se, u doba prije interneta, mogle naći vijesti iz zemalja s tragičnom društvenom situacijom, bio je Alberto Fujimori, predsjednik Perua.
POLITIKA ZA VRATOM
Riječ je o zastrašujućoj političkoj figuri, čovjeku čija je politika u deset godina vladavine koja se rasprostirala na čitave 90-e godine od Perua učinila zemlju tiranije i korupcije bez presedana. Doduše, ako će se vjerovati Wikipediji u Hrvata (ako tko razuman vjeruje tom smiješnom internetskom fenomenu, osim hrvatskih političara poput Hebranga i Žužula koji dolaze na emisiju Otvoreno s podacima s Wikipedije) "Fujimorija Peruanci pamte po tome što je gradio škole, zaustavio teror i nasilje ultraljevičarske gerile i obuzdao inflaciju koja je dostizala 7600%, a 1997. zadobio je simpatije Peruanaca kada je njegov tim od 140 komandosa upao u kompleks japanske ambasade u kojoj je 14 revolucionara MRTA-e držalo taoce 126 dana tražeći oslobođenje oko 400 njihovih pripadnika. Oko te akcije mišljenja su podijeljena jer su ubili sve revolucionare, iako su se neki navodno bili već predali."
Fujimori, kojeg se Peruanci, eto, rado sjećaju, i koji sada služi 25 godina robije, došao je na vlast 1990. godine, a njegov je konkurent na izborima bio Mario Vargas Llosa. No, Llosa u to vrijeme nije bio politički početnik, kako to sada, nakon objavljivanja vijeti iz Stockholma, mnogi tvrde, vjerojatno iz posvemašnjeg neznanja. Riječ je o piscu kojeg je politika, kad ovaj i nije htio imati previše veze s njom, hvatala za vrat. Već je njegovo debitantsko djelo, vrhunski roman Grad i psi (La ciudad y los perros, 1963., kojeg je napisao kao 25-godišnjak, a gdje se pod 'perros' misli na gojence, polaznike vojne akademije u Peruu) izazvao nezapamćen skandal budući da je tisuću primjeraka javno spaljeno u vojnoj akademiji u Peruu, što je podsjetilo na nacističke lomače i 'entartete kunst'.
Inače, Fujimori je Llosu, čak pomalo iznenađujuće, porazio u drugom krugu izbora nakon što je Llosa predlagao neke financijske mjere koje je Fujimori razornim populističkim spinom okrenuo protiv samog predlagača te tako pokopao Llosinu kampanju. Fujimori se okrenuo osiromašenom dijelu populacije, dok je Llosa bio biran od strane građana, što je i bio uzrok njegove političke propasti, budući da ga se, ne i bez razloga, poistovjećivalo s političkim establišmentom koji je potpuno osiromašio zemlju. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu pojavili su se brojni komentari, među ostalim i nekih hrvatskih 'kritičara' s izrazito naivnim pa i blesavim zaključcima, poput onog "da je Llosa pobijedio na izborima 90. Peru bi bila uspješna i moderna južnoamerička demokracija". No, treba reći kako je Llosa držao izuzetno ugodnu poziciju unutar političkog establišmenta - kao jedan od najvećih južnoameričkih romanopisaca bio je u mogućnosti da govori protiv real-politike. "Prava politika... nema puno veze s idejama, vrijednostima i imaginacijom, dalekosežnim vizijama, predodžbama idealnog društva, velikodušnošću, solidarnošću i idealizmom. Politika se sastoji gotovo isključivo od manevriranja, spletki, paktova, paranoje, izdaje, dosta proračunatosti, nemalo cinizma i svakojakih sljeparija", govorio je Llosa početkom 90-ih, nakon izbornog poraza.
Samo par godina ranije je, pak, bio lider stranke Movimento Libertad, političke partije koja je išla za uspostavljanjem čistog neoliberalizma, te je ušao u koaliciju s dvije najjače konzervativne stranke, strankom Popular Action i Partido Popular Cristiano, koje su dovele zemlju u naizgled bezizlaznu ekonomsku situaciju krajem 80-ih godina. No, da se poslužimo omiljenom frazom američkih republikanaca, Llosin politički flip-flopping, koliko god odbojan, zapravo nije bio ništa novo za ovog književnika. Uostalom upravo je zbog politike ušao u sukob s drugom dvojicom velikih latinoameričkih nobelovaca. Samo mjesec dana nakon gubitka izbora od Fujimorija Llosa je prihvatio poziv meksičkog književnika Octavija Paza za gostovanje na konferenciji intelektualaca u Meksiku pod nazivom '20. stoljeće: iskustvo slobode', a koja je bila posvećena slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. U svom govoru na konferenciji Llosa je posramio svoje domaćine rekavši kako je "Meksiko savršena diktatura – savršena diktatura nije niti komunistička, niti ona u SSSR-u, niti ona Fidela Castra, već ona koja je kamuflirana, a to je upravo meksička, koja je više od svih drugih južnoameričkih diktatura uspjela u podmićivanju i potkupljivanju intelektualnih slojeva društva."
SUKOB S MARQUEZOM
No, drugi političko-književni sukob Maria Vargasa Llose ipak je mnogo poznatiji. Riječ je dakako, o njegovom sukobu s Gabrielom Garciom Marquezom. Upravo se zato, nakon objavljivanja vijesti da je Llosa dobio Nobelovu nagradu, posebno očekivala reakcija Garcije Marqueza. Llosa i Marquez protagonisti su jedne od najvećih literarnih svađa prošlog stoljeća, koja je završila i najpoznatijim udarcem šakom u glavu između dvojice književnika (ne računajući fantazije Charlesa Bukowskog o šaketanju s Ernestom Hemingwayem). Llosa i Marquez bili su najbolji prijatelji te su čak i kupili kuće jedan do drugoga, a Llosa je napisao i izuzetno cijenjenu studiju o Marquezu, doktorsku disertaciju na 700 stranica za madridsko sveučilište Complutense 1971. godine. (Nažalost, Llosa je nakon njihova sukoba povukao iz opticaja knjigu, do koje je bilo gotovo nemoguće doći sve do 2006. godine kada su objavljena Llosina sabrana djela). Sama svađa dvojice nekadašnjih prijatelja još uvijek je nerazjašnjena – dok neki smatraju da je problem između dvojice prijatelja nastao zbog, kako je Marquez smatrao, Llosina političkog skretanja udesno (Llosa je, s druge strane, Marquezu počeo javno zamjerati njegovo prijateljstvo s Fidelom Castrom), drugi tvrde da je bila riječ o čistoj ljubomori budući da se Marquez previše 'približio' Llosinoj supruzi. U svakom slučaju, o svom sukobu ni Llosa ni Marquez nisu nikad željeli javno govoriti, a nakon što je saznao da je upravo Llosa dobio Nobelovu nagradu, Marquez je poslao tweet – "Cuentas iguales" (Sad smo izjednačeni).
A što se same Nobelove nagrade za Llosu tiče, o toj temi zapravo je bespredmetno raspravljati budući da dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Llosa je autor tridesetak romana, među kojima je većina zaista briljantnih, a važno je reći i da je velik broj njih preveden na srpski (kao primjerice Razgovor u katedrali ili Tetka Julija i piskaralo) i na hrvatski, a među njima i sjajne ekspedicije u erotsku prozu Pohvala pomajci i Don Rigobertove bilježnice, zatim Jarčevo slavlje, Raj iza drugog ugla i Vragolije zločeste curice. Kako je rekao švedski akademik Peter Englund, kad je čitao proglas o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost "Llosa posjeduje božanski pripovjedački dar".
Iako je izuzetno cijenio Gabriela Garciu Marqueza, proza Vargasa Llose uvijek je u određenom smislu bila svojevrsni antipod ovom piscu - ona je uvijek na određeni način bila eksperimentalna, koliko god se držao tradicionalnih naratoloških koncepcija. Tako je bilo u njegovom debitantskom romanu Grad i psi iz 1963. godine, kao i u djelima iz kasnih 60-ih godina kao što su Zelena kuća (La casa verde, 1966.) i Razgovor u katedrali (La Conversacion en la Catedral 1969.), kad je ambiciozno i gotovo uvijek uspješno razrađivao i modificirao mogućnosti romaneskne strukture. Posebno se to odnosi na roman Tetka Julia i piskaralo, jedan od najboljih Llosinih romana, koji, nekim čudom, ipak nije postao dijelom ne samo zapadnoga književnog kanona, već i Llosinog kanona (ako se o njemu uopće može govoriti) iako se njegova vrijednost može usporediti s onom Krivotvoritelja novcaAndréa Gidea, romana s kojim dijeli određene sličnosti.
Mario Vargas Llosa, koji je upravo objavio novi roman El sueño del celta (Keltov san) na kojem je radio tri godine rekonstruirajući život Rogera Casementa, pionira u obrani ljudskih prava i glavnog lika romana, nedavno je, govoreći o mogućnosti da dobije Nobelovu nagradu rekao, "Misliti na to je loše za stil, pozni ili ne." Sada više takve bojazni neće biti, ako je nje ikad i bilo.
">Dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Pored portreta portreta peruanskog pisca, koji je napisao Neven Svilar, Žurnal donosi i prvih trideset stranica romana Avanture nevaljale djevojčice
U vremenu kad je Feral Tribune u Hrvatskoj bio jedno od ključnih mjesta probijanja državotvorne medijske monolitnosti, dakle sredinom 90-ih godina, veći dio tog tjednika bio je, sasvim razumljivo, ispunjen društvenom i političkom katastrofom koja se odvijala na prostoru Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republika. Međutim, na prvim stranicama novina postojala je rubrika koja se bavila temama s kojima se hrvatski čitatelj u ono vrijeme mogao prilično lako poistovjetiti. Riječ je bila o vanjsko-političkom odjeljku koji se bavio analogonima tuđmanovske politike, a koji su se mogli naći po čitavoj karti ovog nesretnog planeta. Jedan od stalnih protagonista ove uznemirujuće rubrike u kojoj su se, u doba prije interneta, mogle naći vijesti iz zemalja s tragičnom društvenom situacijom, bio je Alberto Fujimori, predsjednik Perua.
POLITIKA ZA VRATOM
Riječ je o zastrašujućoj političkoj figuri, čovjeku čija je politika u deset godina vladavine koja se rasprostirala na čitave 90-e godine od Perua učinila zemlju tiranije i korupcije bez presedana. Doduše, ako će se vjerovati Wikipediji u Hrvata (ako tko razuman vjeruje tom smiješnom internetskom fenomenu, osim hrvatskih političara poput Hebranga i Žužula koji dolaze na emisiju Otvoreno s podacima s Wikipedije) "Fujimorija Peruanci pamte po tome što je gradio škole, zaustavio teror i nasilje ultraljevičarske gerile i obuzdao inflaciju koja je dostizala 7600%, a 1997. zadobio je simpatije Peruanaca kada je njegov tim od 140 komandosa upao u kompleks japanske ambasade u kojoj je 14 revolucionara MRTA-e držalo taoce 126 dana tražeći oslobođenje oko 400 njihovih pripadnika. Oko te akcije mišljenja su podijeljena jer su ubili sve revolucionare, iako su se neki navodno bili već predali."
Fujimori, kojeg se Peruanci, eto, rado sjećaju, i koji sada služi 25 godina robije, došao je na vlast 1990. godine, a njegov je konkurent na izborima bio Mario Vargas Llosa. No, Llosa u to vrijeme nije bio politički početnik, kako to sada, nakon objavljivanja vijeti iz Stockholma, mnogi tvrde, vjerojatno iz posvemašnjeg neznanja. Riječ je o piscu kojeg je politika, kad ovaj i nije htio imati previše veze s njom, hvatala za vrat. Već je njegovo debitantsko djelo, vrhunski roman Grad i psi (La ciudad y los perros, 1963., kojeg je napisao kao 25-godišnjak, a gdje se pod 'perros' misli na gojence, polaznike vojne akademije u Peruu) izazvao nezapamćen skandal budući da je tisuću primjeraka javno spaljeno u vojnoj akademiji u Peruu, što je podsjetilo na nacističke lomače i 'entartete kunst'.
Inače, Fujimori je Llosu, čak pomalo iznenađujuće, porazio u drugom krugu izbora nakon što je Llosa predlagao neke financijske mjere koje je Fujimori razornim populističkim spinom okrenuo protiv samog predlagača te tako pokopao Llosinu kampanju. Fujimori se okrenuo osiromašenom dijelu populacije, dok je Llosa bio biran od strane građana, što je i bio uzrok njegove političke propasti, budući da ga se, ne i bez razloga, poistovjećivalo s političkim establišmentom koji je potpuno osiromašio zemlju. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu pojavili su se brojni komentari, među ostalim i nekih hrvatskih 'kritičara' s izrazito naivnim pa i blesavim zaključcima, poput onog "da je Llosa pobijedio na izborima 90. Peru bi bila uspješna i moderna južnoamerička demokracija". No, treba reći kako je Llosa držao izuzetno ugodnu poziciju unutar političkog establišmenta - kao jedan od najvećih južnoameričkih romanopisaca bio je u mogućnosti da govori protiv real-politike. "Prava politika... nema puno veze s idejama, vrijednostima i imaginacijom, dalekosežnim vizijama, predodžbama idealnog društva, velikodušnošću, solidarnošću i idealizmom. Politika se sastoji gotovo isključivo od manevriranja, spletki, paktova, paranoje, izdaje, dosta proračunatosti, nemalo cinizma i svakojakih sljeparija", govorio je Llosa početkom 90-ih, nakon izbornog poraza.
Samo par godina ranije je, pak, bio lider stranke Movimento Libertad, političke partije koja je išla za uspostavljanjem čistog neoliberalizma, te je ušao u koaliciju s dvije najjače konzervativne stranke, strankom Popular Action i Partido Popular Cristiano, koje su dovele zemlju u naizgled bezizlaznu ekonomsku situaciju krajem 80-ih godina. No, da se poslužimo omiljenom frazom američkih republikanaca, Llosin politički flip-flopping, koliko god odbojan, zapravo nije bio ništa novo za ovog književnika. Uostalom upravo je zbog politike ušao u sukob s drugom dvojicom velikih latinoameričkih nobelovaca. Samo mjesec dana nakon gubitka izbora od Fujimorija Llosa je prihvatio poziv meksičkog književnika Octavija Paza za gostovanje na konferenciji intelektualaca u Meksiku pod nazivom '20. stoljeće: iskustvo slobode', a koja je bila posvećena slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. U svom govoru na konferenciji Llosa je posramio svoje domaćine rekavši kako je "Meksiko savršena diktatura – savršena diktatura nije niti komunistička, niti ona u SSSR-u, niti ona Fidela Castra, već ona koja je kamuflirana, a to je upravo meksička, koja je više od svih drugih južnoameričkih diktatura uspjela u podmićivanju i potkupljivanju intelektualnih slojeva društva."
SUKOB S MARQUEZOM
No, drugi političko-književni sukob Maria Vargasa Llose ipak je mnogo poznatiji. Riječ je dakako, o njegovom sukobu s Gabrielom Garciom Marquezom. Upravo se zato, nakon objavljivanja vijesti da je Llosa dobio Nobelovu nagradu, posebno očekivala reakcija Garcije Marqueza. Llosa i Marquez protagonisti su jedne od najvećih literarnih svađa prošlog stoljeća, koja je završila i najpoznatijim udarcem šakom u glavu između dvojice književnika (ne računajući fantazije Charlesa Bukowskog o šaketanju s Ernestom Hemingwayem). Llosa i Marquez bili su najbolji prijatelji te su čak i kupili kuće jedan do drugoga, a Llosa je napisao i izuzetno cijenjenu studiju o Marquezu, doktorsku disertaciju na 700 stranica za madridsko sveučilište Complutense 1971. godine. (Nažalost, Llosa je nakon njihova sukoba povukao iz opticaja knjigu, do koje je bilo gotovo nemoguće doći sve do 2006. godine kada su objavljena Llosina sabrana djela). Sama svađa dvojice nekadašnjih prijatelja još uvijek je nerazjašnjena – dok neki smatraju da je problem između dvojice prijatelja nastao zbog, kako je Marquez smatrao, Llosina političkog skretanja udesno (Llosa je, s druge strane, Marquezu počeo javno zamjerati njegovo prijateljstvo s Fidelom Castrom), drugi tvrde da je bila riječ o čistoj ljubomori budući da se Marquez previše 'približio' Llosinoj supruzi. U svakom slučaju, o svom sukobu ni Llosa ni Marquez nisu nikad željeli javno govoriti, a nakon što je saznao da je upravo Llosa dobio Nobelovu nagradu, Marquez je poslao tweet – "Cuentas iguales" (Sad smo izjednačeni).
A što se same Nobelove nagrade za Llosu tiče, o toj temi zapravo je bespredmetno raspravljati budući da dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Llosa je autor tridesetak romana, među kojima je većina zaista briljantnih, a važno je reći i da je velik broj njih preveden na srpski (kao primjerice Razgovor u katedrali ili Tetka Julija i piskaralo) i na hrvatski, a među njima i sjajne ekspedicije u erotsku prozu Pohvala pomajci i Don Rigobertove bilježnice, zatim Jarčevo slavlje, Raj iza drugog ugla i Vragolije zločeste curice. Kako je rekao švedski akademik Peter Englund, kad je čitao proglas o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost "Llosa posjeduje božanski pripovjedački dar".
Iako je izuzetno cijenio Gabriela Garciu Marqueza, proza Vargasa Llose uvijek je u određenom smislu bila svojevrsni antipod ovom piscu - ona je uvijek na određeni način bila eksperimentalna, koliko god se držao tradicionalnih naratoloških koncepcija. Tako je bilo u njegovom debitantskom romanu Grad i psi iz 1963. godine, kao i u djelima iz kasnih 60-ih godina kao što su Zelena kuća (La casa verde, 1966.) i Razgovor u katedrali (La Conversacion en la Catedral 1969.), kad je ambiciozno i gotovo uvijek uspješno razrađivao i modificirao mogućnosti romaneskne strukture. Posebno se to odnosi na roman Tetka Julia i piskaralo, jedan od najboljih Llosinih romana, koji, nekim čudom, ipak nije postao dijelom ne samo zapadnoga književnog kanona, već i Llosinog kanona (ako se o njemu uopće može govoriti) iako se njegova vrijednost može usporediti s onom Krivotvoritelja novcaAndréa Gidea, romana s kojim dijeli određene sličnosti.
Mario Vargas Llosa, koji je upravo objavio novi roman El sueño del celta (Keltov san) na kojem je radio tri godine rekonstruirajući život Rogera Casementa, pionira u obrani ljudskih prava i glavnog lika romana, nedavno je, govoreći o mogućnosti da dobije Nobelovu nagradu rekao, "Misliti na to je loše za stil, pozni ili ne." Sada više takve bojazni neće biti, ako je nje ikad i bilo.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Čitaonica Žurnal
MARIO VARGAS LLOSA: Pohvala Nobelovcu
Dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Pored portreta portreta peruanskog pisca, koji je napisao Neven Svilar, Žurnal donosi i prvih trideset stranica romana Avanture nevaljale djevojčice
U vremenu kad je Feral Tribune u Hrvatskoj bio jedno od ključnih mjesta probijanja državotvorne medijske monolitnosti, dakle sredinom 90-ih godina, veći dio tog tjednika bio je, sasvim razumljivo, ispunjen društvenom i političkom katastrofom koja se odvijala na prostoru Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republika. Međutim, na prvim stranicama novina postojala je rubrika koja se bavila temama s kojima se hrvatski čitatelj u ono vrijeme mogao prilično lako poistovjetiti. Riječ je bila o vanjsko-političkom odjeljku koji se bavio analogonima tuđmanovske politike, a koji su se mogli naći po čitavoj karti ovog nesretnog planeta. Jedan od stalnih protagonista ove uznemirujuće rubrike u kojoj su se, u doba prije interneta, mogle naći vijesti iz zemalja s tragičnom društvenom situacijom, bio je Alberto Fujimori, predsjednik Perua.
POLITIKA ZA VRATOM
Riječ je o zastrašujućoj političkoj figuri, čovjeku čija je politika u deset godina vladavine koja se rasprostirala na čitave 90-e godine od Perua učinila zemlju tiranije i korupcije bez presedana. Doduše, ako će se vjerovati Wikipediji u Hrvata (ako tko razuman vjeruje tom smiješnom internetskom fenomenu, osim hrvatskih političara poput Hebranga i Žužula koji dolaze na emisiju Otvoreno s podacima s Wikipedije) "Fujimorija Peruanci pamte po tome što je gradio škole, zaustavio teror i nasilje ultraljevičarske gerile i obuzdao inflaciju koja je dostizala 7600%, a 1997. zadobio je simpatije Peruanaca kada je njegov tim od 140 komandosa upao u kompleks japanske ambasade u kojoj je 14 revolucionara MRTA-e držalo taoce 126 dana tražeći oslobođenje oko 400 njihovih pripadnika. Oko te akcije mišljenja su podijeljena jer su ubili sve revolucionare, iako su se neki navodno bili već predali."
Fujimori, kojeg se Peruanci, eto, rado sjećaju, i koji sada služi 25 godina robije, došao je na vlast 1990. godine, a njegov je konkurent na izborima bio Mario Vargas Llosa. No, Llosa u to vrijeme nije bio politički početnik, kako to sada, nakon objavljivanja vijeti iz Stockholma, mnogi tvrde, vjerojatno iz posvemašnjeg neznanja. Riječ je o piscu kojeg je politika, kad ovaj i nije htio imati previše veze s njom, hvatala za vrat. Već je njegovo debitantsko djelo, vrhunski roman Grad i psi (La ciudad y los perros, 1963., kojeg je napisao kao 25-godišnjak, a gdje se pod 'perros' misli na gojence, polaznike vojne akademije u Peruu) izazvao nezapamćen skandal budući da je tisuću primjeraka javno spaljeno u vojnoj akademiji u Peruu, što je podsjetilo na nacističke lomače i 'entartete kunst'.
Inače, Fujimori je Llosu, čak pomalo iznenađujuće, porazio u drugom krugu izbora nakon što je Llosa predlagao neke financijske mjere koje je Fujimori razornim populističkim spinom okrenuo protiv samog predlagača te tako pokopao Llosinu kampanju. Fujimori se okrenuo osiromašenom dijelu populacije, dok je Llosa bio biran od strane građana, što je i bio uzrok njegove političke propasti, budući da ga se, ne i bez razloga, poistovjećivalo s političkim establišmentom koji je potpuno osiromašio zemlju. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu pojavili su se brojni komentari, među ostalim i nekih hrvatskih 'kritičara' s izrazito naivnim pa i blesavim zaključcima, poput onog "da je Llosa pobijedio na izborima 90. Peru bi bila uspješna i moderna južnoamerička demokracija". No, treba reći kako je Llosa držao izuzetno ugodnu poziciju unutar političkog establišmenta - kao jedan od najvećih južnoameričkih romanopisaca bio je u mogućnosti da govori protiv real-politike. "Prava politika... nema puno veze s idejama, vrijednostima i imaginacijom, dalekosežnim vizijama, predodžbama idealnog društva, velikodušnošću, solidarnošću i idealizmom. Politika se sastoji gotovo isključivo od manevriranja, spletki, paktova, paranoje, izdaje, dosta proračunatosti, nemalo cinizma i svakojakih sljeparija", govorio je Llosa početkom 90-ih, nakon izbornog poraza.
Samo par godina ranije je, pak, bio lider stranke Movimento Libertad, političke partije koja je išla za uspostavljanjem čistog neoliberalizma, te je ušao u koaliciju s dvije najjače konzervativne stranke, strankom Popular Action i Partido Popular Cristiano, koje su dovele zemlju u naizgled bezizlaznu ekonomsku situaciju krajem 80-ih godina. No, da se poslužimo omiljenom frazom američkih republikanaca, Llosin politički flip-flopping, koliko god odbojan, zapravo nije bio ništa novo za ovog književnika. Uostalom upravo je zbog politike ušao u sukob s drugom dvojicom velikih latinoameričkih nobelovaca. Samo mjesec dana nakon gubitka izbora od Fujimorija Llosa je prihvatio poziv meksičkog književnika Octavija Paza za gostovanje na konferenciji intelektualaca u Meksiku pod nazivom '20. stoljeće: iskustvo slobode', a koja je bila posvećena slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. U svom govoru na konferenciji Llosa je posramio svoje domaćine rekavši kako je "Meksiko savršena diktatura – savršena diktatura nije niti komunistička, niti ona u SSSR-u, niti ona Fidela Castra, već ona koja je kamuflirana, a to je upravo meksička, koja je više od svih drugih južnoameričkih diktatura uspjela u podmićivanju i potkupljivanju intelektualnih slojeva društva."
SUKOB S MARQUEZOM
No, drugi političko-književni sukob Maria Vargasa Llose ipak je mnogo poznatiji. Riječ je dakako, o njegovom sukobu s Gabrielom Garciom Marquezom. Upravo se zato, nakon objavljivanja vijesti da je Llosa dobio Nobelovu nagradu, posebno očekivala reakcija Garcije Marqueza. Llosa i Marquez protagonisti su jedne od najvećih literarnih svađa prošlog stoljeća, koja je završila i najpoznatijim udarcem šakom u glavu između dvojice književnika (ne računajući fantazije Charlesa Bukowskog o šaketanju s Ernestom Hemingwayem). Llosa i Marquez bili su najbolji prijatelji te su čak i kupili kuće jedan do drugoga, a Llosa je napisao i izuzetno cijenjenu studiju o Marquezu, doktorsku disertaciju na 700 stranica za madridsko sveučilište Complutense 1971. godine. (Nažalost, Llosa je nakon njihova sukoba povukao iz opticaja knjigu, do koje je bilo gotovo nemoguće doći sve do 2006. godine kada su objavljena Llosina sabrana djela). Sama svađa dvojice nekadašnjih prijatelja još uvijek je nerazjašnjena – dok neki smatraju da je problem između dvojice prijatelja nastao zbog, kako je Marquez smatrao, Llosina političkog skretanja udesno (Llosa je, s druge strane, Marquezu počeo javno zamjerati njegovo prijateljstvo s Fidelom Castrom), drugi tvrde da je bila riječ o čistoj ljubomori budući da se Marquez previše 'približio' Llosinoj supruzi. U svakom slučaju, o svom sukobu ni Llosa ni Marquez nisu nikad željeli javno govoriti, a nakon što je saznao da je upravo Llosa dobio Nobelovu nagradu, Marquez je poslao tweet – "Cuentas iguales" (Sad smo izjednačeni).
A što se same Nobelove nagrade za Llosu tiče, o toj temi zapravo je bespredmetno raspravljati budući da dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Llosa je autor tridesetak romana, među kojima je većina zaista briljantnih, a važno je reći i da je velik broj njih preveden na srpski (kao primjerice Razgovor u katedrali ili Tetka Julija i piskaralo) i na hrvatski, a među njima i sjajne ekspedicije u erotsku prozu Pohvala pomajci i Don Rigobertove bilježnice, zatim Jarčevo slavlje, Raj iza drugog ugla i Vragolije zločeste curice. Kako je rekao švedski akademik Peter Englund, kad je čitao proglas o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost "Llosa posjeduje božanski pripovjedački dar".
Iako je izuzetno cijenio Gabriela Garciu Marqueza, proza Vargasa Llose uvijek je u određenom smislu bila svojevrsni antipod ovom piscu - ona je uvijek na određeni način bila eksperimentalna, koliko god se držao tradicionalnih naratoloških koncepcija. Tako je bilo u njegovom debitantskom romanu Grad i psi iz 1963. godine, kao i u djelima iz kasnih 60-ih godina kao što su Zelena kuća (La casa verde, 1966.) i Razgovor u katedrali (La Conversacion en la Catedral 1969.), kad je ambiciozno i gotovo uvijek uspješno razrađivao i modificirao mogućnosti romaneskne strukture. Posebno se to odnosi na roman Tetka Julia i piskaralo, jedan od najboljih Llosinih romana, koji, nekim čudom, ipak nije postao dijelom ne samo zapadnoga književnog kanona, već i Llosinog kanona (ako se o njemu uopće može govoriti) iako se njegova vrijednost može usporediti s onom Krivotvoritelja novcaAndréa Gidea, romana s kojim dijeli određene sličnosti.
Mario Vargas Llosa, koji je upravo objavio novi roman El sueño del celta (Keltov san) na kojem je radio tri godine rekonstruirajući život Rogera Casementa, pionira u obrani ljudskih prava i glavnog lika romana, nedavno je, govoreći o mogućnosti da dobije Nobelovu nagradu rekao, "Misliti na to je loše za stil, pozni ili ne." Sada više takve bojazni neće biti, ako je nje ikad i bilo.
Dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Pored portreta portreta peruanskog pisca, koji je napisao Neven Svilar, Žurnal donosi i prvih trideset stranica romana Avanture nevaljale djevojčice
U vremenu kad je Feral Tribune u Hrvatskoj bio jedno od ključnih mjesta probijanja državotvorne medijske monolitnosti, dakle sredinom 90-ih godina, veći dio tog tjednika bio je, sasvim razumljivo, ispunjen društvenom i političkom katastrofom koja se odvijala na prostoru Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republika. Međutim, na prvim stranicama novina postojala je rubrika koja se bavila temama s kojima se hrvatski čitatelj u ono vrijeme mogao prilično lako poistovjetiti. Riječ je bila o vanjsko-političkom odjeljku koji se bavio analogonima tuđmanovske politike, a koji su se mogli naći po čitavoj karti ovog nesretnog planeta. Jedan od stalnih protagonista ove uznemirujuće rubrike u kojoj su se, u doba prije interneta, mogle naći vijesti iz zemalja s tragičnom društvenom situacijom, bio je Alberto Fujimori, predsjednik Perua.
Samo par godina ranije je, pak, bio lider stranke Movimento Libertad, političke partije koja je išla za uspostavljanjem čistog neoliberalizma, te je ušao u koaliciju s dvije najjače konzervativne stranke, strankom Popular Action i Partido Popular Cristiano, koje su dovele zemlju u naizgled bezizlaznu ekonomsku situaciju krajem 80-ih godina. No, da se poslužimo omiljenom frazom američkih republikanaca, Llosin politički flip-flopping, koliko god odbojan, zapravo nije bio ništa novo za ovog književnika. Uostalom upravo je zbog politike ušao u sukob s drugom dvojicom velikih latinoameričkih nobelovaca. Samo mjesec dana nakon gubitka izbora od Fujimorija Llosa je prihvatio poziv meksičkog književnika Octavija Paza za gostovanje na konferenciji intelektualaca u Meksiku pod nazivom '20. stoljeće: iskustvo slobode', a koja je bila posvećena slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. U svom govoru na konferenciji Llosa je posramio svoje domaćine rekavši kako je "Meksiko savršena diktatura – savršena diktatura nije niti komunistička, niti ona u SSSR-u, niti ona Fidela Castra, već ona koja je kamuflirana, a to je upravo meksička, koja je više od svih drugih južnoameričkih diktatura uspjela u podmićivanju i potkupljivanju intelektualnih slojeva društva."
A što se same Nobelove nagrade za Llosu tiče, o toj temi zapravo je bespredmetno raspravljati budući da dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Llosa je autor tridesetak romana, među kojima je većina zaista briljantnih, a važno je reći i da je velik broj njih preveden na srpski (kao primjerice Razgovor u katedrali ili Tetka Julija i piskaralo) i na hrvatski, a među njima i sjajne ekspedicije u erotsku prozu Pohvala pomajci i Don Rigobertove bilježnice, zatim Jarčevo slavlje, Raj iza drugog ugla i Vragolije zločeste curice. Kako je rekao švedski akademik Peter Englund, kad je čitao proglas o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost "Llosa posjeduje božanski pripovjedački dar".
